Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Mama Mima

Kućni red i ostali daveži

Objava 24. listopada 2014. 1 komentara 407 prikaza
Zna se gdje je mjesto igračkama
Zna se gdje je mjesto igračkama
Igračke

Imam dvoje tvrdoglave i samostalne djece. Često imaju neko svoje viđenje i neke svoje ideje kako bi neke stvari u životu trebale izgledati. Na žalost - nisu u pravu. Ja sam u pravu. Zato što sam ja uvijek u pravu.

Često si govorim: "Biraj oko čega češ se raspravljati a što ćeš pustiti." Jer da si to ne govorim, stalno bismo se raspravljali oko nečega. U zadnje 4 godine, koliko imam djecu, imam dovoljno izgubljenih utakmica, tako da sad s velikom sigurnošću biram samo one bitke koje znam da ne smijem i ne mogu izgubiti. Postoje pravila oko kojih smo apsolutno nepopustljivi. To su bitke koje nismo propustili i koje smo uspješno dobili (I još uvijek ih dobijamo).

(Moram napomenuti kako je izraz "bitka" figurativan i ne znači kako izvlačim topove i minobacače. Moram to naglasiti, jer nekako se uvijek nađe netko tko to ne shvaća.)

Moraš ići u krevet - sutra svašta moramo raditi i trebaš se odmoriti.

Ja čvrsto vjerujem kako djeca moraju imati strogo određeno vrijeme kad idu u krevet. I ja sam ga imala. Možda mi se nije uvijek spavalo. Možda sam nekad i negodovala. Ali sam drugo jutro uvijek bila naspavana i odmorna. A to želim i svojoj djeci. Moraju imati vrijeme kad se ide u krevet. Točka.

Druga stvar koju vjerujem - djeca moraju u svom krevetu imati svoj mir. Znači - dijete, igračka za spavanje, dekica. Bez mame, bez tate, bez tv-a i ostalog. Ako ćemo se gurati u jednom krevetu, to će biti vikendom ujutro, u maminom krevetu. Znam kako ima puno djece koja spavaju s roditeljima. Nama je to nezamislivo. Moja Mia čak i ne voli da joj se netko približi dok spava. Njoj tako odgovara, meni tako odgovara, našoj obitelji tako odgovara.

Čak i kad ozbiljno tvrde kako nisu umorni i kako im se ne spava - vrijeme za spavanje je vrijeme za spavanje. Opraštamo se ponekad i 15-ak minuta... pa pusa jedna, dvije, tri... deset... Pa poravi rep... Pa moram na wc... Žedna sam... Pokrij nogice... Ali to je to. Vrijeme je za krevet. Oboje zaspu u roku 5 minuta koliko god tvrdili kako im se ne spava.

U ove 4 godine bilo je možda 5 puta kad nisu išli spavati u vrijeme kad idu inače. I znate što? Sljedeći dan je pravi pakao. I nama i njima. Nervozni su, umorni, plačljivi, razdražljivi... nemogući.

Znači, što god tko mislio i rekao, kakav god tko raspored imao kod svoje kuće, koliko god netko mislio kako smo strogi, ovakvi ili onakvi - moja djeca trebaju san. Moja djeca trebaju neprekinuti san od minimalno 9-10 sati. I onda funkcioniraju kako treba. Možda je nekoj djeci dovoljno 6 sati. Nekoj je možda dovoljno 3 sata. Mojoj djeci nije dovoljno. Znate onu - djeca rastu dok spavaju? E, pa moja djeca će biti jako velika!

Vrijeme je za ručak!

Nikad, stvarno nikad se ne uzrujavam zbog hrane. Moja mama kaže da je to zato što imam sreće da mi djeca jedu sve. Ako dođe do dana ili ako zareda nekoliko dana kad ne jedu baš najbolje - ne uzrujavam se. Imam i ja takvih dana. Ako nešto ne žele jesti - ništa zato, ni ja ne volim baš sve. Ako ne žele probati salatu - nema veze. Na meni je da ponudim. Ako hoće - super. Ako neće - ne moraju. Jedu dovoljno povrća da se ne moram oko toga uzrujavati.

Ono oko čega ne odstupam i o čemu vodim brigu je 3 obroka na dan, uvijek u isto vrijeme. Doručak je između 8 i 9 ujutro, ručak u 13:00, večera u 19:00. iznimke su ako smo na putu, ali i onda se trudim nekako organizirati da to vrijeme bude barem približno. Imamo i međuobroke i deserte i sladolede u šetnji, grickalice...nisu gladni. Ali ova tri obroka su Alfa i Omega!

Isto tako - jede se u kuhinji. Barem tri glavna obroka. Naravno kako ne moraju svaki keks pojesti za stolom, ali doručak, ručak i večera nikad se ne poslužuju u dnevnom boravku. Tako je od kad su bili bebe. Tako je i sad. Jednostavno imaju naviku jesti u kuhinji, za stolom, svatko na svom mjestu.

Mislav je tu pokušavao malo promijeniti pravila - pa se dosta dizao i navlačio da ga se hrani u dnevnom boravku. Ali nisam popuštala. Nikad. Ustao si se od stola? Ručak je gotov. Nisi se najeo? Žao mi je, brzo će večera. Ili međuobrok.

Ponovila sam bezbroj puta a ponovit ću vjerovatno još toliko - nismo u restoranu a ja nisam konobarica.

Igračkama nije mjesto u kuhinji...još manje u kupaonici.

Ja sam mama koja dosta kuha. Pravim dosta kolača. Često sam u kuhinji. I mislim da tamo nema mjesta igračkama. Kuhinja i kupaonica najmanje su prostorije u stanu i stvarno nema smisla da se uz mene - koja se guram sama sa sobom, u kuhinji gura još i medo, auto, vlakić ili pile. Osim toga - nije baš higijenski a u slučaju kuhinje - igra u kuhinji može biti i prilično opasna. Pogotovo ako je upaljen štednjak, pećnica ili ako je nož negdje na dohvat ruke.

Trnci mi prođu niz kičmu kad vidim plišanu igračku na podu kupaonice. Imamo patkice, ribice, žabice - gumene igračke za kupanje, koje stoje na kadi. Ali plišane igračke ne dolaze u obzir u nikakvom obliku. Ovo pravilo kršili smo samo kad se Mia odvikavala od pelene. Imala je sa sobom "prijatelja" koji ju je tješio i navijao da uspije obaviti sve što treba. I to je to. Točka. Zna se za što služe kuhinja i kupaonica. Zna se za što služe igračke. Jedno s drugim u našem svijetu - nikako.

Eto, možda smo strogi. Vjerovatno jesmo. Ali jednako volimo svoju djecu kao roditelji koji ne žele ili ne uspijevaju postaviti ni jednu granicu i koji misle kako im pružaju ljubav na način da im puste sve.

To kod mene nije slučaj. I ako sam zbog toga stroga i grozna mama - neka sam. Ali pokušavam odgojiti dvoje ljudi i pripremiti ih za svijet koji je pun pravila, koji je okrutan i u kojem često stvari neće biti onakve kako su si oni zamislili.

Već čujem svoju poznanicu: "Život će im biti okrutan onda barem kod mene mogu što žele." Svaka čast. Svatko zna svoje. Vrijeme će pokazati tko je obavio bolji posao. Pri tome ne mislim da će moja djeca biti bolje odgojena. Jer možda i neće. U svakom slučaju - vrijeme će pokazati.

Do tad - nek' su živi i zdravi, kakve god roditelje imali!

Još iz bloga Mama Mima