Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Buntovnička pravila

Bullying: iščupali su mi pramen kose, ali to su samo djeca!

Institucije zakažu, a nadležnima su često ruke i vezane, jer svaki napad na malog nasilnika može biti kažnjen tužbom.
Objava 25. travnja 2019. 0 komentara 734 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Treba li na nasilje odgovoriti nasiljem kad sve metode zakažu? Ili jednostavno treba prepoznati uzročnike nasilja na vrijeme?

Ovih dana je mentalitet žrtve popularan za dobivanje pažnje u medijima. Neke poznate ličnosti govore da su u mladosti prolazile težak bullying koji se sastojao od kritiziranja loše frizure i čudnog prezimena. Manipulira se definicijom bullyinga i u ovo područje se svrstava svašta: od dječjeg zadirkivanja do netaktičnog obraćanja. Zaista, treba li hodati po jajima da bi se izbjegla osuda i označilo nas se kao verbalne nasilnike? U doba političke korektnosti više ne smiješ koristiti riječ "debeo", nego je to "osoba s oblinama" , ne smije se reći "peder" jer je to pogrdno , nego osoba "druge seksualne orijentacije." I tako smo svi počeli koristiti povećalo pa se sloboda govora pretvara u cenzuru protiv koje smo se stoljećima borili.

Što je zapravo vršnjačko nasilje ili bullying? Ja sam išla u osnovnu školu u vrijeme socijalizma, kad u školi nije bilo psihologa, direktorica je bila Bog i batina, a o dječjim pravobraniteljicama nije bilo ni govora. I bila sam izložena bullyingu, ne u smislu da je netko kritizirao moje loše odjevne kombinacije ili frizuru. U doba puberteta, kad djeca istražuju svoju seksualnost, bila sam jedna od onih curica u razredu kojoj se nije svidjelo da je pipkaju ili vuku za kosu, ma koliko to simpatično nastavnicima izgledalo. Ispočetka sam šutjela i plakala, trpjela sam pogrdne nadimke, a onda su me prijateljice iz razreda potaknule da se oduprem razrednim nasilnicima. Jednog sam ogrebla po licu ali je razrednica sazvala sat razredne zajednice i upozorila me, stavljajući me u isti koš s razrednim nasilnicima.

Rekla sam roditeljima da mi je mučno dolaziti u školu, moja mama je došla na roditeljski sastanak i tadašnja drugarica joj je poručila da su to samo djeca i to ne treba shvatiti ozbiljno. I tako sam ja trpjela i dalje, a razredni nasilnici su dobili vjetar u leđa jer ih nitko nije opomenuo. Nakon što sam odbila jednome napisati školsku zadaću, jednostavno mi je uzeo bilježnicu i počupao me je za kosu. Jednom, dva puta, i ja sam u šoku gledala klupko svojih vlasi u šaci, dok se mali manijak zabavljao u svom pokušaju skalpiranja. Druga dvojica su mu se pridružila bodreći ga, navijajući i smijući se. Udarili su me par puta po glavi natječući se čiji će udarac bolje sjesti. Tada sam izjurila iz razreda, nijema od šoka i uputila se u ured tadašnje direktorice škole. Stajala sam pred njom s pramenom kose u ruci i promucala da me u razredu maltretiraju i da mi nitko neće pomoći.

Nisam ništa očekivala od nje, mislila sam da će reakcija izostati, jer ja sam bila učenica koju su u razredu maltretirali, a nasilnici su bili samo djeca, tri mala huligana s lošim ocjenama. No, ravnateljica je pogledala klupko moje iščupane kose i uputila se za mnom u razred. Pitala me tko su ti dječaci, neka ih pokažem. Postrojila ih je pred pločom i svakome lupila sa strane dva šamara. Dok su se njihove glave okretale lijevo desno, ja sam znala da sam dobila svoju zadovoljštinu. Htjela sam da se osjećaju poniženo, kao što sam se ja osjećala dvije godine. Nakon toga, više me nikad nisu dirali, iako su siktali kao zmije svaki put kad bi bila u blizini. Tako se jedna primitivna metoda pokazala učinkovitom, bez dječjeg psihologa i pravobranitelja, jer šamar je vrijedio više od tisuću riječi.

Često nailazim na rečenice da je danas bullying još opasniji zbog pojave interneta. Cyberbullying je mutacija bullyinga, u gorem obliku, jer sve ono ružno što proživljavate može biti snimljeno i zabilježeno, a javnost je uključena poput rulje za linč, dok se na Instagramu , Facebooku i ostalim društvenim mrežama odvija predstava kao u rimskoj Areni. Osjetljiva djeca ponekad počine samoubojstvo jer su izložena verbalnom nasilju i imaju osjećaj osamljenosti i nemoći. Institucije zakažu a nadležnima su često ruke i vezane, jer svaki napad na malog nasilnika može biti kažnjen tužbom. Društvene mreže ne pružaju adekvatnu zaštitu, a kad prijavljujete nečiji ispad, dobit ćete obavijest da osobu blokirate. No, ako stavite kakvu horror slikicu, možete biti optuženi za grafičko nasilje. Dakle, trebate trpjeti poruke od ljudi koji čak nisu ni vaši prijatelji, ali ako ste obožavatelj zombija netko vas može prijaviti da stavljate na zid nasilne fotografije. Ili, našalite se sa seksualno eksplicitnim sadržajem, optužit će vas za perverziju, iako je u pitanju sarkazam, jer kršite njihova pravila.

Mnogi će reći "pa obriši profile i stvar je riješena."  Ako se promovirate kao autor i bloger, društvene mreže su glavni alati da budete opaženi u javnosti. Mnogi influenceri su izloženi cyberbullyingu u blažem ili težem obliku, a cilj im je jedino samopromocija vlastitog biznisa. Razumijem da se djevojke žele promovirati da bi ih zapazili neki poznati brendovi, no nerijetko su izložene komentarima manijaka koji vide robu u izlogu a ne ženu koja zaslužuje poštovanje. Nije ugodno čitati uvrede ispod profila, ali, treba podvući crtu između konstruktivnih kritika i vrijeđanja. Kritike mogu motivirati ako se osoba zna nositi s tim.

Kad je nešto popularno, kad se stvara klima u društvu oko nekog fenomena, ljudi imaju manje straha od osude i iskaču iz paštete s riječima "dogodilo se i meni." Kad su svi vikali vuk, zašto ne bi i ja? Osim ako nije bio vuk nego pas. Zaista, jedna je stvar biti šikaniran od svojih vršnjaka, a zadirkivanje je druga stvar. Djeca znaju biti gruba i netaktična, ponekad ne znaju ni značenje onog što su zapravo izgovorili. Buntovništvo je popularno, tinejdžeri se okupljaju u krugovima, a uvijek se u razredu nađe netko tko je drugačiji i zapravo crna ovca. Ne trebate biti genije s peticama iz svih predmeta da bi vas zlostavljali. Ne trebate ni nositi jeftinu odjeću da bi bili predmet ismijavanja. Dovoljno je da ste se suprotstavili nekom samoprozvanom vođi koji ne trpi inat.

U moje vrijeme nije bilo preporučljivo žaliti se na maltretiranje u školi, pogotovo ako nisi bio dijete iz bogate obitelji. Rekli su mi, nemoj ništa govoriti, pogoršat ćeš situaciju. No ja sam nakon dvije godine progovorila kad je situacija otišla u ekstremne vode. Nakon 20 godina od tog događaja, našla sam u svom sandučiću pismo gdje me pozivaju na razredno okupljanje. Nije bio Prvi april, ali bilo je licemjerno. Zar su očekivali da ću oprostiti i zaboraviti? Nisu bila samo u pitanju trojica huligana, radilo se i o ostalim učenicima kojima je bilo zabavno i smiješno gledati kako mi se rugaju i maltretiraju me. Naravno, pismo sam s guštom poderala i bacila, jer je prošlost ostala daleko iza mene. No, nikad nisam zaboravila direktoricu koja mi je pomogla. Bila je osjetljiva na nepravdu i tlačenje slabijih, iako bi u današnje vrijeme morala mnogo toga objašnjavati. Učinila je ono što je tada smatrala najboljim rješenjem.

Treba li na nasilje odgovoriti nasiljem kad sve metode zakažu? Ili jednostavno treba prepoznati uzročnike nasilja na vrijeme? Jer, ako u razredu postoje problematični učenici, a autoriteti ih označavaju kao djecu koja se igraju i žele pažnju, onda je sistem zakazao i pojedinci moraju uzeti pravdu u svoje ruke. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.