Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Opet karantena?

Još od karantene tada pokušavam skinuti dobivenih 10 kila, a kruha mi je dosta za sljedećih deset života...
Objava 11. studenoga 2020. 0 komentara 1008 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
On me sluša s pola uha, tu i tamo kimne glavom, a ona je odavno odustala od slušanja

Čitam kako su neke europske zemlje ušle u novi lockdown. Preznojavam se. Osjećam žmarce po tijelu. One nimalo ugodne. Tisuću misli mi se roji po glavi. Svaka gora od druga. Samo ne mi, samo ne mi, samo ne mi - svakodnevno brojim u sebi. Znate onu poznatu ''ne cveta cveće u naše preduzeće''? E da, ta. Tako će nam biti. Opet. 

Vrtim sve moguće scenarije. Pred očima mi titra veliki znak ZATVORENO na vratima onog mog gore spomenutog ''preduzeća''. Svoje misli panično iznosim ukućanima. On me sluša s pola uha. Tu i tamo kimne glavom ili dekoncentrirano promumlja ''mhm''. Ona je odavno odustala od slušanja moje litanije, njoj apsolutno nerazumljive. Buljenje u utrku kišnih kapi na prozoru joj je puno interesantnije. Da. Pričam sa zidovima. Očito.

''Mene ovdje nitko ne doživljava!'', uvrijeđeno konstatiram.

''Paula, raspravljamo o tome već mjesecima.'', on rezignirano uzdahne.

''Ali zamisli samo...'', krenem ja opet.

''I dobro!'', prekine me. ''Preživjeli bismo!''

Namršteno buljim u njega. Nervira me taj optimizam. 

''I zapravo - ako stavimo u stranu ovaj dio s poslom - prošli put u karanteni nam uopće nije bilo loše. Da ti budem iskren, ne bih imao ništa protiv...''

Ne slušam ga više. Njegove riječi mi počinju odzvanjati. Moj unutarnji monolog postaje glasniji od našeg dijaloga.

TAJ dio sam smetnula s uma. Nas troje, zatvoreni uslijed višemjesečne karantene. Unutar četiri zida. Pardon, ja zatvorena unutar četiri zida s njih dvoje. Njih dvoje, tako veseli i uvijek puni energije. Hiperaktivni. Bučni. Bez sekunde mira. Bez minute tišine. Njih dvoje - on, tridesetineštogodišnjak i ona, uskoro dvogodišnjakinja. I onda sam tu negdje i ja, ova koja je prerano posijedila. Oh, muko moja!

Vraćam film, prisjećam se...

Prvih pet dana karantene

Nakon početnog šoka oko zatvaranja, odlučila sam ne biti uobičajeno negativna. Na neke stvari ne možeš utjecati. Bit će što bude. Na neke možeš. Kao recimo na prozore pune Plazma keksa. Ne pitajte. Ne znam ni ja. Dakle, prvih pet dana smo ušli jako produktivno u karantenu. Ja s čišćenjem stana, on s kuhanjem. Što sam ja više žuljala podove (i prozore), to je on jače mijesio tijesto za kruh. Mala je imala svog posla. Bacanje igračaka u zrak. Nakon 5 dana imali smo savršeno čisti stan, kruha za napraviti novi biznis i razbacane igračke na nezamislivim mjestima. 

5 – 10 dana karantene

Jeste li se ikada pitali može li se netko izgubiti u stanu od 50-ak kvadrata? Vjerojatno niste. Ali nema veze, reći ću vam. Može. Ako je riječ o deset kilograma teškoj beštiji koja je hiperbrza na svoje dvije noge, onda da – može. Nestala. Prohujala s vihorom. Pretražila cijeli stan. Našla ju nakon par minuta. U kupaoni. U tuš kabini. Bacala je gumene patke u zrak. 

Smišljamo igre da nam vrijeme brže prođe. Zapravo, on ih smišlja. Kaže, za nju. Laže. Smišlja ih za sebe. Jer voli akciju i pokret, buku i galamu, natjecanje. Pa rek'o – ajmo gađati lopticama improvizirani koš u dnevnom. On gađa. Jasno. Ona mu ih skuplja. Gađala sam i ja s njima, čisto da ne bude ''vidi kakva si''. Nekako je igra završila tako da su oboje lopticama počeli gađati mene. Urnebesno im je to zabavno. Plješću, smiju se. Tko će prije pogoditi mamu. Da. Zabavno. Je. Cijenim svaki naš zajednički trenutak. Zaista. Cijenim.

On i dalje sumanuto kuha. Kao da nema sutra. Čovjek traži i čita recepte. Istražuje, eksperimentira. Jamie Oliver zove moju i svoju mamu. Traži ih savjete. A onda ih zove opet. Da se pohvali napravljenim. Svi uživamo u njegovoj kuhinji. Svi. Apsolutno SVI.

Ja svakodnevno čistim stan s alkoholom. Svakodnevno pijem alkohol. Njezine igračke vidim duplo. Je li onaj medvjedić zaista na vrhu ormara? Ubijte me. Uzimam u ruke knjigu Vedrane Rudan Život bez krpelja. Pametnome dosta. 

15. dan karantene

Ona je počela otvarati ladice. Ormare. Komodin. Izvlačiti sve što je u njima. Ja složim, ona uzme. I odnese. Negdje. Trčimo za njom po stanu, pokušavamo ju uloviti. Zaustaviti. Pronaći. Nju i otete stvari. Oboje pronalazimo na najčudnijim mjestima. Nju u tuš kabini, ispod stola, iza noćnog ormarića. Daljinski pokraj kante za smeće. Moje čarape u špajzi. Dječju mast na polici s knjigama. Ključeve od auta u njezinim igračkama. Dan nema kraja. Nema. Kraja. Ponekada ti dođe da ju zatvoriš u ormar. Samo kako bi odahnuo na trenutak. I zaštitio svoju imovinu. Ali džabe. Jer mala zna otvoriti vrata od ormara.

Količina kruha nam se opasno smanjuje. On je otišao u potragu za kvascem. Kaže da se neće vratiti doma dok ga ne nađe. Vjerujem da je ovo zadnji put da ga vidim.

20. dan karantene

Jutros nisam još ni oči otvorila, a već mi je postavio pitanje: ''Što ćemo danas kuhati?''

''Ne znam. Za početak, kavu. Puno kave.''

''Daj da se dogovorimo, da znam izvaditi iz škrinje.''

''Ajde ti daj meni da dođem malo sebi. Ni zube još nisam oprala!''

Nekoliko minuta nakon, svježe opranih zubiju, točim si kavu u šalicu. Otvaram frižider, uzimam mlijeko. Okrenem se, on stoji samo nekoliko koraka udaljen od mene. Bulji, čeka  nastavak diskusije.

''Kako si naporan!''

''Da izvadim meso za gulaš?'', ignorira moj komentar.

''Nemamo crno vino za gulaš.''

''Imamo.''

''Ne, to vino mi treba.''

''Za što ti treba?''

Šutim.

''Dobro, ćemo rižoto?''

''Nemam bijelo vino za rižoto.''

''Imamo!''

''Ne, to vino mi treba.''

''Ok, izvadit ću losos, pa ga možemo okrenuti brzinski na tavi. Povrće, prilog.''

Nekoliko sati nakon, postavljamo stol. Vadim bijelo vino, točimo si ga u čaše.

''A što ćemo za večeru?'', pita on, uzimajući prvi zalogaj ručka u usta.

Uzimam gutljaj vina. Božepomozimi.

'Tko više broji' dan karantene

On voli prazne, čiste zidove. Bijele, bez šarenila. Zato sam odlučila napraviti ono što odgađam već čitavu vječnost – objesiti slike na zidove. Sve je stvar kompromisa. Ona mi je u procesu vješanja slika uzela metar i livelu, poznatiju kao vaservagu. Gdje ih je odnijela, ne znam. On je sjedio na kauču i čekao da mu se tijesto u kuhinji digne.

Bezizražajno je gledao što radim, odbijajući mi pomoći. Uvjerena sam da joj je on dao metar. I vaservagu. Rekla sam mu da odjebe. On mi je odgovorio da je karma jebena stvar. Navečer smo se vagali. Oboje. Nikad deblji. Nikad teži. Pa smo odlučili vježbati. On je na netu tražio odgovarajuće vježbe. Ja sam čekala da ih nađe. Na kauču, buljeći u friško obješene slike. S napolitankama u krilu. 

Vaservagu sam sljedeće jutro pronašla iza wc školjke...

Mislima se vraćam u sadašnjost. Mogla bih vam sada emotivno reći kako nas je karantena povezala, kako su zajednički provedeni trenuci neprocjenjivi. Kako nam je svima trebalo ovakvo restartanje, da se podsjetimo na bitne stvari. Ali neću. Umjesto toga, reći ću vam da od tada pokušavam skinuti dobivenih, evo brat bratu – 10 kila. Kruha mi je dosta za sljedećih deset života. Nestale stvari još uvijek tražim po stanu. Ponekada tražim i nju. I svoj zdrav razum. Kažem vam, ne ponovilo se. Bojim se...
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.