Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Buntovnička pravila

Promijenila je prezime i više ne postoji!

Muškarcima je naravno lakše, jer će rijetko koji uzeti ženino prezime, a onaj tko to napravi je dočekan s podsmijehom, kao da je dobio udarac u prepone. Uzimanje ženinog prezimena značilo bi službenu kastraciju. Ipak je muško glava obitelji, zar ne? Prezime postaje sredstvo manipulacije, pa se žena s dva prezimena smatra "umišljenom karijeristicom", dok se ona s muževim prezimenom smatra "suprugovim robom", a ona koja je jednostavno ostavila svoje prezime i nije dodala ništa "nije se zapravo ni udala."
Objava 18. studenoga 2019. 0 komentara 3541 prikaza
https://www.pexels.com
https://www.pexels.com
Promjena prezimena ne znači i promjenu ženskog identiteta.

Sukladno Obiteljskom zakonu, jednom kad se žena uda, mijenja prezime u muževo ili dodaje svom prezimenu njegovo, prema redoslijedu koji želi. Ili može zadržati svoje prezime. Također, bračni drugovi mogu prema dogovoru uzeti i ženino prezime kao zajedničko.

Dakle, svaka žena ima mogućnost da odabere na koje će prezime glasiti njeni dokumenti nakon udaje, kao i što svaka zna svoje razloge. No, sve više žena odlučuje zadržati svoje prezime prema najnovijim trendovima, jer uzimanje muževog prezimena shvaćaju kao eliminaciju vlastitog identiteta. 

Nedavno sam čula ovakav razgovor:

"Kad se udaš, ostavi svoje prezime. Tko zna kakav će biti brak. Kad se samo sjetim svoje svekrve.."

"Ja ću zadržati prezime, naravno. Ne želim izgubiti svoj identitet. To sam prezime imala 35 godina pa ću ga imati i sada."

Potencijalna mladenka se vidno uzrujala, slušajući savjete starije gospođe. Pa što će ona sada, ako se uda? Hoće li se njen cjelokupni život preokrenuti naglavačke, hoće li postati vlasništvo svoga muža, ili još gore, njegove obitelji, te biti natjerana da zaboravi svoje korijene? 

Neke žene je lako zavesti feminističkim tezama, u smislu da bilo kakav sporazum s muškarcima doživljavaju kao diskriminaciju. Jednom sam u članku na jednom portalu pročitala da uzimanje suprugovog prezimena znači da se sramiš svoje obitelji. Autorica je išla tako daleko da je žene koje mijenjaju prezime nazvala idiotkinjama koje se ne znaju brinuti za sebe. 

Ne smatram promjenu prezimena napadom na nečiji identitet. Zvuči jednostavnije i praktičnije. No, ako je neka žena veći dio života koristila svoje prezime i po njemu je poznata, te je dodala i muževo, izbor je logičan. No jedna varijanta mi je smiješna, korištenje prezimena od bivšeg i sadašnjeg muža, zajedno, na društvenim mrežama. Zvuči ko iz kakve sapunice gdje se ne zna tko je bivši, tko sadašnji, čija su djeca. Takvu kombinaciju možete vidjeti na Facebooku, koji postaje neka vrsta virtualnog matičnog ureda. Npr. Ana F. ex Ana T.  Ako slučajno niste znali, dotična je prvo bila u braku pa se razvela i sada koristi djevojačko prezime. 

Sjećam se Dinastije i zločeste Alexis Carrington Colby Dexter. Žena je uzela prezimena svih muževa kao trofeje. Okitila se s njima da bi istaknula broj  muškaraca koji je toliko žele da su joj dali  svoje prezime. Neke to rade i u stvarnom životu, pa unesu priličnu zbrku o kome se zapravo radi. Neke žene se nađu u rascjepu kad se trebaju udati, rastrzane su između želje da udovolje mužu i vlastite neovisnosti, pa ih promjena prezimena stavlja u dilemu. Neke se razvedu i ostave muževo prezime, kao uspomenu. Ili im se ne da otići promijeniti prezime zbog birokratske gnjavaže. Ili je njihov muž poznat i bogat, pa ostave njegovo prezime za uspomenu da bi se kitile tuđim perjem.

Kad se gospođa X rastala, poslala je službeni e-mail kolegama na poslu gdje je definirala zakon, članak i stavak kojim mijenja prezime zbog razvoda kako bi drugima dala do znanja kome se trebaju obraćati. Dotični gospodin tako je i formalno otišao iz njenog života. Poslije su se neki pitali : "Ma. koja je to gospođa S?" A zločeste kolegice su odgovarale: "Gospođa S je bivša gospođa T". Još neko vrijeme su je krivo oslovljavali  jer je stare navike teško izbrisati.

Muškarcima je naravno lakše, jer će rijetko koji uzeti ženino prezime, a onaj tko to napravi je dočekan s podsmijehom, kao da je dobio udarac u prepone. Uzimanje ženinog prezimena značilo bi službenu kastraciju. Ipak je muško glava obitelji, zar ne? Prezime postaje sredstvo manipulacije, pa se žena s dva prezimena smatra "umišljenom karijeristicom", dok se ona s muževim prezimenom smatra "suprugovim robom", a ona koja je jednostavno ostavila svoje prezime i nije dodala ništa "nije se zapravo ni udala." Društvene predrasude zaboravljaju pravo izbora a najgore je djeci kad ih pitaju u školi : "Zašto imaš dva prezimena? "

Jedna anegdota ilustrira situaciju gdje je majka u izvanbračnoj zajednici išla po dijete koje je bilo u vrtiću. Otac je djetetu dao svoje prezime, ali nije oženio njegovu majku. Pa kad je majka pitala tetu iz vrtića "Gdje je Ivana Z., ja sam joj mama?", teta je pitala "A kako se vi zovete?". "Ja sam gospođa M."  "Imate različita prezimena, pa kako to?"

Neki muškarci se ne žele ženiti majkama svoje djece, ali daju prezime djetetu radi osjećaja časti i odgovornosti. Društvo je ono koje stigmatizira, i potvrđuje onu latinsku izreku "Nomen est omen", odnosno "Ime je znak."

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.