Od kad znam za sebe, pišem. Vidim priču u svemu. Ponekada mi riječi i rečenice odlepršaju, nestanu. Ponekada ih zapišem. Negdje. Pa ih zaboravim. Ili im se vratim. Izbrišem, bacim. Dodam. Začinim. Nasmijem se. Padnem u zemlju od srama.

Inspiriraju me svakodnevne situacije, one životne. Ljudi. Moji, tuđi. Lepeza emocija koju isti pobuđuju u meni. Momenti sa soundtrackom. Majčinstvo. Ono realno, raščupano i neispavano. Ono u kojemu nemaš vremena za ikakav soundtrack. Osim ako je riječ o iritantnoj melodiji Baby Sharka. To čudo ne želi izaći iz glave. Ikada. Nikada.

Dakle, u glavi mi je čušpajz. Koji s vremena na vrijeme uspijem posložiti, pa uobličim u koliko toliko smislene rečenice na papiru. Ili ekranu. Kako god želite.