Naslovnica Mamadanasutra

Drvo života

Objava 15. prosinca 2016. 2 komentara 400 prikaza
Drvo života
Vicka Marić
Drvo života

'Imam ti drvo života. Uvenulo je kod kolegice pa sam ga donijela tebi, možda se primi.'

Tim me riječima na ulazu u ured dočekala spremačica koja je prošla rat u Bosni, ali na čiji osmijeh čovjek ne mora dugo čekati.

Da odbijem uvelo drvo života od žene sjajnih očiju, s frizurom snenog dječarca, koja blago poskakuje dok hoda – nije mi bilo ni na kraj pameti.

Kad sam otvorila vrata, u bokalu vode izvijale su se dvije lijane s velikim listovima.

Ne razumijem se u biljke, ali nekako je ljepše uć' iz sivila u to zelenilo svako jutro.

U samo moju džunglu.

Tko će znat, možda se i primi. Ako budem dobra, tiha i nakratko zažmirim.

Ima perspektivu.

. . .

Malo je testosterona ovih dana na lageru. Malo ili ništa.

Svi ti dinaridi, dubokog glasa i velikih dlanova pretvorili su se u tihe dječake izgubljenih pogleda ispred kabina dućana u kojima njihove domine slažu svoj novogodišnji domino.

Ostalo ih je par, doduše. Za jednog sam sigurna. Radi na Dolcu i ima unuke.

I, bez konkurencije, ima najbolje ulete koje sam čula u životu. A čula sam ih – od prijateljica, mislim.

Bio je, dakle, taj senior-mesar, ja, željna dobrog faširanog buta i reklama za lažni biftek na vitrini.

Lažni biftek? – pitala sam, oduševljena.

Pa da, to je od buta – rekao je znalac, bruseći nož. K'o da se, recimo, vi i ja - u civilki, jasno - primimo za ruke i svi misle da smo par.  

Ali kakve to veze ima s lažnim biftekom? – pitala sam baš da vidim jel' deda u formi.

'Ima perspektivu.'  

Šah-mat, gospodo.

 . . .

U svijetu u kojem nezamislivu tragediju gledamo uživo, reagirajući emotikonom ako ikako, zaista ne znam možemo li govoriti o evoluciji. U mulju smo i za noge prema dnu povlačimo vlastitu djecu. No, ponekad se možda dogodi da u tome ne uspijemo. 

Božić je, nije red. E pa baš zato što je Božić i što su oni na redu.

Imale smo ženski dan, nas dvije; red kina, red šetnje, red fast fooda.

Stol do nas smjestio se jedan težak život, jedno naborano lice uskih ramena. Oko njega hrpa vrećica, a ispred nekoliko praznih tacni. I na njima vrećice šećera za kavu. Pravila sam se da gledam negdje pokraj, dok su drhtavi prsti otvarali vrećice i prinosili ih ustima.

Mala ona vratila se s našim porcijama.

I sjela za naš stol točno preko puta ničijeg djeda.

Gledala je njega. Pa mene. Pa opet njega. Pa malo Spužvu Boba na velikom ekranu ispred nas.

Pa me tiho pitala jel' može svoju porciju odnijeti za njegov stol.  

. . .

U malo sam toga u životu sigurna.

Recimo u to da mogućnost da se čovjeka nečim iznenadi pada s približavanjem isteka njegovog roka trajanja.

Ali nikad, sve do samoga kraja, posve ne nestane.  

Sad kad gledam, možda se moje malo drvo života ipak primilo.

Ako i nije, rekao bi netko mudriji, ima perspektivu ;-)    

Message