Blogosfera Buntovnička pravila

Kako preživjeti vožnju u tramvaju?

Imam svoje principe što se tiče ustupanja mjesta u javnom prijevozu. Ako je u pitanju trudnica, invalid ili starija nemoćna osoba, rado ću ustupiti mjesto. Ponekad mi zahvale, ponekad odmahnu rukom u stilu "Ne treba, silazim na sljedećoj stanici. " No ne sviđa mi se iznuda i prisila, te neka vrsta uličnog zastrašivanja. Ako netko misli da će me prestrašiti prijetnjama, vara se.
Objava 13. kolovoza 2019. 0 komentara 387 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
putovanje tramvajem

"Ja bi trebala sjesti. Možete li ustati?" obraća mi se ženska osoba u tramvaju, rano ujutro. Pogledam je dobro. Nije invalid, osoba srednjih godina, trudnica nije, i izgleda prilično zdravo. Puna je energije, ne djeluje kao netko tko će kolabirati. No, naslonila se na moje sjedalo i doslovce mi puše za vrat.

"Ne mogu, neka ustane netko mlađi, ima ovdje srednjoškolaca. " odgovaram te sjedim i dalje.

"Kako si neodgojena! Odi u p. materinu. " iznenada osoba promijeni ton, prestane me oslovljavati s Vi, i sočno opsuje. Dalje je nastavila maltretirati cijeli red putnika, dok joj konačno neka uplašena curica nije prepustila mjesto.

Imam svoje principe . Sama procjenjujem kome ću se ustati i prepustiti mjesto u tramvaju. Ako je u pitanju trudnica, invalid ili starija nemoćna osoba, ustajem i pokazujem da je slobodno. Ponekad mi zahvale, ponekad odmahnu rukom u stilu "Ne treba, silazim na sljedećoj stanici. " No ne sviđa mi se iznuda i prisila, te neka vrsta uličnog zastrašivanja. Ako netko misli da će me prestrašiti prijetnjama, vara se. Volim da se ljudi kulturno ponašaju i lijepo me zamole ako nešto od mene trebaju. 

Putnici u tramvaju su puni čudnih zahtjeva. Jednom je došla debela žena s tacnom punom kolača. 

"Bi mi se ustali, gospođa?"

Odmjerila sam je i pravila se da je nisam čula. Nečija pretilost i poremećaji u prehrani nisu uvjet da bi se ja morala ustajati. Ako mora dostaviti kolače, postoji taksi ili osobni automobil. Kad se je već odlučila za javni prijevoz, može svašta očekivati, neka ne računa na tuđu toleranciju. Uostalom, do mene je sjedio mladić koji je uporno tipkao na mobitelu i pravio se da ne čuje kad je dotična i njega pitala za slobodno mjesto. 

U tramvaju se ljudi guraju, prepriječe ti put, neki su neuredni , smrde s burecima od mesa i sendvičima, te nerijetko dođe do pravog okršaja. 

Jednom sam prisustvovala konfliktu između dvoje putnika. Djevojka s ogromnim ruksakom je stajala na prolazu i uporno gurala gospodina koji je sjedio. Njemu je prekipjelo pa joj je rekao:

"Mala, skini tu torbu. Stalno me guraš. "

Inače, u tramvaju stoji preporuka da bi se veliki ruksaci i torbe trebali skinuti s ramena. Neki srednjoškolci imaju ruksake veličine zgrade i tako guraju ostale putnike koji su na prolazu ili sjede.

"Gospodine, vozite se taksijem. U tramvaju je gužva. "

"Mala, nemoj da ti ja tresku zalijepim. "

"Zvat ću policiju, gospodine. Kako vi to sa mnom razgovarate?"

"Makni tu torbu, još se sa mnom raspravljaš. "

Okršaj je završio tako da je gospodin sišao na sljedećoj stanici. S budalama se ne treba raspravljati, a tinejdžeri su često bezobrazni jer misle da je svijet njihov.

Posebna priča su pijanci. Ima ih u svakom tramvaju. Osjetite ih po zadahu iz usta, a kritično doba su praznici. Negdje u Božićno vrijeme do mene je stajala bakica. Naslonila se na moje sjedalo kao da će pasti, a onda mi je prikliještila pramen kose rukom, valjda u namjeri da me ručno skalpira.

"Gospođo, čupate me za kosu."

Zadah rakije proširio se u oblaku blizu mene.

"Je? Pa vi uopće nemate šlifa, kaj se derete?"

"Imam dovoljno šlifa da nisam pijana usred bijela dana. " odgovaram, a iza mene se srednjoškolke grohotom nasmijaše. 

Frustracija koju putnici osjećaju ne potječe samo iznutra, nema korijene samo u problemima osobne prirode. Radi se i o kvaliteti javnog prijevoza. Čitala sam da Hrvatska ima najsporiji javni prijevoz u Europskoj uniji. Plavi ZET-ovi tramvaji su preveliki, nezgrapni i zagušljivi, te krajnje nepraktično rješenje. Prozor se ne može otvoriti jer su tako podešeni, a u tramvaju se osjeća znoj, ponekad i miris mokraće. Prijevoz je loše reguliran, pa zajedno uz cestu gdje prolaze automobili i biciklisti imamo i tramvajske tračnice. Ako treba prijeći cestu i tramvaj je nasred ulice, svi ga moraju zaobilaziti, kao da se radi o ogromnoj gusjenici kojoj nema kraja. 

S nostalgijom se sjećam Beča gdje sam bila pred tri godine, te njihovog metroa, a onda i nadzemne željeznice. Na cesti je bilo nekoliko ljudi, a bio je praznik. Nisam morala paziti da me ne zgazi ogromni plavi tramvaj.

"Je, mi smo jedan drugome na glavi, zato i jesmo nervozni. " žali se starija gospođa u mojoj blizini. 

Nedavno su dvoje hrvatskih glumaca išli javnim prijevozom. Vrućina, klima ne radi. Kasnije su se žalili u medijima kako su poniženi. Zamislite kakvo je tek poniženje svaki dan voziti se gradskim autobusima i tramvajem? No, većina ljudi si ne može priuštiti neku vrstu udobnosti pa pristaje i na takve uvjete. Dok se neke poznate osobe žale na cijenu taksija, neka probaju tramvajski prijevoz za četiri kune. Možete birati između skupoće i neudobnosti, pa izaberite ono što vam je draže.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.