Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Putovanje oko svijeta

Čovjek treba i mora biti sretan. Treba izvući najbolje iz i od sebe, kao i od onoga što ima. Od onoga što je stvorio i što će stvoriti. Treba uživati. Također, treba biti strpljiv i strpljivo čekati. Da dijete odraste. I da odseli. A ti onda sve prodaš, da ne kažem – pošalješ sve u tri lijepe – i kreneš na putovanje oko svijeta. Da, to nam je nekakav okvirni plan.
Objava 04. svibnja 2022. 0 komentara 125 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
Jedanaest godina nije malo. No nije puno, kada smo se već odlučili zajebati i provesti ostatak života zajedno.

Pred nekih dvadesetak dana smo proslavili 11 godina veze. Kada kažem ''proslavili'', mislim:
''Čekaj, jel' nam danas godišnjica?''
''Koji je datum?''
'’14.04.''
''Mislim da je.''
''Da, ja isto mislim da je to danas.''
''A dobro, neka nam je onda sa srećom!''
''Ajde, neka je!''
A kada kažem proslavili ''vezu'', na vezu zaista i mislim jer me đubre ni nakon 11 godina veze neće ženiti. Ok, sada nastavimo dalje.

Jedanaest godina nije malo. No nije puno, kada smo se već odlučili zajebati i provesti ostatak života zajedno. Uglavnom, puno se toga promijeni u tom desetljeću i plus još nešto sitno. Mi smo se promijenili. Odrasli smo, zajedno. Stvorili smo si život. I jednog potomka. Skroz ok. Upoznali smo se uzduž i poprijeko. Znamo si svaku mijenu. Svaku pomrčinu, svako spuštanje rolete. Svaku iskru u očima i svaki trzaj lica. Za svaki zašto, u većini slučajeva znamo koji je zato. Znamo što ovog drugog diže, a što spušta. Nema više ničeg skrivenog i neotkrivenog. Sve smo to prošli. I sada smo došli u jednu drugu fazu života. U fazu koja je, neću vam lagati, poprilično izazovna. Faza u kojoj te tempo života pomalo jede, a svakodnevni egzistencijalni problemi rastu kako rasteš i ti. Slobodnih trenutaka je jako malo i teško su dostupni, a vremena za samoga sebe i za ovog drugog jednostavno kao da i nema.

Trenutno je sve posloženo tako da nam onaj gore spomenuti potomak diktira sve, svaku minutu, sat i dan. Ne žalim se, da se razumijemo. Ali kada bih rekla da nije naporno i u ponekim trenucima pomalo frustrirajuće – rekla bih vam najveću laž ikada. No svi se roditelji s time susreću i svi mi dijelimo jednake ili slične osjećaje, osobito dok je ''čeljad'' ovako mala. Je li mi zbog toga lakše? Ne znam, nisam baš sigurna... Ali ono u što jesam sigurna je da čovjek treba i mora biti sretan. Treba izvući najbolje iz i od sebe, kao i od onoga što ima. Od onoga što je stvorio i što će stvoriti. Treba uživati. I trebaš dati sve od sebe da svoje dijete/djecu postaviš na njihove noge i odgojiš ih u dobre ljude. Tvoj zadatak je također strpljivo čekati. Da to dijete odraste. I da odseli. A ti onda sve prodaš, da ne kažem – pošalješ sve u tri lijepe – i kreneš na putovanje oko svijeta. Da, to je plan.
A do tada, tvoj život izgleda ovako nekako:

Zajedničko vrijeme.
Nekada smo nas dvoje imali sve vrijeme svijeta i prilično smo ga dobro koristili. Od onih večernjih izlazaka s ekipom, preko koncerata i raznih drugih kulturnih uzdizanja, preko dnevnih samovanja, pa sve do sjedanja u auto i odlazaka tamo negdje gdje te nepoznata cesta odvede. Sat i dan nije bio bitan. Nismo marili. Nismo trebali. Ni danas ne marimo, ali iz potpuno drugih razloga. Jer su nam sati i dani bez broja. Ako imamo sreće – potomak nam je zaspao do 21h navečer. Tada se bacimo na kauč sa stavom jedva budnog zombija. Silom držimo oči otvorene. Pokušavamo se ne predati snu tako brzo jer SADA NAPOKON IMAMO VREMENA ZA SEBE. Ali piši kući, propalo. Kapituliramo u roku od pola sata. Ponekada i prije.

Osobni prostor.
U jednom lijepom gradu, u malom stančiću od nekih 50-ak kvadrata živjela je fina tročlana obitelj. Voljeli su provoditi zajedno vrijeme, ali istovremeno su sanjali o svojim osobnim malim kantunima stana. O svojemu, nazovimo ga moderno, personal space-u. Bio je to lijepi san. Ponavljam, san. Jer su se probudili. A na javi su ugledali potomka kako je Njegov radni stol pretvorio u svoj dvorac, a Njezinu stolicu za čitanje u drugi dvorac za plišance. Oh, pa izgradio se tu i most između dva dvorca. Od njihovih papuča. Pa su njih dvoje, ne znajući kud'će, stali nasred stana i bosih nogu promatrali tu zjenicu oka svoga koja je zauzela i zavladala njihovim, kako su naivno mislili, zajedničkim prostorom. Potiho su se, sa jedva vidljivom mimikom lica kako ih ovaj mali feudalac ne bi čuo, dogovorili da svatko ima pravo na kratki bijeg i potragu za vlastitim mirom od dvadesetak minuta u... pa, zahod. Pod izlikom tobožnje crijevne viroze. I ne, pusti sada mamu. Mama kaka. Ne, ne otvaraj vrata. Ne otvaraj! Odi u dvorac. Ajde.

Povratak.
Na njegove česte odlaske na turnire i utakmice sa klincima sam odavno navikla i naučila. Tako smo si nekako i život posložili. Nekada sam se veselila njegovom povratku zbog njega. Danas se malo manje veselim njemu, a više tome jer se ČAČA VRAĆA KUĆI, pa: ''Ajde, sada pitaj tatu, on će ti to...''. Ne moram vam ni govoriti da on te svoje odlaske doživi kao svojevrstan odmor. Čovjek dođe doma svjež i naspavan. Prokletnik.

Razgovori.
Uf, razgovori. Koliko smo nekada samo filozofirali. O svemu, svima i svačemu. Kratko bismo plivali po površini samo kako bismo zaronili u dubine, one najdublje. Tražili smo širine i dužine svega postojećeg i nepostojećeg. Secirali smo, tražili smisao, razvijali teze... Ah... No dobro, ne mogu reći da više ne filozofiramo ili da nemamo potrebu za time. Ali u većini slučajeva te onaj tvoj čupavi metar visine nadglasa svojim nevjerojatno visokim tonom glasa, u trenu tako otpuhavši neku našu započetu raspravu u jednom potpuno drugom smjeru. Pa se nađeš kako cijeli dan zapravo razglabaš o tome kako si ti mama Shark, on je tata Shark, a mala je beba Shark. Mi smo familija Shark. Isto, skroz ok.

Glazba i ostale strasti.
Glazba je u našoj kući jako bitna. Prebitna. A onog trena kada sam ostala trudna, zakleo se da će ju naučiti slušati Maidene onako kako ih i on sluša – gotovo pa pobožno. Ta odluka mu se obila o glavu, a najveća patnica sam u svemu tome upravo ja, s obzirom da mala siluje Maidene i ne želi ništa drugo više slušati. Jesam li zaboravila kako je to slušati neku drugu glazbu ili nedajbože, glazbu koju JA volim? Da. Jesam. Oboje smo odustali od borbe za CD playerom i u tim trenucima se pokušamo posvetiti nečemu drugome. Čitanju, pisanju, zalijevanju cvijeća... Bilo čemu. Ali ne možeš. Jer ''TATA, MAMA, PEVAJTE! AJDE PEVAJTE!'' Kako da pobogu stalno PEVAM Maidene, kako? Kako???

Romantika.
Nedavno sam od jednog roditeljskog para čula najbolji opis romantike. Ako ovaj roditeljski mladi par ovo ikada bude pročitao, znajte da vam kradem vašu definiciju romantike bez ikakve grižnje savjesti jer ste rekli najživotniju stvar ikada. I nasmješniju. I najžalosniju. I tako mi je i samoj, jadnanebila.
Dakle, ima li romantike kada imaš dijete?
Ima.
Kakva je?
Rijetka i brza.
Eto, toliko i o ovoj temi.

Da. Jesam li spomenula kako se svašta nešto promijeni u tom jednom desetljeću plus još nešto sitno? Da. Promijeni se. Konstantno ulaziš i izlaziš iz tih raznih faza života. Dižeš se i spuštaš. Ideš dan po dan. Prema toj još jednoj godini. I još jednoj. I još jednoj. I tako do kraja. Strpljivo čekaš. Svoj trenutak. Svoje putovanje oko svijeta. A karte za to kupujem jednog dana, nepomerilasejasmesta! No do tada, kako sam već rekla... Neka nam je sa srećom! A sad, PEVAJ MAIDENE!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.