Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Sound of silence

Možda sve ovo pišem zbog drugih žena koje su prošle ili prolaze istu stvar. Da mi kažu da nisam jedina. Da ni one, kao ni ja, ne podnose svijet. Da ni one, kao ni ja, nemaju snage biti snažne. Da i njima, kao i meni, najviše od svega trebaju samoća i tišina. Samoća i tišina. Koje ih, kao i mene, tako prokleto bole.
Objava 16. ožujka 2022. 1 komentara 1613 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
Pričati o bolnim temama? Pisati, pjevati, šaputati, vikati... Trebamo li? Moramo li? I na kraju, želimo li?

Pričati o bolnim temama? Pisati, pjevati, šaputati, vikati... Trebamo li? Moramo li? I na kraju, želimo li? Određene teme imaju epitet ''podizanja svijesti''. U ovom užasnom svijetu, kada svijest kao da ne postoji, pitam se kako se ista podiže? Čime se održava? Jer te teme rijetko kada odrade svoju svrhu, a još rjeđe zapamte. Nisam više čak ni sigurna u njihovu važnost. Važnost za bilo koga, osim za glavne aktere.

Pa zašto ih onda uopće spominjati? Zašto ja sada, unatoč vlastitoj malodušnosti koja me u zadnje vrijeme opasno pere, ipak imam potrebu o jednoj takvoj pisati? Ne znam. Nisam sigurna. Ne pronalazim riječi kojima bih dala neki valjani razlog. Možda da samoj sebi dam neki smisao? Da samoj sebi odgovorim na toliko neizrečenih pitanja koja mi se vrte glavom? Možda ako izbacim sve te riječi iz sebe, možda s njima izbacim i svoju neizmjernu tugu? Svoju ljutnju, bijes, nemoć? Ne znam. Zbilja. Ne znam. Možda griješim što ovo pišem? Ne znam ni to. Ne vjerujem da ću zbog ovog svog najintimnijeg dnevničkog zapisa naći na razumijevanje onih koji nisu kroz to prošli. Ali vjerujem da će razumjevanje doći od strane onih koji jesu. Možda zbog njih ovo pišem? Zbog svih tih žena koje su prošle kroz istu stvar kao i ja. Možda pišem ovo samo da im kažem da nisu same? Da one meni kažu da ja nisam sama? Možda...

Pobačaj. Taj horor te uništi. Pokosi. Baci te na zemlju i cipelari te dok ne ostaneš bez svijesti. Promijeni te. Okrene te za milijun stupnjeva. Okrene te tako jako da više ne možeš pronaći svoju putanju. Više nisi ista osoba nakon. Više se i ne trudiš biti. Više ni ne možeš biti. Sve ono što sam znala ili mislila da znam, sve ono što sam govorila i za što sam se zdušno borila i dizala svoje feminističke šake u zrak... Sve je to palo u vodu onog trenutka kada sam to doživjela. Jer u tom trenutku shvatiš da nisi zaštićen od nijednog životnog sranja. Nisi imun na ništa. Sve se može dogoditi i tebi. A onda shvatiš i koliko si zapravo sam. Koliko su tvoje unutarnje borbe samo tvoje. I koliko god imala sreće imati svoje ljude oko sebe i njihovu podršku, pomoć i rame za plakanje, na kraju dana ostaješ samo ti. Sama, iza zatvorenih vrata kupaonice gdje te nitko ne vidi kako si se obgrlila rukama pokušavajući zaustaviti vlastito raspadanje na tisuću komadića. Sama, iza zatvorenih vrata kupaonice gdje te nitko ne čuje kako jecaš i isplakuješ svoju dušu.

Pokušavaš se prividno vratiti u normalu. Prisiliš se sakriti svoju bol. Samo kako ne bi morala slušati druge. Jer želiš tišinu. Ne želiš njihovo žaljenje. Ne želiš njihovo razumijevanje. Ne želiš kimati glavom na svaku njihovu utješnu riječ. Ne želiš da gledaju tvoj prazan pogled.
Dobro je da se dogodilo ovako rano.
Dobro da ne moraš na zahvat.
Dobro je da si prestala krvariti.
Dobro je, neke žene ni ne znaju da su bile trudne.
Dobro je što si još mlada.
Dobro je, očito još nije bilo vrijeme.

Dobro je. Sve je dobro.
A ništa nije dobro.
Sve je tako kako kažu.
I ništa nije tako.

Pa se prisiliš. Ne plakati jer... bilo je rano.
Prisiliš se odahnuti jer... očistilo se samo.
Prisiliš se pokrenuti jer... još sam mlada.
Prisiliš se funkcionirati jer... nije bilo pravo vrijeme.
Prisiliš se ne pitati ih koje je onda pravo vrijeme. Ne odgovoriti im da više ne znaš gdje je ta tvoja mladost. Ne reći im da čišćenje uma traje puno dulje od čišćenje tijela. Ne objašnjavati im da to 'rano' tebi ne znači apsolutno ništa.
Prisiliš se ne misliti na ono višesatno čekanje na hitnoj gdje ćeš čuti jebenu Alan Fordovsku izjavu: ''Pripremite se na spontani. Ali ako se on ne dogodi, možda ipak uspijete iznijeti trudnoću do kraja.''

Prisiliš se. Jer moraš. Jer nemaš nekog drugog izbora. Pa se umjesto toga zapitaš. Koliko žene mogu izdržati? Koliko trebaju i moraju izdržati? Od čega je sazidano to naše tijelo? Zašto uvijek moramo biti snažne? Zašto uvijek moramo iz nekog najudaljenijeg zakutka vlastite glave izvlačiti one zadnje skrivene atome snage? Zašto, zašto, zašto?

Da, možda zaista sve ovo pišem zbog drugih žena koje su prošle ili prolaze istu stvar. Da mi kažu da nisam jedina. Da ni one, kao ni ja, ne podnose svijet. Da ni one, kao ni ja, nemaju snage biti snažne. Da i njima, kao i meni, najviše od svega trebaju samoća i tišina.

Samoća i tišina.
Koje ih, kao i mene, tako prokleto bole.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • ivanjurinovic:

    Nastanak novog života i oblikovanje novog čovjeka u utrobi žene je nešto najčudesnije. Ne razumijem zašto ovaj naš "napredni" svijet želi uvjeriti žene da su vrijednije ako su menadžerice nego ako su majke. Da se razumijemo, nemam ništa protiv žena ... prikaži još! u poslovnom svijetu, ali mislim da nam je sustav vrijednosti jako okrenut naopačke.