Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Kulturnjača

Udav je pojeo slona

U ovom (ne)očitom besmislu našeg postojanja, sasvim nenadano i potpuno neočekivano – padne mi na pamet taj mali... Od kud sad on? Odjednom se hvatam kako mi misli nerijetko odu u njegovom smjeru, kako zajedno s njim idem od planete do planete. I tražim... Što tražim? Što je on tražio? Što bilo tko od nas traži?
Objava 18. siječnja 2021. 0 komentara 887 prikaza
Foto: Paula Knapić
Foto: Paula Knapić
Zašto i mi, kao i Mali princ, ne možemo samo premjestiti stolicu na drugu stranu planete i uživati u zalasku sunca? Zašto i mi, kao i Mali princ, ne možemo biti sretni samo zbog činjenice jer smo uspjeli vidjeti sunce kako zalazi četrdeset i četiri puta?

Jedna sam od one vrste ljudi koja se usudi kročiti kuglom zemaljskom i baš nekako ne voljeti Malog princa. Da, postojimo. Malo nas je, ali postojimo. U tišini, blago pognute glave, u sramu i strahu da ne budemo pojedeni ukoliko to kažemo naglas. Jasno, lijepa je to knjiga. Poruka je prilično jasna. Ali oprostite mi što dišem, u beskrajnom oceanu pisane riječi – to svakako nije jedina takva. Možda je jedna od najprodavanijih na svijetu, ali nije najljepša. Meni. Eto, rekla sam. Naglas. Ubijte me. Ponekada čak i zakolutam očima. Ukoliko krene rasprava. Jer kako li se samo usudim reći da me slon u udavu ne dira u dušu? Ili je riječ ipak o šeširu? Ne znam razliku? Dobro, koji je moj problem? Kako mi ovca u škatuli ne rascjepa srce na ''dve pole''? Kako?

U ovih zadnjih nekoliko tjedana srce mi je ionako prepolovljeno. Ova, isprike na izrazu, ali odvratno jebena godina je završila na najgori mogući način. Kao da nas prethodni mjeseci nisu dovoljno ubili. Kao da nas nisu bacili na koljena i pognuli nam leđa. Ne. Nije dovoljno. Naravno da nije. Oduzmi ljudima još i sigurnost, mir, osjećaj pripadnosti. Oduzmi im sve ono za što su cijeli život radili. Ne samo da nam je 2020. godina iskopala rupu u zemlji, nego nas je na kraju još i mućki iza leđa u nju i gurnula. A u mojoj glavi je zavladala tišina. Glasan muk. Preglasan. Koji pritišće. Prijeti da ćeš se u njemu udaviti. Kao slon. Apsolutna blokada. Uma i tijela. Što pametno reći, napisati? Što misliti?


U ovom (ne)očitom besmislu našeg postojanja, sasvim nenadano i potpuno neočekivano – padne mi na pamet taj mali. Od kud sad on? Odjednom se hvatam kako mi misli nerijetko odu u njegovom smjeru, kako zajedno s njim idem od planete do planete. I tražim... Što tražim? Što je on tražio? Što bilo tko od nas traži? Smisao? Besmisleni smisao. Čega? Svoje mjesto pod suncem? Slobodu? Krila? Malo mašte u ovim našim glavama punim brige? Dobre ljude? Ah, treba nam zapravo tako malo. Jedino čemu svi toliko jako težimo je sreća. Biti sretan. Zašto se, kvragu, to čini tako prokleto teško? Hoće li nam ova godina donijeti manje briga? Manje bespomoćnosti? Je li nas prethodna ojačala? Jesmo li nešto naučili? Jesmo li shvatili kako smo, čovječe, mali ispod zvijezda? Ne znam. Nisam sigurna. Sve mi se to čine kao prazne fraze. Jer kada tvoj bližnji umre, kada ostaneš bez krova nad glavom i kada svakodnevno strepiš i živiš u strahu – jedino što zapravo shvatiš je koliko je život kratak. Ranjiv. I prokleto nepravedan.

Zašto i mi, kao i Mali princ, ne možemo samo premjestiti stolicu na drugu stranu planete i uživati u zalasku sunca. Zašto i mi, kao i Mali princ, ne možemo biti sretni samo zbog proste činjenice jer smo uspjeli vidjeti sunce kako zalazi četrdeset i četiri puta. Pitam se. Iako nekako znam odgovor. Nažalost. Možda bismo prvo trebali očistiti sve baobabe. Možda... 

Ja, neljubitelj Malog princa, uzimam knjigu sa police. Otvaram prvu stranicu, čitam jednu od dražih mi posveta: ''Kad nešto budeš željela čvrsto zatvori oči i šapni Malom princu svoju želju. Ja ću mu reći da te ne smije razočarati.''
Možda ovaj Princ i nije tako loš...
Zatvaram oči...

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.