Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Ne brini, sve je pod kontrolom

On ispusti zrak iz pluća i pita me glasom čovjeka koji zvuči kao da već godinama proživljava teške muke: ''A da ih vratimo?'' Vratili smo ih. Sad gledam nove. ''Sve je pod kontrolom, ne brini. Pazit ću! Samo moram dobro izmjeriti ovaj put!'', kažem ja njemu. ​​​​​​​Izašao je iz prostorije. Mislim da si je otišao natočiti rakiju.
Objava 21. prosinca 2020. 0 komentara 332 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
Jednog toplog i sunčanog dana, Ikea je napravila najgoru moguću stvar u povijesti kapitalizma. Najgoru moguću stvar za naš novčanik i (njegov) zdrav razum. Otvorila je dostavni centar u Rijeci.

Selidba. Adaptacija. Uređenje. Ima li išta stresnije? Jasno da ima. Ali kada si okružen majstorima, prljav od prašine i melte, a spavaš među kartonskim kutijama – u tom trenutku ne znaš za ništa gore. O da! Been there, done that. Ali neću o tome. Ovaj put. Možda nijednom. Jer dobijem čir na želucu kada se prisjetim. Pa popijem rakiju. Da zaboravim. I za želudac. Jasno. Ne, ovo je priča o onome poslije. O uređenju. O onim sitnim ''finesama'' koje traju valjda dok si živ. Priča o tome kako sam otkrila Ikeu. I kako zbog nje nisam više jedina u kućanstvu koja pije rakiju. Jer da, moje ime je Paula i ja sam Ikea-holičar. Jesam. Postavili smo mi dijagnozu. Ovisna sam o Ikei. Njega štrecne svaki put kada uzmem mobitel u ruke ili otvorim laptop. Vidim mu u očima. Dobio je i tik.

''Što si sada naručila?''
''Vidjet ćeš!''
''Joj, Paula!''
''Sve je pod kontrolom, chill.''

Rijetko kada je sve pod kontrolom. I on to zna. Ali više ne reagira. Samo tik radi svoje. Radi gadno. A rakije nam opasno nestaje iz ormara. Nisam oduvijek bila Ikein fan. Odnosno, Ikea kao takva mi jednostavno nije bila ni u primisli. Živjela udobno u roditeljskom gnijezdu, radila studentski posao s čijom sam se plaćom tu i tamo odvela na pivo. Što jednoj ženi u nastajanju više treba? Koju godinu poslije, nakon nemalog broja ispijenih pivi i unatoč tome – (napokon) s diplomom u rukama, selim se koju ulicu dalje u moje i njegovo novo gnijezdo. Moj trbuh do zuba nas je prisilio da momentalno napravimo kompletnu renovaciju stana koju smo u početku htjeli malo prolongirati. Ali trbuh ne pita. O ničemu. Uglavnom, tu sam se putem negdje zaljubila u opremanje vlastitog interijera. Da, postala sam jedna od onih koja će si radije kupiti set novih tanjura ili nove stoliće u dnevnom, nego cipele ili torbu. Yep, that's me. Znam satima putovati bespućima interneta u potrazi za nekim novim komadom namještaja. Ponekada je potraga potpuno besciljna koja pronalaskom 'OVO MI BAŠ TREBA' komada postane od životne važnost. A Ikea u cijeloj ovoj priči? Ah...

Zaslijepljena sjajem njezinih reflektora i opijena mirisom 'sastavi-sam' namještaja kojemu sam nebrojeno puta psovala sve po spisku, znala sam sumanuto i bezglavo prolaziti kroz označene strelice na podu (UVIJEK PRATI SMJER STRELICA!) i u kolica samo bacati stvari. Sve što mi treba i što mi ne treba. Realno, ništa mi od toga nije trebalo. Ali nećemo o tome. Jer onda dođeš na blagajnu, pa se čudom čudiš računu. Pa kako? Zar ovaj moj kamion stvari ne bi trebao biti manje? Kamion, vozni park, količina je nebitna. Dimenzije su mi oduvijek bile nepoznanica. Čime dolazimo do KLJUČNOG problema. Mog problema. Kojeg sam mogla izbjeći da sam davnih dana malo više pratila na satu matematike. Ili da sam se rodila drugačija. Ali eto. Nisam. Nijedno.

Jednog toplog i sunčanog dana, Ikea je napravila najgoru moguću stvar u povijesti kapitalizma. Najgoru moguću stvar za naš novčanik i (njegov) zdrav razum. Otvorila je dostavni centar u Rijeci. Oooo pa tu sam te čekala, trljala sam ruke. Ikeina internet trgovina mi je bila u favoritima. Sve je krenulo sa nekakvim staklenkama koje sam gledala i koje su mi, jasno, trebale. Naručila sam ni manje ni više 5 komada. U njima ću držati rižu, paštu itd. Pa ne budi lijen, naruči još par sitnica. Većinom za kuhinju. Oh, pa nedostaje mi još nekih 200 kuna da mi poštarina bude besplatna. Pa hajde. Što bih mogla, što bih mogla... Jastuci za balkon... Ručnici možda? Za ruke. Mali. Pa možda još koji veći, da mi to bude lijepo u kompletu... Račun od nekoliko stotina kuna se napravio u samo nekoliko minuta. Kažem nekoliko stotina kuna jer i ovaj moj čita ovo. Toliko. Paket stigao za par dana. Otvaram. Vidim nešto mi maleno... Raspakiram prvu staklenku. Možda je greška? Otvaram svih pet. Sve malene. Ne mogu u njih staviti 2 bombona. Gledam račun. Jesam, naručila sam baš ove. Pa gdje sam gledala? Nema veze, iskoristit ću ih za nešto. Naručit ću još pet većih, pa ih ukomponirati nekako. Otvaram dalje. Ručnici... Ovi za ruke... Jedva prst možeš obrisati u njih. Ovi veći... Ispod njih komotno može stati šesteročlana obitelj i primiti još kojeg člana uže i šire familije. Susjedi su također dobrodošli. Strah me otvarati dalje. Raspakiram jastuke za balkon. Ajme, muko moja! To nije ono što sam mislila da je! Pokušavam zadržati poker lice. Da mi ne vidi bespomoćni šok na licu. Da ne misli da sam bacila novce u vjetar. Jer jesam. Da misli da sam sve ovo baš ovako htjela, baš ovako kako je. Jer nisam. Jesam li ga uspjela zavarati? Nisam ni to.

Bilo je još nekoliko (sličnih) paketa koji su mi stigli doma. Kažem 'meni' jer je nakon nekoliko godina, on jednostavno odlučio biti potpuno indiferentan prema mojim narudžbama. Lakše mu je tako. U suprotnom bi poludio. Negdje duboko u sebi već i je. No dobro, idemo dalje. Čvrstim i sigurnim korakom u nove pobjede. U nove narudžbe. Na red je došao Ikein namještaj. Jer svi putevi vode prema tome. Prije ili kasnije ćeš početi sastavljati sam, a za rođendan ćeš naručiti kutiju s alatom. Da bi mogao sastavljati. Sam. Jel.

Redom:
Ormar za sobu. Izmjeri. Složi izgled ormara. Izmjeri još nekoliko puta. Presloži izgled ormara. Nije dobro. Prvi put si ga složio bolje. Izaberi vrata. Odluči. Naruči. Klikni. Čekaj. Dočekaj. Sastavi. Danima, sastavljaj. Gotovo. Gledam. Mogla sam neka druga vrata odabrati. Nema veze. Živi sad s tom odlukom.

Komodin za dnevni. Izmjeri. Dodaj police za knjige. Ne stane. Promijeni. Makni jedan red polica. Ne izgleda dobro. Uzmi drugi komodin. Bez veze. Vrati se na prvi komodin. Manje polica. Izmjeri još jednom. Ok, bit će dobro. Valjda. Naruči. Klikni. Čekaj. Dočekaj. Sastavi. Mučiš se sa ladicom i vratima. Stoje uhero. Rastavi, sastavi opet. Malo bolje. Ali može još bolje. Rastavi opet. Sastavi. Gore nego prvi put. Psuješ. Sve po spisku. Do dana današnjeg, vrata komodina stoje uhero. Golim okom se ne vidi. Ali ja vidim. I on vidi. I moja mama vidi. I tata. I brat. I svekrva. I pas vidi. I svi se pravimo da ne vidimo.

Namještaj za balkon. Izmjeri. Majko mila, pa što će nam stati na ovaj mali balkon?! Nađeš savršenu soluciju. Na slici. Jer ti je u stvarnosti došao stolić koji je premalen čak i za dvogodišnjaka. Ne znaš bi li se smijao ili plakao. Ja se smijem, on plače. Naručim novi stol za balkon. Nije mi to to, ali sve je bolje od ovog za hobite. Dođe i taj novi. Sastaviš ga. Postaviš ga na predviđeno mjesto. Nije baš najčvršći. Nema veze, samo trebamo paziti kako stavljamo šalicu na njega. Sve pet.

Stolice za kuhinju. Oh, kako su lijepe! Baš bih ovakve i nikakve drugačije. Izmjeri. Čini mi se da sve štima. Mislim, već mogu i od oka vidjeti. Toliko sam apsolvirala Ikeu, govorim ja naglas. Ne brini, znam ja, nastavljam. Oh glupače. Jer došle su. I zaista, sve je štimalo. Jedino što nisu stale u kuhinju. Možda da okrenem stol? Okreni. Problem je (zamislite samo) što je kuhinja ostala istih dimenzija bez obzira kako ja okretala stol. Stojim u kantunu kuhinje, gledam. Promatram. Možda ćemo ipak s njima moći ovdje funkcionirati. Nekako, ne znam. U tom trenutku njih dvoje ulaze u kuhinju. On sijevne očima, ali ne komentira ništa. Preskače jednu stolicu. Preskače drugu stolicu. Nakon 10-ak minuta je uspio doći do frižidera. Ona nije uspjela ući u kuhinju. Ne zna kako. Čak se ni ona ne može provući među njih. Ostala je ispred vrata. Stojim, promatram ovu živu scenu koja se upravo događa. I upišam se. Odjednom, doslovno. U gaće. Od smijeha. Ne mogu do zraka doći. On ispusti zrak iz pluća i pita me glasom čovjeka koji zvuči kao da već godinama proživljava teške muke: ''A da ih vratimo?''

Vratili smo ih. Sad gledam nove.
''Sve je pod kontrolom, ne brini. Pazit ću! Samo moram dobro izmjeriti ovaj put!'', kažem ja njemu.
Izašao je iz prostorije. Mislim da si je otišao natočiti rakiju.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.