Kulturnjača

Paula Knapić

Podijelite

Kulturnjača

Paula Knapić

Više o blogeru

O blogeru

Paula Knapić

Volim lakoću postojanja. Slobodu. Otvoreni um. I bunt. Humor zaokružen (pre)velikom količinom sarkazma. Bure i nevere. Male stvari koje život znače.

Na papiru ekonomist, u glavi kreativka. Hranoljubac i pivopija. Rockerska duša zaljubljena u glazbu koja voli pisati i čitati. Družiti se. Samovati.

Mama dvogodišnjakinje. Još malo pa u tridesetima.
Pišem i dišem u Rijeci.

Od kad znam za sebe, pišem. Vidim priču u svemu. Ponekada mi riječi i rečenice odlepršaju, nestanu. Ponekada ih zapišem. Negdje. Pa ih zaboravim. Ili im se vratim. Izbrišem, bacim. Dodam. Začinim. Nasmijem se. Padnem u zemlju od srama.

Inspiriraju me svakodnevne situacije, one životne. Ljudi. Moji, tuđi. Lepeza emocija koju isti pobuđuju u meni. Momenti sa soundtrackom. Majčinstvo. Ono realno, raščupano i neispavano. Ono u kojemu nemaš vremena za ikakav soundtrack. Osim ako je riječ o iritantnoj melodiji Baby Sharka. To čudo ne želi izaći iz glave. Ikada. Nikada.

Dakle, u glavi mi je čušpajz. Koji s vremena na vrijeme uspijem posložiti, pa uobličim u koliko toliko smislene rečenice na papiru. Ili ekranu. Kako god želite.

Blog postovi

Ja sam svoje rekla

Ja sam svoje rekla

Sjedam u auto i u glavi mi se javlja glas moje mame. Jedna mala suza bespomoćnosti mi krene niz lice. Jer... Pa, shvatiš da sve što mi je tupila godinama - tupila dobro. U glavi vrtim filmove, prisjećam se svog odrastanja. Prisjećam se svega što je govorila, što i dan danas govori. I uzdahnem. Nekada su me njezine izjave nervirale, danas mi izmame osmijeh na lice, hihotanje i cerek. I pomisao kako je svaka njezina držala vodu. Ali neću joj to reći.

I bi tišina

I bi tišina

Muka mi je. Da ne kažem – sere mi se. Jako. Od svega. Najviše od sebe same. Koja ovo pišem. A koja bih se najradije sklupčala u neki kantun, zagrlila svoju sretnu i veselu dvogodišnjakinju najjače što mogu i plakala kao kišna godina. Jer jedna druga mala dvogodišnjakinja nije bila te sreće. Biti sretna. Pas mater.

Oh blokado, ti prokletnice!

Oh blokado, ti prokletnice!

Tog lijepog zimskog dana mozak i tijelo su odlučili otkazati mi poslušnost. Dočekali su Blokadu široko raširenih ruku, kao najboljeg prijatelja kojeg dugo nisu vidjeli. Ja sam ostala po strani. Jadna. Nebitna. S laganim tikom u oku.

Tri po cijeni jednog

Tri po cijeni jednog

Ne gledam filmove iz ranih sedamdesetih. Dosta je suza i rastanka nesretnih. 'Ko takve stvari snima? Baš čudnog sveta ima, tako se lako rasplaču. Ne, ne gledam te filmove. Pa si onda pustim album. Taj, na kojemu i dan danas stoji ružna naljepnica 'Tri po cijeni jednog'. Od tog jednog lika. Koji cijene nema.

Ne volem, Đole, ni ja. Ne volem...

Ne volem, Đole, ni ja. Ne volem...

Upališ televiziju. Reklame. Samo smo ovaj tjedan za vas pripremili specijalnu CRVENU valentinovsku ponudu. Razveselite svoju bolju polovicu crvenim guz-papirom po super akcijskoj cijeni! Ponuda koja se ne propušta! Navali narode! I kako to obično biva, narod navali.

Što je žena bez muda?

Što je žena bez muda?

Lako je suditi drugome. Lako je biti pametan. Jer ''da sam ja na njezinom mjestu...'' Ali nisi. Jer dok ti sjediš u toplini i sigurnosti svog doma... Dok se ti ne moraš brinuti kako će on reagirati kada dođe doma, a juha nije topla... Dok ti upravo tipkaš po društvenim mrežama svoje stajalište kako bi drugi trebali živjeti svoj život... Ona upravo čuči u nekom kutku svog mračnog stana i plače. Nemoćna. Bespomoćna. Sama. Zato zašuti. Molim te. U ime Nje, u ime One koja si mogla biti i Ti - zašuti.

Udav je pojeo slona

Udav je pojeo slona

U ovom (ne)očitom besmislu našeg postojanja, sasvim nenadano i potpuno neočekivano – padne mi na pamet taj mali... Od kud sad on? Odjednom se hvatam kako mi misli nerijetko odu u njegovom smjeru, kako zajedno s njim idem od planete do planete. I tražim... Što tražim? Što je on tražio? Što bilo tko od nas traži?

Dragi djede...

Dragi djede...

Znam da ti je moja mala na žutoj listi. Sigurna sam. Nemam tu što puno za reći, tako je kako je. Samo ću ti napomenuti da za to nisam kriva ja, mama. Kriv je on, tata. Ja sam bila dobra. Nego... zašto ja do dana današnjeg nisam dobila onu slikovnicu?

Ne brini, sve je pod kontrolom

Ne brini, sve je pod kontrolom

On ispusti zrak iz pluća i pita me glasom čovjeka koji zvuči kao da već godinama proživljava teške muke: ''A da ih vratimo?'' Vratili smo ih. Sad gledam nove. ''Sve je pod kontrolom, ne brini. Pazit ću! Samo moram dobro izmjeriti ovaj put!'', kažem ja njemu. Izašao je iz prostorije. Mislim da si je otišao natočiti rakiju.

Gasimo svjetla i palimo mrak

Gasimo svjetla i palimo mrak

Dobri stari Letovci pjevaju onu životnu: ''Mi možemo gasiti svjetla i paliti mrak, a vrijeme je naše i samo za nas!''. Kao da su znali. Uvjerena sam da će doći i to vrijeme. Neko bolje, ljepše. Bez mraka. Bez tišine. Ovdje, na ovom mjestu. Jer ono zaslužuje ponovno disati punim plućima. Ono, kao i svako drugo. Njemu slično. I nimalo obično.

Učitaj još