Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Misliti i znati nije isto

Prihvatiti i priznati da nešto ne znaš, zar je to sramota? Samo tako ćeš se trgnuti. Saznati i naučiti. Valjda. Jer... Pa, put do tog cilja je prilično mukotrpan. Više za onoga koji te uči, manje za tebe učenika. Pitajte mog brata...
Objava 22. rujna 2021. 0 komentara 324 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
''Zamisli, zemlja je okrugla...''

Postoje dvije vrste pametnih ljudi. Oni koji misle da su pametni i oni koji znaju da su pametni. A misliti i znati nije isto. Ovi prvi glasno barataju teškim i dugačkim riječima kojima rijetko znaju značenje. Usta im nemalo puta budu puna velikih djela koja su često i prečesto bez pokrića. Doći s njima do riječi, nadglasati ih, općenito razgovarati s njima ili im nedajbože objasniti je – muka Isusova. Borba je to koju nećete dobiti. Za razliku od njih, ovi drugi su svjesni svog znanja, iskustva, postignuća i vlastitih mogućnosti. Znaju što znaju i nije ih sram priznati da nešto ne znaju. U većini se slučajeva nemaju potrebu dokazivati. Bilo kome. Samo sebi. Biti okružen ovakvima je prava pjesma.

S vremenom sam se naučila ne praviti pametna tamo gdje nisam. Davno sam prošla onu pubertetsku fazu kada sam bila najpametnija na svijetu. I danas sam posebno alergična na one koji iz te faze nikada nisu izašli. A ima ih. O majko mila, koliko ih samo ima. Prihvatiti i priznati da nešto ne znaš, zar je to sramota? Samo tako ćeš se trgnuti. Saznati i naučiti. Međutim, put do tog cilja je prilično mukotrpan. Više za onoga koji te uči, manje za tebe učenika. Kao što je slučaj sa mnom.

Postoji nekoliko stvari koje osobno ne razumijem. I nikada neću. Koliko god se trudila, jednostavno ne ide. Moj mozak kao da neke stvari odbija primiti i shvatiti. Jedna od takvih su vremenske zone. Vremenske. Zone. Ubij me! Igrom slučaja, većini muškaraca u mojoj familiji su te proklete zone u opisu posla. Zato ih cijeli život pokušavam shvatiti. Zato i zato jer je to navodno opća kultura. Da. Pokušavam. Vremenske zone, ne muškarce. I tako sam nedavno imala razgovor s bratom. Iz kojeg nitko nije izašao kao pobjednik. Dapače. Oboje smo razmišljali o načinima kako ubiti...mene. Jer ja to zaslužujem.

''Gdje si sada?''
''Idemo prema Koreji.''
''Koliko je tamo?''
''9 sati razlike.''
Tišina. Uzdahnem. Pokušavam u glavi na brzinu izračunati je li on u plusu ili minusu. On zna zašto ova tišina s moje strane. Jer smo nebrojeno puta već imali ovakve razgovore. Ne moram ga ništa ni pitati. Od sramote više ni ne želim. Ali neizrečeno pitanje visi u zraku i on na njega odgovara:
''AJME PAULA! Znači postoji 24 zona! 12 prema istoku, 12 prema zapadu! Ako ideš prema istoku, svaka je zona +1 sat. Ako ideš prema zapadu, svaka je -1 sat. Kako to ne možeš shvatiti?''
''Ma dobro, taj dio razumijem...'', tiho ću ja.
''Mhm.''
''...''
''Ajde, pitaj, što ti nije jasno?''
''Ma ne razumijem zašto vam sat ne ide unatrag ako idete prema Koreji? Zar ne bi trebao ići unaprijed?''
''Jer se krećemo prema zapadu. Od zapada prema istoku. Zamisli, zemlja je okrugla.'', kaže on posprdno.
''Preskočit ćemo jedan dan. Ne idemo od nultog meridijana prema istoku, nego prema zapadu i zato oduzimamo.'', nastavlja on.

Izgubio me ovdje. Nulti meridijani. Istok, zapad. Strane svijeta su mi isto malo mutne. Ali prešućujem ovo. Drži se ti Paula samo zona. Za sada.
''Aha. Ok, kada bi vam kurs prema Koreji bio istočni, onda biste dodavali. Razumijem, razumijem...'', prepametno zaključim sa suzama u očima. Što zbog smijeha, što zbog tuge. Jer ne razumijem ništa. Nemam pojma ni na koju su stranu otišli.
''Znači li to da u Koreji postoje dva različita vremena?'', zakopavam se sve dublje i dublje.
''Isuse kriste Paula!'' Čujem ga kako koluta očima i lupa glavom u zid. Ali ne odustajem. Sad kad smo već krenuli...
''Evo, recimo ovako. I ti i ja krećemo iz Rijeke prema Koreji u isto vrijeme. Ja krećem u smjeru istoka, ti u smjeru zapada. Meni se sati dodaju, tebi oduzimaju. Je li tako?''
''Tako je.''
''Kako na temelju toga u Koreji može biti isto vrijeme kada dođemo? Tebi treba dulje!''
''Jer je Koreja uvijek u vremenskoj zoni +9. Tebi će trebati kraće do Koreje. Hrvatska je u +1 vremenskoj zoni i ti ćeš sat promijeniti 8 puta. Meni će trebati dulje do Koreje i ja ću ići u minus 13 sati. Promijenit ću dan i doći u +12. Onda idem još neko vrijeme na istok i konačno dolazim u +9. Kao i ti. Znači, ti ćeš promijeniti 8 vremenskih zona, ja ću promijeniti 16 zona.''

Osjećam da će mi glava eksplodirati.. Čula sam samo da priča o plusu i minusu. Spominjao je i jako puno brojeva.
''Ja 8, ti 16. I Svejedno dođemo na isto vrijeme. Kako to?'', češem se glupavo po glavi.
''Baci ciglu i budi precizan...'', pomalo gubi strpljenje. Ja se čudim kako ga nije izgubio puno prije.

''Čekaj, nacrtat ću ti.'' Sad kad je krenuo u ovu raspravu, naumio je objasniti mi do kraja.
Čekam crtež.
''Evo. Dakle, zamisli si kartu svijeta. Zamisli gdje je Hrvatska, a gdje Koreja.''
''Baš si lijepo ovo nacrtao.''
Ignorira moj komentar.
''Tvoja ruta je ruta A. Moja je ruta B. Vidiš kako je moja puno dulja, a tvoja kraća? To znači da ja mijenjam 16 zona, a ti duplo manje.''
''Čak si i otoke nacrtao. Baš si se potrudio.''
''Ok. Hvala. Nego, razumiješ li sada? Ja 16. Ti 8. A Koreja se, vidi čuda, nikada ne miče s mjesta i uvijek je u jednoj te istoj zoni.''
'Dobro, recimo da sada malo bolje razumijem. Ja idem u +8, ti u -16. Matematički, dođeš na isto.''
''Da. Bravo. Vidiš da nije teško.''
''Da. Koreju sam savladala...''
Malo razmišljam hoću li postaviti zadnje pitanje. Hoću li biti toliko hrabra. Odlučujem.
''A što je s rođendanima?''
''Kakvi rođendani sada?''
''Pa tu si se rodio na taj i taj dan, ali taj dan tamo još nije došao. Znači u Rijeci si se rodio. Ali ako pitaš ove u Koreji, ti još uvijek ne postojiš. Što nije to baš mind blowing?''
''Nije. Jer nije da negdje postojim, a drugdje ne postojim glupačo. Rodio sam se, ali se ne računa kao isto vrijeme.''
''Pitala bih ja Einstena o ovome, vjeruj mi.''
''Vjerujem.''
Tišina.
''Znaš što?''
''Što sada?'', uzdahne on umorno.
''Ne idem ti ja nigdje.''

Da. Postoje dvije vrste pametnih ljudi. And then... There's me.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.