Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Ona je samo mama

Za jednu ''frišku'' mamu – ''instagram mame'' su nedostižne. Nejasne i apsolutno nerealne. Jer za razliku od njih, ti si čupava i prljava, umorna i pospana. Frizera si vidjela davne ’91., a značenje pojma 'make-up' moraš potražiti u rječniku stranih riječi.
Objava 27. studenoga 2020. 0 komentara 560 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
Ako na ulici vidiš raščupanu ženu, djelomično osušene kose i s Marilyn Manson podočnjacima, sa naopako obučenom jaknom ili zalijepljenom maramicom za đon cipele - šuti. To je samo jedna mama.

Šest ujutro. Budim se. Moram se istuširati za posao. Sinoć nisam stigla. Zaspala sam u nekom kantunu stana. Na nogama. Ja mislim. Ona još spava. Imam vremena. Za sve. I za spremiti nju za vrtić i sebe za posao. Ulazim u kadu, šamponiram glavu. Čujem tapkanje malih stopala u blizini. Zar je moguće? Kvaka se pomiče. Ne nježno. Jer ona nije nježno dijete. Ulazi u kupaonu. Čupava, bosa, s dudom u ustima i medvjedićem ispod ruke. Krmeljava, još malo promukla od spavanja. MAMA, sretno uzvikne kad me ugleda. Kako sam se samo usudila probuditi prije pijetlova! Prije nje! Jedva vidim išta od šampona koji mi ulazi u oči. Otme mi ručnik, nasmije mi se i istrči van iz kupaone. Što ću sada 'jadnatisam'! Brzo isperem šampon i potrčim iz kade za njom. Ne želi mi vratiti ručnik. Smiješno joj je. Meni ni malo. Natežemo se. Uspijem joj iščupati ručnik iz tog malog, ali nevjerojatno jakog stiska. Sad je red na meni da se nasmijem. Ona se rasplače.

Šest i pol. Perem zube. Nisam još ni dotakla četkicu, ona dotrči. Jer se zubi naravno peru u tandemu. To mi je posebno drago raditi ovako zorom ranom, kada ti je svaka minuta prije izlaska iz kuće dragocjena. Da, posebno drago. Ali ok, imamo još vremena. Nekoliko minuta nakon, čistim pastu za zube sa zidova.

Petnaest do sedam. Sušim kosu. Pardon, pokušavam ju sušiti. U zadnje vrijeme se panično počela bojati fena. Ne kužim. Dakle, pokušavam osušiti kosu. Pričam joj priče i pjevam da smanjim strah, nadglašavajući zvuk fena i njezin plač. Susjedi nam vjerojatno proklinju svu užu i širu familiju. Odustajem, kosa će se osušiti vani na zraku. Očito.

Sedam sati. Oblačim se. Na brzinu. Vadim iz ormara prvo što vidim. Tek ću poslije, na danjem svjetlu vidjeti da sam tuniku obukla naopako. Usporedno sa svojim odijevanjem, oblačim i nju. Njoj je zabavno bježati po stanu. Svaki komad odjeće iziskuje ogroman napor. Naglašavam da je 7 ujutro. Bez kave. Toliko. Dakle, čarape oblačimo u sobi, hlače u dnevnom, a majicu u kuhinju. Tenisice... Gdje su ti tenisice? Gdje si ih sakrila? Ajde, nađi tenisice! Daj mami tenisice! Daj tenisice! O muko moja!

Prošlo je sedam i pol. Pokušavam se našminkati. Šminkanje kada imaš dijete nije ni sjena nekadašnjem uređivanju. Sretan si ako uopće uspiješ sakriti crne kolutove ispod očiju kojih se ne bi posramio ni Marilyn Manson. Ona je tijekom šminkanja uspjela nekako ukrasti crveni ruž. Pa zašto ne? Zašto on ne bi bio po odjeći. I mojoj i njezinoj. Tko je vidio koristiti ruž samo za usta. Daj malo boje na tu odjeću! A sad se presvuci. I sebe i nju. Super.

Osam. Trčim sumanuto po stanu. Skupljam ključeve, novčanik, torbu, njezin ruksak, oblačim nam na brzinu jakne, guram joj dudu u usta, stavljam joj kapu na glavu, ona ju skine, stavim opet, ona opet skine, stavim kapu u džep, gasim svjetla, palim svjetlo jer smo zaboravile bocu, tražim bocu, našla sam bocu, gasim ponovno svjetlo, izlazimo van, gdje su mi ključevi, trčim za njom jer ona hoće sama po stepenicama, vrati se, stani tu, čekaj, gdje su prokleti ključevi, bacam torbu na pod, vadim sve iz nje, nađem ključeve – u džepu jakne, zaključavam vrata, uzimam ju za ruku, krećemo, vraćamo se po bocu koju je odložila na pod pokraj vrata, trčimo prema autu...

Osam i pol. Ostavljam ju u vrtiću. Odahnem.
Stižem na posao. Idem si prvo po kavu u kafić preko puta. Gledaju me čudno.
''Što se tebi dogodilo?'', pitaju. ''Nisi se baš stigla spremiti, jel?'', nastavljaju. Pomislim hoću li ih gađati ovom šalicom kave ili mi je ista predragocjena za tako nešto? Usput se pogledam u ogledalo. Da, popit ću kavu. Treba mi. Očigledno.

Dakle, u današnje vrijeme društvenih mreža, očito je najlakša stvar na svijetu je biti mama. Lijepa mama. Ona koja je uvijek nasmijana, lepršave kose i poletnog koraka. Ona koja drži sve pod kontrolom i koja sve stiže. Kojoj je svaki dan dar od ne znam kuda. Kojoj uvijek cvjeta mirisno cvijeće, a leptiri lamataju krilima. Ponekada se tu nađe i jednorog koji pleše ispod duge. Da, za jednu ''frišku'' mamu – ove instagram mame su nedostižne. Nejasne i apsolutno nerealne. Jer za razliku od njih, ti si čupava i prljava, umorna i pospana. Frizera si vidjela davne ’91., a značenje pojma 'make-up' moraš potražiti u rječniku stranih riječi. Usklađivanje haljine i bebine mašne na glavi, iste boje i dezena? Sretna si ako uopće uspiješ obući majicu na pravu stranu. Po mogućnosti, čistu i bez fleke.

Volim i ove slike instagramskih familija. Tata baca dijete u zrak, dijete uživa, mama puca sa strane od sreće. Svi se glasno smiju. Čuješ ih. Preko slike. Njihova sreća je toliko opipljiva i čujna. Dok ih gledaš, razmišljaš na čemu su oni točno. I ti bi malo toga. I on bi malo toga. Prije nego što jedan ubije ovog drugog. E sad, ima i jedna legenda. Navodno da postoje mame koje, nakon što su došle s posla u svoj savršeno uređen i uredan stan (kojeg se ne bi posramile ni svjetske naslovnice najboljih interijera) te poslije ručka od šest slijedova (uredno zabilježenih kamerom), uzmu vrijeme za sebe. Ljudi moji, one uzmu vrijeme za sebe! Skuhaju si čaj (domaći naravno – upravo došao iz vrta/sa balkona), sjednu uz prozor s kojeg se pruža pogled na najljepši zalazak sunca i čitaju! One čitaju! U miru i tišini. Bez ometanja. Jer imaju ukućane koji razumiju mamine potrebe. Mami koja s druge strane mreže gleda ovaj jedan potpuno drugačiji svemir dođe da se objesi. Toj mami je upravo izgorjelo meso na tavi, a povrće joj se raskuhalo. Jer je morala promijeniti pelenu u kojoj je bio sadržaj koji je klao za oči. Stan ove mame izgleda kao još jedna Hirošima. Ovdje tata svojoj voljenoj familiji krči put od prostorije do prostorije mačetom ala Indiana Jones. Čitanje knjige? Da, i ova mama čita. U neko doba večeri – pročita jednu rečenicu prije nego što ju umor savlada i zaspi. Sljedeću večer mama ponavlja istu radnju s istom rečenicom. Jer se ne sjeća što je u njoj pisalo. A ujutro sve ponovno. Dani postaju beskrajni, s Bill Murrayem u glavnoj ulozi.

Poanta priče? Dakle, ako na ulici ili u svojoj neposrednoj blizini vidite raščupanu ženu, djelomično osušene kose, sa šminkom samo na pola lica, naopako obučenom jaknom, sa mokrom maramicom zalijepljenom za đon cipele – ne pitajte ju ništa. Ne komentirajte joj ništa. Ona je samo mama. Koja doma ima mačetu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.