Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Pušenje u Apsurdistanu

Funkcioniranje sistema u našem Apsurdistanu je apsurdan samo za one koji nemaju veze. Koji ne povlače konce i končiće. I apsurdno je što nam je sve to skupa prestalo biti apsurdno.
Objava 23. studenoga 2021. 0 komentara 480 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
I tako Gabi upravo odslužuje uvjetnu kaznu od 45 dana. Logično, zar ne? Da, živio naš Apsurdistan. Žalim ga. Ne žalim Gabi. Ponosna sam na nju. Nadam se da ne žali ni slova koje je izrekla.

Prije nekih mjesec dana (koji dan više manje, nemojte me uzimati za riječ) čitam po portalima o ženi imena Gabi koja je dobila uvjetnu jer je svom suprugu rekla da puši k. Jasno mi je, medijski je ovo vjerojatno već prilično stara vijest koja polako pada u zaborav. Ide se dalje, zar ne? Da. Ide se. Idu svi. Osim Gabi. Osim svih Gabi ovoga svijeta. I mene. Jer mi vijest jednostavno ne izlazi iz glave. Ne znam čemu se više čudim. Tome što ju je on prijavio ili što je naš Apsurdistan u kojemu živimo toliko velik i jak da mu je ta prijava uopće prošla. Ah da, bivši policajac. Kako mu ne bi prošlo među kolegama. Silly me. Funkcioniranje sistema u našem Apsurdistanu je apsurdan samo za one koji nemaju veze. Koji ne povlače konce i končiće. I apsurdno je što nam je sve to skupa prestalo biti apsurdno.

No dobro. Nastavimo. Samo da ponovim još jednom. On je nju prijavio jer mu je rekla da popuši...pa, samoga sebe. Naravno, čovjeka je to uznemirilo. Koga ne bi?! Povrijeđeno mu je dostojanstvo, kaže. Čime je to zaslužio? Jer jedino što čovjek želi je provoditi svoju mirovinu u miru i tišini. Želi imati topao obrok na stolu svaki dan. Ne prerano, ne prekasno. Taman kada ogladni. Zna ona kada. Ako ne jede, onda želi biti na ulegnutom kauču sa daljinskim u jednoj, a pivom u drugoj ruci. Ne nužno istovremeno, ali nije na odmet. Ako nije na ulegnutom kauču, onda je vani i ne želi da ga itko pita gdje je bio ni što je radio. Isto tako, ne želi da ga djeca uznemiravaju više nego što treba. Nisu djeca njegov posao. On se namučio dovoljno. Nadalje, ne želi da itko od njih dira budžet kojeg je iz 'kućnog' preimenovao u 'svoj'. Još mu samo treba da ga cijede kako im se prohtije. Nećete razbojnici! E da, želi još imati i čiste gaće, čisti stan, čistu djecu i čistu ženu. Želi ženu koja mu neće govoriti gore izrečeno. Želi ženu koja će mu izrečeno napraviti. Zar čovjek zaista traži puno?

I umjesto da mu bude lijepo, Gabi prokletnica ga maltretira. Provocira. Preko godinu dana. Pa dokle više? A onda se jednog lijepog sunčanog dana Gabi digla na lijevu nogu. Da, moglo bi se sada o tome i kako se digla malo prekasno to jutro. Ali ok. Prešao je preko toga. No kada je izjavila njemu i djeci da su debili, neradnici i bitange – to je nešto preko čega nije mogao prijeći. Bila je to kap koja je prelila čašu. Čovjek je ustao od stola, odbio je pojesti ručak do kraja koji je ionako bio slabo podgrijan, obukao jaknu i bez riječi izašao van. Uputio se u obližnju policijsku stanicu i pokazao im snimak sa mobitela koji je brižno čuvao i čekao svoju priliku. Policajci, slušajući što Gabi govori svom čovjeku, počinju se križati i zazivati sve svece. Kako se usudila? Jadan li je ovaj čovjek koji s patnjom u očima stoji pred njima! Ponižen. Uništen. Ne dogodilo se ovo nikome. Tada odlučuju. Žena se mora kazniti.

Na njihov poziv, Gabi dolazi u stanicu. Sjeda na optuženičku klupu i čeka osudu. Ne opovrgava svoje riječi. Ne spušta poniženo pogled, kako bi trebala. Ona ih gleda ravno u oči. Prgavo i ponosno. Ovo još nisu vidjeli. Zlo od žene, to je jasno kao dan.

''Zašto sam ovdje?''
''Jer verbalno zlostavljate svoju obitelj?''
''Zlostavljam?''
''Da, zlostavljate.''
''Zlostavljaju i oni mene.''
''Kako to mislite?''
''Zlostavljaju me psihički.''
''Nemojte lagati gospođo.''
''Nikada.''
''Jeste li rekli svojim ukućanima da su debili, neradnici i bitange?''
''Debili nisam rekla.''
''Ponavljamo, nemojte lagati.''
''Neradnici i bitange!''
''I debili.''
''Jesu. Ali to im nisam rekla.''
''Dobro, vratimo se na ono psihičko zlostavljanje. Što ste pod time mislili?''
''Ono što sam rekla. Psihički sam zlostavljana svaki dan. Sve sam im podredila. Svima njima. Od jutra ne stanem! I nikad im nije dosta, nikada nisu zadovoljni. Dajem im cijelu sebe, ali one žele još, još i još! Cijede me do iznemoglosti! Žvaču me samo da bi me na kraju dana ispljunuli! A onda sljedeći dan sve iznova! Neka se gone više u tri pizde materine.''
''Gospođo, skratite malo jezik.''
''Skratila sam si ja život kada sam se udala za njega.''
''To nije naš problem?''
''A što je točno ovdje vaš problem?''
''Povrijedili ste svom suprugu dostojanstvo!''
''A što je s mojim dostojanstvom?''
''Vi niste povrijeđeni.''
''Ako vi tako kažete. Vi znate najbolje, zar ne?''
''Jeste li ili niste rekli svom suprugu da puši kurac?''
''Jesam!''
''Pa zašto gospođo?''
''Zato jer mi ga je pun kurac.''
''Nemojte tako gospođo!''
''Ma nabijem i njega i vas na kurac!''

I tako Gabi upravo odslužuje uvjetnu kaznu od 45 dana. Logično, zar ne? Da, živio naš Apsurdistan. Žalim ga. Ne žalim Gabi. Ponosna sam na nju. Nadam se da ne žali ni slova koje je izrekla! I jedna poruka koju šaljem svom, na svu sreću dobro odabranom, životnom suputniku: Srećo, nemoj me nikada prijaviti policiji. Ok, tebi to ionako ne bi prošlo kao što je ovome. Ali ja bih za razliku od Gabi dobila doživotnu robiju.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.