Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Konceptualna kirurgija

Umiranje

Objava 10. veljače 2015. 13 komentara 2709 prikaza
Nomeansno - The Day Everything Became Nothing, 1988. (Izvor-YouTube)
Nomeansno - The Day Everything Became Nothing, 1988. (Izvor-YouTube)
Nomeansno - The Day Everything Became Nothing, 1988. (Izvor-YouTube, omot EP-a)

U petak oko 3 sata ujutro tko je imao uši čuo je trublje sudnjeg dana. Neki ljudi izvijestili su kako su iznad Zagreba i obližnjih dijelova Hrvatske čuli čudno zujanje, nalik na zvukove truba, koje su dopiralo s neba i trajalo oko 15 minuta. Jedni su u njima čuli prirodni fenomen, a drugi trublje Apokalipse. Tu se pojavu u svijetu prati od 2010. godine, napose u SAD-u, a sad se mogla doživjeti i u našem dvorištu

 

 

 

Ono što je zanimljivo jest to da se zvukove objašnjava na razne načine. Mojih top pet su:

  • (5) učinci primjene projekta HAARP,
  • (4) zvukovi Zemljine šupljine,
  • (3) silazak anđela,
  • (2) znamenje Apokalipse i
  • (1) dolazak zlih okupatora s Marsa.

Svim objašnjenjima zajedničko je to da su nedvojben znak brzog kraja svijeta, a iznimka su znanstvena objašnjenja koja su uglavnom umirujuća. Iako je to itekako zanimljivo, mislim kako je tema za RH potpuno nevažna, što je također uglavnom umirujuće. No, započnimo s globalnom i dakako umirujućom perspektivom.

„Čovjek stari“ kako bi to kratko, odlučno, a opet nostalgično, poetski, da ne velim romantično, rekao moj prijatelj Damir. Dakle, ljudi stare i čim počnu starjeti zaista su samo stari. Sve ostalo sve manje, a sve više samo stari. Nisu u zrelim godinama. Nisu u najboljim godinama. Nisu u naponu snage. Nisu čak niti malo stariji, već su jednostavno, neposredno i doslovno stari.

Ljudski mozak i pluća počinju starjeti s navršenih 20 godina starosti. Koža s 25 godina. Mišići i kosa s 30. Kosti i dojke s 35. Srce, oči i zubi sa 40. Prostata i bubrezi i osjetila mirisa i okusa s 50. Sluh, želudac i crijeva s 55. Mjehur i glas sa 65. A jetra sa 70. Itd. Ako navedene podatke uzmemo kao točne, a navedene organe kao važne, onda proizlazi da čovjek definitivno počinje umirati nakon navršene 42 godine i 6 mjeseci života i polako i manje-više neprimjetno umire sve dok na koncu ne umre, nerijetko bez ikakvih posebnih preskazanja, čudnih znakova, ili ne daj Bože tuljenja truba s neba.

Kako je prosječni životni vijek u RH 76 godina (podaci iz 2012. godine), proizlazi da čovjek u RH prosječno umire posljednjih 35 godina svog života, ili okruglo skoro 50% svog života. Umiranje kao uzrok kulminira učinkom kojeg nazivamo smrću, koja kad ju promišljamo u ovom nizu, uglavnom gubi na svojoj objektivnoj i činjeničnoj dramatičnosti, poprima sve vlastitosti trivijalnosti, te ostaje značajna samo osobno i/ili možda kulturno ukoliko bi bila primjerice dostatno bizarna ili komična.

Kao što drama sudnjeg dana kao izraz općeljudske morbidne fascinacije krajevima i svršecima u kontekstu trivijalnosti devastacije Zemlje ljudski potpomognutim uništenjem i sama postaje trivijalna, tako i drama događaja smrti kao izraz općeljudske morbidne fascinacije priodnom pojavom ljudske smrtnosti u kontekstu trivijalnosti umiranja i sama postaje trivia, barem u značenju općepoznatog, tj. kako se riječ trivia upotrebljava od 5. siječnja 1965. (tj. od pojave članka na tu temu koji su u Columbia Spectatoru napisali E. Goodgold i E. Carlinsky).

No, mislim kako je situacija puno gora od navedene barem na razini RH. Umiranje nije samo individualna i osobna biološka činjenica. Ona je uz sve navedeno i društvena činjenica. Možemo tematizirati primjerice neobrazovane. Oni umiru. Zatim i nezaposlene. I oni umiru. Možemo i siromašne. Također. Blokirane. I oni. Deložirane. Nikako propustiti. Uskoro će na dnevni red dospjeti i značajan broj golih i bosih; gladnih i žednih. No, to nije ono najgore.

Najgore je to što Hrvati kao nacija polako i nepovratno, ali dakako i umirujuće umiru. Na 100 mladih dolazi 115 starih s tendencijom povećanja razlike u korist starih. Dakle, umiremo. Odlazimo u povijest. U vječna lovišta. U Valhalu. Nestajemo. Sve ostalo je učinak te jednostavne činjenice. Premalo mladih. Previše umirovljenika. Premalo obrazovanih. Previše mirovina koje nisu pune i starosne. Premalo onih koji mogu živjeti od svog rada. Previše svih ostalih. Ništa ili premalo ekonomskog rasta. Previše kontinuiranog ekonomskog pada.

Koliko je u tom kontekstu važna pa čak i najvažnija činjenica koja bi obilježavala primjerice stoljeće ili desetljeće? Koliko ona koja obilježava godinu? Mjesec? Tjedan? Današnji dan? Dnevna prijelomna vijest? Nimalo. Ako i ima neki značaj, to je samo trenutni privid. Sve će postati manje važno u okružju neprimjetnog nestanka.

I kako će se zbiti kraj? Slutim kako bi se mogao odvijati prema scenariju opisanom u skladbi „The Day Everything Became Nothing“ skupine Nomeansno koja glasi:

„The day everything became nothing, I was standing underneath a streetlight, wishing I had a cigarette. I can't recall anything unusual about it. If there was something in the air, if the skies had clouded over, I wasn’t aware; I was too bored to care. No thunder roared. No lightning cracked. No missiles rained from the sky. This was no sneak attack. There was just suddenly this awful lack. Things had changed, that's for sure. The day everything became nothing, you couldn't put your finger on what had gone wrong. The alleys were still dirty. The garbage still smelled. There was no panic in the streets. Just a lot of grief. In people's faces, in their eyes, a mixture of horror and total surprise. This was no apocalypse. No one heard a voice from the sky. There were no miracles at the 7-eleven. No one screamed, no one even asked why. It was just like everything had somehow, quietly died.”

U tekstu skladbe naglasak valja staviti na izočnost svake pa i najmanje drame. Ništa pod milim Bogom šokantno nije se zbilo. Ipak, naglo će nas obuzeti blag, ali dosljedan i vječan osjećaj lišenosti. Neshvatljivo beznačajan i istovremeno tako prodoran. Sve će ostati isto samo što više ničega neće biti.

U tom sveopćem sivilu umiranja i iščekivanja smrti nemamo puno izbora. Jedino što nam preostaje jest pripremiti se za istu, i ako smijem dodati, učiniti to s određenom dozom inteligentnog, odmjerenog i prije svega crnog humora, možda poput Françoisa Rabelaisa, koji kad je bio blizu smrti obukao se u domino, konkretno u masku i ogrtač harlekina i tom je prilikom navodno rekao: Beati qui moriuntur in Domino tj. blaženi su oni koji umiru u Gospodinu.

Možda se, s obzirom na sveopće sivilo umiranja, trebamo okrenuti Rabelaisovom ili nekom sličnom smislu za humor, ako ništa drugo a ono barem zato kako se malograđanski, malodušno i samoproglašeno mučenički ne bismo utapali u moru lažnih suza nad samima sobom i crninom vlastite neizbježne smrti u suprotnosti s blagim i tako reći nježnim nestankom kojeg tako slavodobitno poričemo. Dakako, umirujuće, tiho i prosim lepo bez ikakvih truba s neba petkom u 3 ujutro.

Za ovu priliku, skupina Nomeansno sa skladbom The Day Everything Became Nothing s njihovog istoimenog EP-a iz 1988. godine.

 

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar SN
    SN:

    I sama pomisao na vlastitu prolaznost je neugodna, no ona je neminovna, i kao takvu je treba porihvatiti. Kada bi mogli svoju vlastitu smrt pitati o nekom problemu, pa evo i o problemu starenja, izumiranja nacije ona bi rekala - ... prikaži još! Nemoj brinuti još te nisam dotakla. Činjenicu da polako umiremo, da će izvor vremena presušiti zauvijek treba prihvatit kao savjetnika ne kao neprijatelja, i u toj spoznaji živjeti, ali zaista živjeti. Odličan tekst i odličan povod za još jedno razmišljanje.

  • Avatar Posmatrac NEU
    Posmatrac NEU:

    Lep clanak. Pa ipak, mislim da ce taj dan doci kada deca osete da je sve beznacajno i nebitno. Do tada...

  • Avatar Bakunin
    Bakunin:

    Smrt počinje samim začećem!