Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Đurđa, saksofon i kava za ubiti

Đurđa podigne pogled sa mokrih čaša koje je upravo počela brisati. Pred njom je stajao čovjek srednjih godina u modernom sivom odijelu koje je moglo biti i broj veće, ako se nju pitalo. Pomno je namještena frizura prošarana sijedima, koja je činila skladan par s kratko podšišanom bradom, bila taman onakva da se upitaš je li se čovjek takav probudio ili je ispred ogledala stajao tri sata. Đurđa se mogla kladiti u ovo drugo.
Objava 01. lipnja 2021. 0 komentara 390 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
''Izvolite.'', bezizražajno mu je stavila kavu na stol. Običnu. Bijelu. S jednom vrećicom smeđeg šećera i metalnom žličicom na tanjuriću. Mlako mlijeko sa strane. I čašu vode. Iz špine. Ne prehladnu. Zahvala je izostala.

Petnaest minuta do šest. Grad spava. Ulica je još uvijek tiha. U tolikoj mjeri da možeš čuti isparavanje sinoćnje kiše s mokrog asfalta. Udaljeni zvuk semafora trenutno zvuči kao glasan bubanj, kojeg s vremena na vrijeme nadglasa samo pokoji auto ranoranioc. Ulična rasvjeta u Ulici polako ustupa mjesto prvim sunčevim slabašnim zrakama koje lijeno izviruju ispod oblaka.

Odjednom se čuju ubrzani koraci koji postaju sve bliži, sve glasniji. Netko se žuri. Pa stane. Zvuk teških ključeva. Tresak. ''Jebemu!'', začuje se kratka psovka zadihanog glasa. Podiže ključeve i otključava vrata. Klik. Vrata se otvaraju uz škripu. Uzdah. Kao da se čula neka nova psovka, ali zaglušio ju je kamion Čistoće koji je u to vrijeme prošao ulicom pokraj. Dok se zvuk kamiona udaljava, koraci nestaju iza škripavih vrata. Unutrašnja svjetlost se proširi ispred ulaznih vrata, osvjetljavajući dio drvenog poda vanjske terase.

Đurđa spusti torbu na šank još uvijek psujući. Nije oka sinoć sklopila. Opet ona kretenčina iznad nje. Proklet bio on i njegov saksofon! Ako ga samo još jednom čuje u tri ujutro, otići će gore i baciti mu tu prokletu stvar u tri vražje materine. Ovo mu je već četvrta noć za redom! Zaspala je tek kada je napokon odlučio završiti sa svojim tuljenjem – pola sata prije nego što treba krenuti na posao. Skočila je iz kreveta kao da ju je grom udario. Alarm je već peti put odzvonio, što je značilo samo jedno. Kasni. Debelo kasni. Istrčala je iz kuće, ne shvaćajući da na sebi još uvijek ima donji dio pidžame. Shvatit će to tek poslije. Kada ju jedan od stalnih gostiju usput upita ide li ona ikada doma ili je možda ipak uvidjela da joj se jednostavno više isplati prespavati ovdje. Tada će se opet sjetiti susjeda saksofonista. I zakleti se u sebi da će ga prvom prilikom odalamiti po glavi. Po mogućnosti sa jebenim saksofonom. Ali sada joj treba kava. Puno kave. Kako ne bi slučajno odalamila nekoga tko to nije zaslužio. Iako je takvih u Đurđinom svijetu bilo jako malo.

Uskoro je unutrašnjost kafića ispunio primamljiv miris kave koju je srknula i prije nego što je trepnula. Uzela je jastuke za terasu u jednu, a cjenike i pepeljare u drugu ruku. Na brzinu je prebrisala sve stolove i stolice. Složila ih je jednako, na jednaku udaljenost i pod jednakim kutem. Stavila jastuke na stolice, pepeljare i cjenike na stolove. Izvukla cvijeće. Svako jutro se pitala što joj je bilo da kupi toliko tegla cvijeća za terasu. Samo si je zadala dodatnog posla. A kao da ga i ovako nije imala dovoljno. Pomela je pod od zaostalih kišnih kapi i svog ostalog smeća koje je sinoćnji neverin dovukao. U roku od minute terasa je bila čista i složena, a samo trenutak nakon je iza šanka pila svoju drugu kavu.

''Jeste li otvoreni?'', odjednom se čuje nepoznat glas. Đurđa podigne pogled sa mokrih čaša koje je upravo počela brisati. Pred njom je stajao čovjek srednjih godina u modernom sivom odijelu koje je moglo biti i broj veće, ako se nju pitalo. Pomno je namještena frizura prošarana sijedima, koja je činila skladan par s kratko podšišanom bradom, bila taman onakva da se upitaš je li se čovjek takav probudio ili je ispred ogledala stajao tri sata. Đurđa se mogla kladiti u ovo drugo. Skinuo je sunčane naočale koje su mu ovo ranojutarnje svitanje bile potpuno nepotrebne i upitno ju pogledao.
''Ima još par minuta do otvaranja, ali slobodno sjednite.'', odgovori mu Đurđa.
''Hvala.'', uglađeno joj ovaj odgovori, sjedajući za prvi stol do ulaza.
''Jesu li novine slobodne?'', pokaže prstom prema jučerašnjim novinama na šanku.
''Vidite li još nekoga ovdje tko bi ih mogao trenutno čitati?'', pomalo mu prgavo odgovori. Ništa ju nije nerviralo kao što su bespotrebna pitanja. Kojih se ovdje naslušala napretek, pa je njezina tolerancija na iste bila ravna nuli. Plus, bila je neispavana i nervozna. Plus, taman je razmišljala o načinima kako počiniti ubojstvo susjeda, a da prođe lišo. Tako da joj je ovaj čovjek, ni kriv ni dužan, bio samo šlag na torti. Iako nigdje nije bilo šlaga. Ni torte.
''Ne, pretpostavljam da ne.'', smeteno joj ovaj odgovori.
Đurđa skrene pogled s njega, nastavljajući brisati čaše. ''Što ćete?'', skoro pa nezainteresirano ga upita, usput mu dobacujući novine.
''Jednu kavu, molim vas.''
''Kratku?'', digne obrvu Đurđa. Iskustvo joj je govorilo da su rijetki znali što podrazumijeva samo 'kava'. Ni ovaj nije bio izuzetak.
''Ne, ne bih kratko. Malo mi je prerano za to.'', čovjek ju u čudu pogleda, krivo protumačivši pitanje.
Đurđa zakoluta očima. ''Kavu, želite li kratku kavu?'', ponovno ga upita, naglašavajući svaku pojedinu riječ kao da priča s malim djetetom.
''Ne, ne bih kratku kavu, ne pijem takvu.''
''Nisam ni mislila'', rezignirano promumlja. Čovjek ju pogleda ispod oka, izgledajući kao da žali što nije odabrao neki drugi kafić u ove rane jutarnje sate.
''Kava je, za vašu informaciju, mali espresso. Da znate za ubuduće.'', nastavi Đurđa.
''Ne pijem espresso.'', odgovori čovjek hladno.
''Očito.'', umorno uzdahne vlasnica. ''Dobro, kakvu kavu pijete?''
''Pa normalnu...''
Đurđa ga je gledala praznim pogledom. I čekala. Ne zadugo.
''Običnu bijelu kavu u velikoj šalici. Mlako mlijeko sa strane molim vas. Jedna vrećica šećera mi je dovoljna. Smeđi, naravno. I nemojte mi davati jednu od onih plastičnih žličica. Lijepo bih vas molio metalnu.''
Đurđa je upravo na listu za ubijanje pridodala još jednu glavu.
''I čašu vode.'', doda čovjek, otvarajući prvu stranicu otuđenih novina sa šanka, ne gledajući više Đurđu koja ga je šutke promatrala hladnim pogledom i stisnutih ustiju.
''Iz špine, jasno. Ne prehladnu.''
''Jasno.'', ponovi Đurđa s prijezirom i okrene mu leđa. Udahne punim plućima i polako brojeći do deset, izdahne. Nije bila jutros raspoložena za ovakvog lika. Rijetko kada je bila raspoložena za ikoga zapravo. Na njezino zadovoljstvo, svi koji su ovdje dolazili su to znali. S Đurđom nema zajebancije. Bila je ponosna na taj svoj kultni status i sa zadovoljstvom ga je održavala. Ali jutros... Jutros nije imala snage.

''Izvolite.'', bezizražajno mu je stavila kavu na stol. Običnu. Bijelu. S jednom vrećicom smeđeg šećera i metalnom žličicom na tanjuriću. Mlako mlijeko sa strane. I čašu vode. Iz špine. Ne prehladnu. Zahvala je izostala.

Okrenula mu je leđa i uzela daljinski upravljač u ruke. Upalila je televiziju i okrenula na glazbeni program koji se ovdje uvijek vrtio. Pojačala je malo zvuk kako bi glazba nadglasala čovjekovo iritantno okretanje novinskih stranica. Srknuo je kavu. Glasno. Stresla se. Pa je pojačala zvuk još malo. U tom trenutku se dogodilo nekoliko stvari istovremeno. Ispred kafića je puknuo automobilski auspuh toliko jako da se uključio alarm od knjižare preko puta. Đurđa je raširila oči u šoku, nakon kojeg je uslijedio nalet crvenila u licu uzrokovanog iznenadnom bjesnoćom. Čovjek je glasno opsovao i s gađenjem promrljao 'ovo nije beskofeinska kava', a kafićem je iz pojačanih zvučnika prostrujio dobro poznati zvuk mrskog instrumenta.
Saksofon.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.