Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Ja sam svoje rekla

Sjedam u auto i u glavi mi se javlja glas moje mame. Jedna mala suza bespomoćnosti mi krene niz lice. Jer... Pa, shvatiš da sve što mi je tupila godinama - tupila dobro. U glavi vrtim filmove, prisjećam se svog odrastanja. Prisjećam se svega što je govorila, što i dan danas govori. I uzdahnem. Nekada su me njezine izjave nervirale, danas mi izmame osmijeh na lice, hihotanje i cerek. I pomisao kako je svaka njezina držala vodu. Ali neću joj to reći.
Objava 28. travnja 2021. 0 komentara 1606 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
Od trenutka kada sam postala mama, počela sam se bojati onog dana kada će moje dijete pokazati svoje razmaženo lice. Kada se svi moji pokušaji da ju ne učinim razmaženom pokažu kao totalan fijasko, a ona mi plačnim glasom odgovori ''neću'' ili ''moje''.

Od trenutka kada sam postala mama, počela sam se bojati onog dana kada će moje dijete pokazati svoje razmaženo lice. Kada se svi moji pokušaji da ju ne učinim razmaženom pokažu kao totalan fijasko, a ona mi plačnim glasom odgovori ''neću'' ili ''moje''. Kada me pokuša vrtjeti oko svog malog prstića, a ja joj to dozvolim. I da. Taj dan je došao. Nakon kratkog razgovora s tetom u vrtiću, postavljena je dijagnoza koja se može kratko sažeti u jednu jednostavnu rečenicu: imamo razmaženo derište. Sjedam u auto i u glavi mi se javlja glas moje mame. Jedna mala suza bespomoćnosti mi krene niz lice. Jer... Pa, shvatiš da sve što mi je tupila godinama - tupila dobro. U glavi vrtim filmove, prisjećam se svog odrastanja. Prisjećam se svega što je govorila, što i dan danas govori. I uzdahnem.

Kod nas nikada nisu bili krivi odgajatelji, učitelji i profesori. Krivi smo bili brat i ja. Zadaće smo pisali i lektire smo čitali - sami. Svađe s našim prijateljima nisu rješavale mame s mamama. Ako si kriv, ispričaj se. Ako nisi, oprosti. Znali smo što znači riječ ne, a današnje novovalne filozofije o tome u našoj kući nisu prolazile. Reći ''neću''... Ajde se usudi. Ajde se samo usudi. Od stola se, za kojim smo se oduvijek znali ponašati, nismo smjeli dignuti dok nismo pojeli sve što nam je za ručak servirano. Ako se pak dogodilo da ipak nismo - taj isti ručak nas je čekao i za večeru. Pa ti sad vidi. Nismo skakali i trčali oko stolova u restoranu i kafiću. Red se znao. Skakali smo doma. Dok nije došlo vrijeme za spavanje. A ono nije bilo u pola noći. Kolutanje očima te tada moglo poslati na Mars, s kartom u jednom smjeru.

Da, sjedim u autu i u glavi mi se vrte njezine najpoznatije izjave. Izjave vjerojatno svih mama na svijetu. Nekada su me tako nervirale, danas mi izmame osmijeh na lice, hihotanje i cerek. I pomisao kako je svaka njezina držala vodu. Ali neću joj to reći. Upozorenje! U sljedećim monolozima i dijalozima koji su obilježili moje (a vjerujem i vaše) djetinjstvo su korištene psovke. Korišten je onaj rječnik kojeg svi jako dobro poznamo. S kojim smo svi odrasli. Ukoliko imate osjetljive uši te pripadate gore spomenutoj novovalnoj filozofiji odgajanja, ovdje vaše čitanje mora stati. Ukoliko ste spomenuto doživjeli i preživjeli te nakon kojeg ste uspjeli stasati u prilično normalne ljude, unatoč tome što vas je mama gađala šlapom preko cijelog dnevnog boravka, vi možete nastaviti s čitanjem. Također, svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima nije slučajna. Namjerna je. I realna. Toliko.

Sve moram ja!
''Gdje su mi traperice?''
''Koje traperice?''
''Pa znaš one...''
''Jesi li ih stavio u košaru za prati?''
''Nisam.''
''E onda su ti negdje u onom 'čumezu' od sobe.''
''Pa što ću ja sada obući? Trebaju mi! Prljave su mi!''
''Pa jesam li lijepo rekla da mi se stavi sva crna roba za prati! Na čemu sjediš? Na ušima? Što bih ja trebala? Unajmi si sluškinju pa nju ovako zajebavaj! Da što će on sada obući... Ne mogu vjerovati! Ne zanima me što ćeš obući! Ništa ne radiš, po cijeli dan se izležavaš i kradeš bogu dane! Nitko od vas! Prstom ne biste pomakli i pomogli mi! Da nema mene, ništa se ovdje ne bi napravilo! Te počisti, te skuhaj, te vozi i odvozi, te odi platiti račune, te odi u dućan, te operi... SVE MORAM JA! Da vam nema mene, crkli biste svi od gladi i žeđi, bosi i goli! Daj mi te traperice da ti ih operem!

Od jutros nisam stala!
''Daj izvadi ono meso iz škrinje da mi se odmrzne.''
''Evo sad ću...''
(20 minuta nakon)
''Jesi izvadila meso iz škrinje?''
''Joj zaboravila sam! Evo sad ću.''
''Još nisi??? Pa kome ja govorim? Molim vas jednu stvar i to niste u stanju učiniti! OD JUTROS NISAM STALA! Vi svi ovdje ležite i češete jaja, a ja se dilim s dušom! Ne znam gdje mi je glava ni što ću prije! IZVADI MESO IZ ŠKRINJE!''

Kako vam je? ilitiga Kome sam ja ovo kuhala?
Sjedamo svi za stol i krećemo ručati.
''Dobar tek!''
''Dobar tek!''
Tišina, čuju se samo vilica i nož kako rade svoje.
''Pa nije loše. Kako vam je?''
''Fino. Možda samo fali malo soli.''
''Da, malo da. I nekako ti je ispalo prepečeno, zar ne?''
U zraku se osjeća eksplozija riječi koje stižu. Što nismo šutjeli...
''E pa pizda vam materina, mogli ste se vi uloviti kuhače! Cijelo jutro stojim za padelom, na četiri kola kuham! Ubila se! Svima želim udovoljiti! Ja isto glupača! A vi nezahvalni! Samo prigovarate! To znate! Evo na, ma KOME SAM JA UOPĆE OVO KUHALA! Od sutra više ne kuham, pa ćete plakati!''

Pusti, ja ću!
''A da digneš malo dupe s tog kauča i pomogneš?''
''Evo me. Što treba napraviti?''
''Izvadi robu iz mašine i stavi ju sušiti.''
''Ok.''
''Ali prvo protresi.''
''Ok.''
''I lijepo raširi majice na štriku da mi ih je poslije lakše popeglati.''
''Ok.''
''I prvo stavi čarape, pa onda dalje.''
''Ok.''
''Ali ih zakači s donje strane, ne s gornje.''
''Ok.''
''Joj znaš što, ajde PUSTI, JA ĆU! Dok ti ja objasnim kako treba, spusti se noć. Ionako mi nećeš to dobro napraviti.''

Ja sam tebe rodila, ne ti mene!
''Ma jesi molim te vidio kako mi odgovara?'', kaže ona tati.
''A jesam.''
''Ne mogu vjerovati. Dolazi ovdje!'', viče ona.
''Joj što je sad?''
''Kako 'što je sad?'!!! Skrati tu jezičinu i budi malo manje bezobrazna! Te svoje pubertetske lune ostavi van kuće, jesi me čula? Ako te još jednom čujem da si mi opsovala... JA SAM TEBE RODILA, NE TI MENE!''

Ja sam svoje rekla.
I dan danas, nakon ovoga nemam što za reći. U ovom slučaju napisati. Jer kada mama kaže ''Ja sam svoje rekla'', tu staje svaka daljnja rasprava. Sjetivši se ove njezine poznate... Bolje da zašutim. I prestanem pisati.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.