Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Nemajka hoće ići na more

Nemalo sam puta bila uvučena u vrtlog žustre rasprave kada bih se usudila reći da mi je odlazak negdje bez vlastitog djeteta odmor za dušu i tijelo. Ne dozvoljavajući mi završetak rečenice ili nedajbože objašnjenja, sugovornik bi me obasuo osuđujućim riječima i ružnim pogledima koje bi mi jasno dale do znanja da sam ja puno manji roditelj od njega. Pa bih se ja, prokleta nemajka, tiho povukla u svoj oklop, puštajući ga da mi ispriča o svojoj zlatnoj medalji za roditelja godine.
Objava 07. rujna 2021. 1 komentara 1852 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
Kakav sam ja roditelj ako kažem da mi je solucija putovanja bez djeteta malo draža? Jesam li nemajka? Ili sam...nemajka?

Ljeto je gotovo. Ne službeno, ne kalendarski. Već u mojoj glavi, u mom ormaru. Sve moguće i nemoguće morske potrepštine su spremljene u najudaljeniji kantun ormara, a moje misli dozivaju najljepše mi godišnje doba – jesen. Dozivaju i čekaju. Strpljivo. I dok ne dočekam, razmišljam retroaktivno. O ljetu 2021. Unatoč tome što su gorili i nebo i zemlja, unatoč tome što sam svakodnevno proklinjala sparine i puhala kao riba na suhome - nije bilo loše. Bili smo svugdje, radili smo svašta. Gledali smo sve, slušali još i više. Uživali puno. S malom. I sami.

E sad, kakav sam ja roditelj ako kažem da mi je solucija putovanja bez djeteta malo draža? Jesam li nemajka? Ili sam...nemajka? Da, tema je to oko koje se često razglaba, a rijetko se složi. Putovati s djecom ili bez djece? Osobno sam za obje solucije jer smatram da su obje potrebne. No najviše sam za onu soluciju koja najbolje odgovara samim akterima itinerara. Jer nemalo sam puta bila uvučena u vrtlog žustre rasprave kada bih se usudila reći da mi je odlazak negdje bez vlastitog djeteta odmor za dušu i tijelo. Ne dozvoljavajući mi završetak rečenice ili nedajbože objašnjenja, sugovornik bi me obasuo osuđujućim riječima i ružnim pogledima koje bi mi jasno dale do znanja da sam ja puno manji roditelj od njega. Pa bih se ja, prokleta nemajka, tiho povukla u svoj oklop, puštajući ga da mi ispriča o svojoj zlatnoj medalji za roditelja godine i da mi objasni zašto ja kao ovakva nikada neću s njim dijeliti mjesto na postolju, istovremeno razmišljajući što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote.

Jer da, djeca trebaju i moraju putovati. I trebaju se kulturno, društveno i emocionalno razvijati. Treba ih voditi na nova i drugačija mjesta, među nove ljude i situacije. Samo tako će se naučiti. Ponašanju i prihvaćanju. Samo tako će naučiti cijeniti različitosti. Promišljati o sebi, drugima. O svojoj i tuđoj okolini.

Ali ponekada je lijepo i više nego potrebno razviti i samoga sebe. Jer jao ljudi moji, ponekada je tako lijepo otići negdje bez djeteta. Sami nas dvoje ili s društvom. Jednom godišnje si priuštimo taj luksuz. Prvenstveno zahvaljujući nona i nono servisu. Bez njih tako nešto ne bi bilo moguće. Ovim putem im se zahvaljujem. Od srca. Zaista. I ne, ne osjećam se krivom što puštam dijete na nekoliko dana bez mame i tate. Ostavljam ju u dobrim rukama. Predobrim. A nas dvoje imamo trenutak za sebe. Za predahnuti i odahnuti. Za napuniti baterije. Imamo trenutak u kojemu ne moramo biti odgovorni, savjesni. U kojemu ne moramo biti na visini zadatka. U kojem ne moram razmišljati je li jela. Je li pila. Je li pišala. Je li kakala. Je li zaspala. U kojemu ne moram smišljati sadržaj, igru i zabavu. U kojemu ne moram odgovarati na pitanja, na tisuću i jedan zašto. Samo jedan trenutak. Jedan udisaj. I jedan izdisaj. Samo toliko. Ne treba ništa više od toga. Zar nemamo pravo na to?

Od kada sam postala mama, fokus mi se promijenio. Svemir je prestao biti oko mene. Uselio se u nju. Svaka moja misao ima nju u sebi. Svaki se pokret mog tijela satelitski okreće u njezinom smjeru. Svaka moja riječ, izgovorena ili napisana, govori njoj i za nju. U svakom mom planiranju sata, dana, tjedna, rada i nerada ona ima glavnu ulogu. Svaki moj trzaj, skok, strah, napetost, tik u oku. Svako moje olakšanje, osmijeh i sreća. Sve ima njeno ime. I neka ima. Volim njeno ime. No ponekada se zbog njenog više ne mogu sjetiti svog vlastitog. A zaista ga ne bih htjela zaboraviti.

I ako me nemajkom čine tih nekoliko dana samoće u godini, onda neka sam. Neka sam nemajka bez zlatne medalje. Sretna nemajka. Svom prilično sretnom djetetu.

  • Avatar Upitnik30
    Upitnik30:

    Vikend ili kratki odmor od žrvnja svakodnevice i podrazumijevanja postojanja partnera. Mislim kako nema ništa loše u tome da se partneri malo posvete samo jedno drugom. Dapače, to čuva obitelj..