Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Konceptualna kirurgija

Zoranov dan

Objava 13. prosinca 2015. 22 komentara 663 prikaza
Bill Murray: "Dan svisca" Izvor: WhatCulture. Za potrebe bloga prilagodio autor.
Bill Murray: "Dan svisca" Izvor: WhatCulture. Za potrebe bloga prilagodio autor.
Bill Murray: "Dan svisca" Izvor: WhatCulture. Za potrebe bloga prilagodio autor.

Dan svisca

Kraj ili konac je završni dio ili posljednja točka čega je suprotnost beskrajno ili beskonačno čija je najpoznatija filmska ekranizacija ona u slikopisu Groundhog Day (Dan svisca, 1993.), koji je iz nepoznatog razloga preveden kao Beskrajni dan i koji je pogodan za političku kritiku. Naime, jučer, 12. 12. 2015., nakon sastanka u partiji, Zoran Milanović, koji je očito sebe ovlastio da kao vođa jedini daje izjave, dok je ostalima bilo zapovjeđeno reći samo „Dobar dan“ i „Doviđenja“, izjavio je između ostalog: „Ovo za sada podsjeća na onaj film Beskrajan dan, samo što je taj dan trajao pet, a ovaj 30 dana, ali imamo mi još puno energije i strpljenja“.

Preliminarno treba ispraviti pogrešku. Nitko od relevantnih osoba ne drži da je broj dana koje glavni lik filma Phil provodi ili ponavlja u Punxsutawneyju pet. Redatelj Harold Ramis vjerovao je da prolazi 10 godina, tj. 3650 dana. Kasnije se ispravio tvrdeći kako je to prekratko vrijeme i kako bi točnija procjena bila između 30 i 40 godina, tj. 10950 i 14600 dana. Ovdje treba razlikovati dane koji se prikazuju u filmu od dana koji su tim danima implicitni. Primjerice broj dana potreban Philu da nauči besprijekorno svirati klavir, ili raditi skulpture od leda. 2014. godine web stranica WhatCulture detaljno je analizirala film i došla do zaključka da Phil u filmu provodi 12359 dana tj. 33 godine i 350 dana (bez uračunatih prijestupnih godina). Dakle, odakle Milanoviću broj pet samo dragi Bog zna.

Što znači ovaj beskrajni zoranizam?

Sad treba, kao i obično, pokušati odgonetnuti zoranizam. Što je Milanović s time želio reći nije jasno? Možda je želio reći da se predgovori odvijaju predugo. Možda je želio reći da se iz sastanka u sastanak ponavljaju iste stvari. Možda je želio reći nešto sasvim suprotno, primjerice da je Božo Petrov poput Phila Connorsa koji proživljava stalno isti dan, usavršava se i film na koncu ima happy end. Ovo zadnje čini se malo vjerojatnim čak i ako se u obzir uzme i tipično partijanerski ambivalentni zaključak cijele izjave. Tako preostaju prve dvije mogućnosti, tj. one o beskonačnosti i besmislenosti pregovora. Mnogi tako doživljavaju pregovore. Naciji je, s jedne strane, ta situacija oprostiva, jer se dosad s njom nije susretala. Politikantima, s druge strane, nije, jer su ipak dosad bili u blažim oblicima ovakvih pregovora, a i trebali su biti svjesni ne samo ove mogućnosti, nego i posljedica svog nerada.

Mediji, čak i ako se na stranu stavi njihova otvorena politička pristranost, što se drugim riječima naziva neprofesionalnost, očajavaju nad ovom situacijom, jer zaista nisu sposobni od nečega što je trebalo biti događaj, a pretvorilo se u proces, načiniti gledanu vijest. Time im gledanost i zarada padaju što nije dobro. Njima treba senzacija, tj. ili sklapanje neke koalicije, ili prijevremeni izbori. Tako, namjesto da odgajaju naciju o normalnom i zdravom demokratskom procesu, oni ju uvjeravaju da je to perverzija, što dakako nije. Ako je netko ovdje perverzan, onda su to prije svega sami mediji, zatim i vođe velikih koalicija, a na koncu i sama nacija koja nasjeda na podvalu o odugovlačenju i o najvećoj odgovornosti najmanjih relativnih pobjednika izbora.

Ozračje straha

Kako god bilo, čini se da ovaj zoranizam zrači strahom. Istina, svi imaju svoje strahove. Mediji su u strahu da će pregovori postati medijski toliko nezanimljivi da nakon nekog vremena niti vijest o sklapanju kakve koalicije ili o izvanrednim izborima neće biti dovoljno udarna ili prijelomna, a i biti će teško razlučiva od vica. U slučaju prijevremenih izbora, velike koalicije u strahu su hoće li dobiti isto ili manje glasova (više teško da mogu dobiti). Mali su u strahu hoće li uopće prijeći prag (uglavnom zahvaljujući vlastitom elementarnom nepoštenju i političkoj prostituciji, ili kako bi to pregnantno rekao „posljednji hrvatski filozof“ akademik Branko Despot: „Plaćena, plativa, financirana ljubav, ljubav na prodaju je prostitucija.“). MOST nezavisnih lista mogao bi biti u strahu da ne dobije još više mandata, ili pak manje, ali oni i onako nemaju što za izgubiti, te su stoga i najopasniji, što je bilo jasno i prije ovih izbora, ali bistrim analitičkim glavama to je teško sjedalo nakon 20 godina nerazumnosti i bezumlja, ili nonsensa i nesenzibilnosti.

No, nacija bi jedina trebala biti u opravdanom strahu. Naime, ovi pregovori, uz to što su već samim svojim odvijanjem ostvarili svoj cilj, tj. ukazali su na supstancijalnost, skoro pragmatizam, a ne ideologiju treće opcije, oni ukazuju na nešto puno gore. Iz ponašanja i odlučivanja središnjih aktera pregovora tijekom kojih su se najniži porivi itekako razotkrili, nacija može zaključiti, možda ne toliko što bi bilo kad bi MOST sudjelovao u vlasti, ali zasigurno što bi bilo da MOST-a nema, tj. kako bi se stvari i dalje kotrljale kao i zadnjih 20 godina. Strah od toga da se tako nešto nastavi mogao bi biti presudan argument u prilog davanju svog glasa MOST-u u svim sljedećim izborima, bili oni prijevremeni ili pravovremeni.

Zoranov dan

Ovako, kako dani prolaze, svakodnevno gledajući jedan te isti dan, glavni akteri, oni najodgovorniji temeljem broja dobivenih saborskih mandata, postaju ne sve bolji poput Phila, nego sve gori i na koncu će od njih preostati samo politički kosturi koje će kako to uvijek i biva dohvatiti psi politike. Temeljem svega dosad viđenog, od slučaja Prgomet koji je preko (zvjezdane) noći s vrhunaca pao u dnevnopolitikantski zaborav, pa do slučaja skoro pa histerične mešetarske kupovine svega što se nudi na bjesomučnoj burzi saborskih mandata, opisanu pojavu možemo nazvati Zoranov dan i ne treba očajavati kad se on završi, jer njegov konac ili kraj mogli bi biti samo početak njegovog, možda ne beskonačnog, ali zasigurno redovitog ponavljanja. 

  • Avatar SN
    SN:

    S jedne strane čim vrag poznatosti i navike došapne nešto drugačije, nešto nepoznato ili neizvjesno „objektivna slika“ i kolektivna opsesija se narušava. Usredotočeni na poznato i repetitivno strahujemo od nepoznatog i neizglednog. Tako je i s nama, s politikom i ... prikaži još! i medijima. Tako je i sa Zokijem. S druge strane svjedočimo već toliko puta viđenoj politici podmetanja i konflikata u kojoj je i pomirbeni Mesija Petrov uspio minirati svoje vlastite temelje i otvoriti licitaciju foteljama. Uglavnom da se povedem vašom perverzijom u politici, i dodam još inverziju. U konačnici svi bi kraj ove priče. No, nitko ili rijetki ne bi konačnost bez granica.

  • mikrogrizzly:

    Pa ne znam baš da nisu farovi lokomotive - npr. "Mostovac" Petrina dospije na čelo MVP RH, e to je lokomotiva s montiranom ralicom sprijeda... Veliki sustav? Ta fraza u kontekstu RH je promašaj jer RH je ekonom. nejač, nismo ... prikaži još! u rangu boljih zapadnih kompanija po lovi koju okreće drž. proračun. Kako vele humoristički - veća zbirna vrijednost jahti koje uplove kod nas ljeti nego proračuna RH. Primjerice, kod nas mirovinsko i zdravstveno osiguranje zapošljavaju preko 5 tisuća ljudi (ups... činovnika) - u J. Koreji su tvrtke s 500 zaposlenih značajni globalni izvoznici i kotiraju na int. burzama. Veći je problem u Hrvatskoj što je sve&sva iz/u proračun RH ili naslonjeno na proračun. Ako smatrate da su Mostovci neki "penicilin" - ajd, da i to čudo doživimo i da im se divimo po učinkovitosti i frenetičnoj radišnosti i reformatorstvu. Meni to ipak više liči na ekipu zvoc&kvoc... Kritizirati ima jedino opravdanja ako znaš (i napraviš) bolje!

  • livoguza2:

    Na jednom sam blogu ponudio da me objese ako mi pod nos podastru makar jednu suvislu izjavu premijera Milanovića u njegovu premijerskomu mandatu. Ponuda vrijedi i ovdje. Zato se može zaključiti da Zoranov dan traje točno onoliko godina, mjeseci, tjedana, ... prikaži još! dana, sati i sekunda koliko traje njegov mandat. Nu, koliko god se mi sprdali sa Zoranovim danom, ne treba nikada smetnuti s uma da je čovjek nesuvislosti u poziciji vlasti i time vrlo opaan za sve nas. Čim Most prije to shvati, tim će njegova politika postajati prihvatljivija. Dosad nisam opazio da je Most toliko razborit da toga postane svjestan. Čini se da je Milanovićeve opakosti svjestniji njegov stranački kolega Igor Dragovan čije nam je ponašanje za vrijeme najnovijih gluposti tehničkog premijera Milanovića sinoć prikazala Bujica. Osobno mislim da je za duljinu trajanja Zoranova dana najzaslužnija tzv. HTV. Još se nikada nije dogodilo da je koji njihov novinar komentator opaučio po Milanovićevim glu postima. U izjavi nakon konzultacija mozgonja se, koristeći se neistinama i apsudrima, javno narugao Predsjednici jer se o novonastaloj i neuobičajenoj situaciji savjetovala s istaknutim profesorima ustavnog prava sa svih naših fakulteta koji su bili jednoglasni u čitanju Ustava. Tvrdio je da takvo što nigdje ne piše u Ustavu, mada tamo jasno piše da Predsjednica može osnovati tim savjetnika i savjetovati se sa stručnjacima, ali je jedino ona odgovorna ukoliko joj savjetuju da prekrši Ustav i ona to učini. Da stvar bude gora, Milanovićse ruga što je prisegla Ustavu, a Ustav ne pozna pa joj trebaju savjeti, a on je prisegao Ustavu i ne trebaju mu savjetnici. Unatoč činjenici što stručnjaci njegovu poznavanju Ustava nisu dali podršku, nego su podržali Predsjednicu. A koliko on i njegovi ministri poznaju i poštuju Ustav dokazuje broj zakona koje su donijeli, a Ustavni ih sud proglasio neustavnima. Most čini se nije svjestan da svojim ponašanjem podupiru Milanovićevu javno iskazanu spremnost da ne će poštovati Ustav kako ga drugi čitaju, nego samo kako ga čita on i Peđa Grbin. A kako ga oni čitaju, najbolje dokazuje tvrdnja da Hrvatski sabor jedini može raspisati nove izbore, mada takva formulacija nigdje u Ustavu ne postoji. Upravo stoga zamjeram g. Krkaču što omalovažava opakost Zoranova dana i veliča ponašanje Mosta koji toga nije svjestan. Lp.