Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Buntovnička pravila

Kućni red u Hrvatskoj ne postoji!

U nekim zgradama stanari su podijeljeni u dvije grupe: bullyiji i žrtve. Predstavnika stanara biraju nasilnici koji tako grade svoj klan, a mi ostali trpimo buku u bilo koje doba dana, bez obzira na sve propise i zakone ove države. Zakon jačega upravlja zgradama, pa se nasilnici ne libe i prijetiti ako im prigovoriš.
Objava 21. siječnja 2020. 0 komentara 1581 prikaza
https://www.pexels.com
https://www.pexels.com
Susjede nije briga ako si neispavan.

Znate za onu predivnu izreku francuskog filozofa Jeana Jacquesa Rousseaua, da svatko ima pravo na svoju slobodu dok ne ugrožava slobodu drugoga? Poanta ovog razmišljanja se može savršeno primijeniti na život u stambenim zgradama. Vjerujem da mnogi od vas moraju trpjeti suživot u zgradama sa primitivnim ljudima koji ne poštuju kućni red i koje je nemoguće disciplinirati. Oni se rukovode logikom "nikog se ne tiče što ja radim u svom stanu." Zapravo, ako proizvodite buku u vrijeme kad bi se svi trebali odmarati, itekako se tiče druge što radite.

Ja se volim odmoriti kad dođem kući s posla, volim gledati filmove, poneku utakmicu, te pustiti laganu muziku. Da vas pitam što volite raditi u slobodno vrijeme, sigurno mi ne bi odgovorili da volite bušiti,  strugati i lupati, jer to nitko normalan ne radi u večernje sate, osim ukoliko nije pukla cijev ili je popravak koji zahtijeva hitnu intervenciju. No, pred četiri godine sam se doselila u zgradu gdje je moj mir nepovratno uništen. Od 365 dana u godini barem 200 dana se bušilo, čekićalo, strugalo u bilo koje doba dana, bez dogovora i isprike na ometanju tuđeg mira, a na spomen kućnog reda dobila sam ovakav odgovor: "Pa, mene ništa ne smeta. Ja sve prespavam."

Indolentnost i pasivnost s jedne strane, agresija i dominacija s druge je realnost našeg suživota u zgradama. Ovisno o preferencijama, stanari su podijeljeni u dvije grupe: bullyiji i žrtve. Predstavnika stanara biraju nasilnici koji tako grade svoj klan, a mi ostali trpimo buku u bilo koje doba dana, bez obzira na sve propise i zakone ove države. Zakon jačega upravlja zgradama, pa se nasilnici ne libe i prijetiti ako im prigovoriš. 

No, što naši zakoni i propisi čine za malog čovjeka koji se želi odmoriti nakon posla? Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima predviđa da suvlasnici donesu odluku o kućnom redu. Tako se regulira vrijeme odmora koje bi trebalo biti popodne od 15 do 18 sati, a večernji odmor od 22 do 8 sati ujutro.  Apsurdno je da se u nekim zgradama u hodniku nalazi odluka o kućnom redu koja je bila važeća još za vrijeme bivše Jugoslavije. Tada se radilo do 14 sati, a ljudi su se odmarali nakon toga, pa je sukladno tome propisano vrijeme u kojem treba poštivati tišinu u zgradi. Većina firmi završava danas u 16 sati s radnim vremenom, a ako ne radite u mjestu prebivališta , dok dođete doma je 18 sati. I onda je i službeno vrijeme za mir završeno. Taman dođete doma zajedno s majstorom s bušilicom kojeg je susjed unajmio. 

Ni vikendom nije bolje, pa se preporučuje izaći iz stana ukoliko želite sačuvati dobar sluh i živce. Na primjer, u nedjelju popodne, negdje oko 15 sati pa sve do 17 h slušala sam umjesto muzike kreativno lupanje čekića svog susjeda koji je uređivao prostoriju u podrumu. Nakon što smo mu prigovorili, tzv. majstor je počeo urlati i prijetiti. Ni ispriku nismo dobili, sve što smo čuli bilo je neartikulirano zavijanje i hrpa psovki. Toliko o dobrosusjedskim odnosima.

U četvrtak navečer drugi susjed se napio i napravio kućnu feštu koja je uključivala lupanje stolcima i glasno vikanje, te tuširanje u 1 sat u noći, a kad smo mu prigovorili rekao je da su oni samo kulturno razgovarali u kuhinji. 

Zakon ulice funkcionira u zgradama jer nas propisi ne štite, a ako nazovete policiju oni će izaći s nekom opomenom i opet ste na istome. Ostali stanari se neće miješati jer se boje, jer su dobri s nekim od onih koji rade buku, i jer sami namjeravaju bušiti, čekićati i strugati u neko buduće vrijeme. Pasivni mentalitet i kućni bullying rezultiraju povratkom primitivizma iz pećina, kada je mužjak lupao čekićem da bi napravio dom za svoju obitelj. Sada su alati moderniji, ali stvaraju jednaku buku.

Reakcije koje ćeš čuti kad nekome prigovoriš radi buke su sljedeće:

"Šta tebe briga što ja radim u svom stanu?"

"Vi ste ludi, s vama nešto ne štima."

"Samo još jednom glasno pričajte na hodniku, ja ću zvati policiju."

Kad u nekoj zajednici postoje civilizirani obrasci ponašanja, sve se može riješiti. Svatko od nas će kad-tad imati radove u stanu. Treba staviti obavijest na vrata, uljudno se ispričati zbog buke i navesti okvirni rok do kada radovi traju. Ako imate rođendansku feštu, treba je najaviti. No, većina ljudi se ne ponaša tako, jer što bi oni drugima polagali račune? Koga briga ako netko ujutro ide na posao, ako ima važan ispit ili neki zdravstveni problem, pa ga buka smeta? A onda počinje inat. Ti si lupao meni, sad ću ja lupati tebi, jer doći će i dan kad ćeš se ti htjeti odmoriti. Pa ću tada pustiti glasno svoj omiljeni hard rock album , makar se zidovi tresli. 

Posebna priča su arhitekti koji su gradili stambene zgrade. U pojedinim zgradama su zidovi tanki poput papira, a strop nema zvučne izolacije, tako da čuješ susjeda kako zijeva i pušta vodu u wc-u. Očito se štedjelo na stambenom materijalu, a vrhunac su balkoni koji su spojeni sa susjedovim balkonom, i to bez pregrade. Zar je netko htio da se svi zajedno družimo ko neko pleme? Mnogi ljudi moraju investirati svoje novce da bi si napravili pregrade na balkonima i omogućili privatnost te spriječili neprijatne mirise koji dolaze sa susjedovog balkona.

Pojedini ljudi roštiljaju na balkonima u zgradama, što nikad neću shvatiti. Zašto netko ne ode na roštilj u prirodu, nego u prostoru veličine zahoda jede meso tamo gdje se suši veš? Osim toga, nestručno rukovanje električnim roštiljem može izazvati požar u zgradi. Neki ljudi na balkonima imaju pravo seosko gospodarstvo. Gospođa iz susjednog ulaza kiselila je zelje na balkonu, a  smrad se širio po cijelom kvartu. Zamislite stavljati oprano rublje na balkon, dok ti iz susjedog balkona ulaze mirisi susjedovog ručka ili zimnice. Eh, kad netko iz stana pokušava raditi kuću i dvorište, imate takav rezultat, pa kad tad dođete s nekim u sukob. 

Jedan od problema su i kafići u stambenim objektima. Imate zgradu sa stanarima, a u prizemlju kafić. Svaki kafić je izvor buke, i to automatski znači izostanak mira od jutra do mraka za stanare. To znači i manjak parkirališnih mjesta za automobile, jer gosti kafića vole komotno dolaziti autima pred svoju omiljenu birtiju. Neki parkiraju auto pred ulaz hodnika, pa kad stanari izlaze moraju zaobilaziti automobile. Ponekad stanari pišu peticije da se ne otvaraju lokali u zgradama ili zatvore postojeći, no onaj tko ima vezu u općini ima zadnju riječ. Nema toga što novac ne može kupiti, pa tako i pravo na profit od otvaranja kafića u stambenoj zgradi. 

Nova vremena traže i nove propise, ali i nove sankcije. Na primjer, u Beogradu se predviđa uvođenje novih propisa u zgradama, uvođenje tišine od 16 do 18 h radnim danom, te od 14 do 18 h vikendom, a za nepoštivanje plaćanje novčane kazne. Upozorenja nikad nisu urodila plodom, pa bi one koji vole galamiti i lupati u zgradama u neprimjereno vrijeme trebalo oderati po džepu i napuniti gradske proračune. Postoje i takvi licemjeri koji izvjese natpis "u stanu tom i tom izvodit će se radovi par dana, molimo za razumijevanje", a onda isti građevinski radovi traju po šest mjeseci. 

Dok nema adekvatnih sankcija, svatko radi što želi a onaj tko je jači, pobjeđuje. On je lud, psihički je poremećen, pa neka lupa i radi buku, jer ne želimo s njim imati posla, a zakon je ionako samo tu na papiru. Koliko ljudi je uopće pročitalo što piše na kućnom redu neke zgrade? Dalo bi se na prste nabrojiti. Iako svaka zgrada ima svoj kućni red, uglavnom se ne primjenjuje u praksi, pa se može reći da zapravo i ne postoji.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.