Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

I bi tišina

Muka mi je. Da ne kažem – sere mi se. Jako. Od svega. Najviše od sebe same. Koja ovo pišem. A koja bih se najradije sklupčala u neki kantun, zagrlila svoju sretnu i veselu dvogodišnjakinju najjače što mogu i plakala kao kišna godina. Jer jedna druga mala dvogodišnjakinja nije bila te sreće. Biti sretna. Pas mater.
Objava 06. travnja 2021. 0 komentara 1121 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
Gledam svoju malu, mislim na njihovu. Koja nije bila ničija. I srce mi se lomi u tisuću komadića.

Nisam htjela pisati o ovome. Jer mi je toliko mučno. Toliko, da mi je o tome teško čak i razmišljati. Pomisliti. Izgovoriti naglas. Ali sve druge riječi, svi drugi pisani tekstovi su toliko banalni i nebitni u ovom trenutku. Jer dok ja upravo sjedim u sigurnosti svog sretnog doma i gledam svoju dvogodišnjakinju kako veselo i neopterećeno trčkara po stanu – oni su svoju ubili. Dignuli ruku. Šaku. Iskalili se na njoj. Bacili joj u nevino lice sve svoje frustracije. Svu svoju ludost i zlobu. Nehumanost i nečovječnost. Odlučili su joj nepravedno presuditi. Odlučili su ugasiti njezinu svjetlost. A da siroče nije ni uspjelo zasvijetliti svojim punim sjajem. Gledam svoju malu, mislim na njihovu. Koja nije bila ničija. I srce mi se lomi u tisuću komadića.

I sad kreće. Tko je kriv? Tko je zakazao? Krivnja se prebacuje s jednog na drugog. Od neroditelja do socijalne službe. Od susjeda do društva. Od počinitelja do onih koji su okrenuli glavu. Dodijelit će se kazna. Kolika god – nedovoljna za ovaj monstruozni čin. No, odslužit će ju. Netko će tu dobiti i otkaz. Na njihovo mjesto će doći netko novi. Netko drugačiji. Netko isti. Mi kao društvo ćemo dignuti dvotjednu hajku. Buniti se protiv sustava, sistema. Protiv države i vladajućih. Protiv pravila i zakona, onih postojećih i nepostojećih. Buniti se protiv svih i svega. Protiv svih koji šute i okreću glavu. Dok mi sami čekamo da netko drugi poduzme nešto. Negdje. Onda će se pojaviti ''tamo neke'' Jelene, ali ''što se one sad tu petljaju'', zar ne? Prozivamo dalje i pitamo se gdje su nestale sve te Željke? Gdje su udruge, razni pojedinci, gdje su crkvenjaci, gdje su državnici, gdje su, gdje su, gdje su...

Tko god se pojavi, nije se dobro pojavio. Tko god ne dođe, zašto nije došao. Ta loptica krivnje se uvijek i zauvijek prebacuje, a optužbe se vraćaju optužbama. Poanta postaje obraniti samoga sebe, ne onoga koga uistinu treba. Koga je trebalo.

A znate što? Meni je slabo. Muka mi je. Da ne kažem – sere mi se. Od svega. Od sustava i vladajućih. Od inertnosti i nepravednosti. Od loptice krivnje. Od udruga, crkvenjaka, državnika, od raznih Jelena i Željki kao i svih onih koji iste prozivaju. Jer gdje ste vi? Gdje smo svi mi? Zašto smo svi toliko glasni, hrabri i pametni preko ekrana? Muka mi je. Muka, muka...

Najviše i jedino zbog sve djece koja trpe. Koja nemaju ljubav. Toplinu. Dom. Sigurnost. Koja nemaju svoj glas. Ili imaju. Ali ih nitko ne čuje. Da. Muka mi je. Od svega. Najviše od sebe same. Koja ovo pišem. A koja bih se najradije sklupčala u neki kantun, zagrlila svoju sretnu i veselu dvogodišnjakinju najjače što mogu i plakala kao kišna godina. Jer jedna druga mala dvogodišnjakinja nije bila te sreće. Biti sretna.

Pas mater.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.