Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Tri po cijeni jednog

Ne gledam filmove iz ranih sedamdesetih. Dosta je suza i rastanka nesretnih. 'Ko takve stvari snima? Baš čudnog sveta ima, tako se lako rasplaču. Ne, ne gledam te filmove. Pa si onda pustim album. Taj, na kojemu i dan danas stoji ružna naljepnica 'Tri po cijeni jednog'. Od tog jednog lika. Koji cijene nema.
Objava 23. veljače 2021. 5 komentara 1915 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
Jeste li znali da se iz smjera Zagreb – Rijeka, dok za mnom ide cika i potraga, a preda mnom put za dovraga, pjesma 'Bože, Bože' može na repeatu poslušati točno 17 puta? Bez prestanka. Na najjače. O da.

''Evo izvoli!''
''Što je to?''
''Otvori.''
Zvuk kratkog paranja ukrasnog papira.
''Đole! Svaka čast!''
''Da! Našla sam ti ovako u kompletu tri CD-a. Sve pjesme su na njima.''
Tišina. Proučavanje omota. Na licu mu zabljesne zabavljeni izraz lica koji mu se uvijek pojavi kada netko nešto zajebe.
''Što ne valja?''
''Ništa, ništa.''
''Ne, reci mi. Nisu dobri?''
''Ma jesu, odlični su.''
''Ali?''
Pogleda me podrugljivim pogledom.
''Pa kad već nisi na svog oca mogla potrošiti koju šušku više, mogla si barem odljepiti ovo.''
I pokaže mi omot albuma preko kojeg cijelom dužinom debelim crnim slovima na fluorescentno narančastoj naljepnici piše: TRI PO CIJENI JEDNOG.
''Pas mater, zaboravila sam to odlijepiti!'', protisnem kroz zube dok su mi se suze počele slijevati niz lice od smijeha.
''Ja joj život dam, a ona meni 'tri po cijeni jednog'...'', čujem ga kako mumlja dok pali liniju i stavlja unutra jedan od ta tri CD-a. Prostoriju ispuni dobro znana melodija...

Nisam odrasla s Balaševićem kao mnogi. Nije mi obilježio mladost. Jedini koji ga je u našoj kući gotovo pa religiozno oduvijek slušao je moj tata. Dugi niz godina bih samo zakolutala očima kad bih ga čula kako recitira Balaševićeve čitabe. Zar opet? E sad, tu moram nešto razjasniti – glazbeni ukus mog tate je oduvijek bio pomalo diskutabilan. To vam mogu potvrditi svi koji ga okružuju. Toliko. Pa bih se jednostavno pravila da ne čujem stih koji bi me negdje u mojoj nutrini nasmijao do suza ili dirnuo mi srce. Pravila sam se da ignoriram vlastitu nogu koja bez moje dozvole mrda u ritmu melodije ili kukove koji se samoinicijativno, tek neznatno i poskrivečki, njišu. Jer što tata zna... Ali kad je u pitanju Đole, znao je. Oduvijek je znao. No nemojte mu reći da sam to rekla...

Jer kako ignorirati Balaševića? Kako biti imun na onoga koji je tako jednostavnim rječnikom pričao o najsloženijim emocijama. Koji je uspio opjevati živote svih nas. Koji je bio dio svakog druženja i svakog samovanja. Bio je u svakoj našoj najbolnijoj suzi i najvedrijem smijehu. Svaka njegova je bila ona životna. Neki od mojih najdražih životnih trenutaka su bili upravo uz, sa i zbog Balaševića. Kada jedno obično popodne na ručku kod staraca preraste u glasno zajedničko pjevanje jer je ta jedna djevojka digla suknju iznad kolena. Baš u inat babarogama. Ili kada bez tebe drveni konjići tužno stoje, pa se u polupraznom kafiću odjednom digneš na noge jer daj, okreni taj ringišpil u mojoj glavi. A jeste li znali da se iz smjera Zagreb – Rijeka, dok za mnom ide cika i potraga, a preda mnom put za dovraga, pjesma 'Bože, Bože' može na repeatu poslušati točno 17 puta? Bez prestanka. Na najjače. O da. Ponekad se dogodi i da ti Đole dođe raditi društvo, čuo je da samuješ. Da ti je jedna tanka i sramežljiva suza kliznula niz lice. Jer deda već dugo ore nebeske njive. O njegovim koncertima ni neću. O tim višesatnim duhovnim obnovama koje bi prošle u trenu... Ah, Đole...

Vijest o njegovoj smrti je odjeknula. Regijom, pa i šire. I sve nas sasjeklo. Stvorio nam se onaj prokleti kamen u grlu koji te guši. Došle suze na oči koje zadržavaš u kantunu oka. Jer zašto plačeš za javnom osobom? Toliki su takvi umrli i otišli. Ali ne, ne zapravo. Ne ovakvi. Ne, ovo je Đole. Pa njega smo znali, zar ne? I on je znao nas. Bio je naš. I mi smo bili njegovi. Uzduž i poprijeko. Dođu ti neki novi klinci, ali takvi kao Đole se rađaju samo jednom. I žive zauvijek. Ne gledam filmove iz ranih sedamdesetih. Dosta je suza i rastanka nesretnih. 'Ko takve stvari snima? Baš čudnog sveta ima, tako se lako rasplaču. Ne, ne gledam te filmove. Pa si onda pustim album. Taj, na kojemu i dan danas stoji ružna naljepnica 'Tri po cijeni jednog'. Od tog jednog lika. Koji cijene nema.

Pas mater, Đole. Pas mater...

  • Drmator:

    Čovjeka cjepili koji dan prije protiv korone onda umro

  • Divana:

    Da, bio je s nama uvijek osim kad su tenkovi rušili Hrvatsku i bombe ubijale naše ljude i djecu. I zato mi je ovo veličanje neprihvatljivo.

  • franjo2:

    Da to je onaj Balašević koji je Hrvatske branitelje nazvao povampirenim Ustašama. Kako vas nije stid tog mrzitelja Hrvatskog naroda nazivati dobrotvorom.