Naslovnica Mamadanasutra

Poučak gusjenice Štefice

Objava 07. studenoga 2016. 2 komentara 400 prikaza
Poučak gusjenice Štefice
Vicka Marić
Poučak gusjenice Štefice

Neke sam ljude do nekih godina pokušavala razumjeti.

Odgoj ili odradi ili ne odradi ili ga jednostavno uopće nema. E, treća opcija je zez.

Jer kad si cijeli život nevidljiv, kada te guraju u kut ili nikad ne vide tvoju novu haljinicu – vjerojatno tada radiš baš - to.

U krcatom busu, okom slučajnog promatrača posve zdrav i sređen, sjedneš na sjedalo za invalide i na staklu obrišeš dvije točkice. Mali dalekozor u svemir koji te okružuje.

Ne obrišeš podlakticom komad zamagljenog stakla, ne nacrtaš smajlića, cvijet ili neki prosti znak, nego naprosto napraviš dva kruga veličine okvira naočala i zuriš u jesenju tugu Bundeka i blatnjavu Savu.

Samo ti, jer to je tvoje mjesto.

Samo tvoje naočale, jer zašto drugi ne bi zurili u svoje mokre kišobrane kraj cipela?

Samo ti, jer, eto, možeš. Jer ćeš radije bacit' nego poklonit'.

Jer se tom djetetu koje živi u tebi, uostalom, nikad ništa poklanjalo. Ili mu se možda poklanjalo previše.

Vrag će ga znat.

. . .

Čitam knjigu o klincu koji je izmislio svog tatu.

Njegova polusestra imala je svojeg, koji je svaki vikend dolazio po nju.

I onda bi se dječačić počešljao, navukao najljepšu košulju, izvadio svjedodžbu punu petica i sjeo pred ulazna vrata da čuje kad dolazi lift. Da sluša korake koji se približavaju vratima, zvono, da prvi vidi tog oca svoje polusestre za kojeg je tako želio da bude i njegov vlastiti.

Boli te želudac od njegove čežnje da ga spazi to ćelavo stvorenje, koje hoda kao da ima „žvakaču na petama“.

Boli te duša kad taj mali izgovara obećanje da će biti dobar, da je bio dobar, kada dlanovima mokrim od znoja gužva tu svjedodžbu, tu zamišljenu kartu za zoološki vrt ili kino s polusestrom i njenim ocem.

„Uzmite me sa sobom.“

Srce ti se slomi u trenutku kada taj mali tužni čovjek okreće leđa vratima, jer ne želi gledati kako ni ovaj put ništa nije upalilo – ni lijepa košulja ni počešljana kosica niti dobre ocjene.

I onda to slomljeno dijete, da napakosti svijetu i sudbini – izmisli svog savršenog tatu. Nisam još došla do kraja, ali možda baš taj mali ovih dana sjedi u autobusu i po zamagljenim staklima crta samo svoj dalekozor.

. . .

Moj sin najviše voli priču o gusjenici Štefici. Ne znate je, niste je nikada čuli, izmislila sam je.

Svako se jutro gusjenica Štefica budi, gleda u ogledalo i plače jer je ružna, dlakava i zelena.

I tužna je jako. Jato, jato, kaže moj sin. Tim više jer se njena simpatija, gusjen Đuro (aj' mi vi recite muški rod od gusjenica) zaljubio u Ljubicu, koja nije tako dlakava.

I onda se jedno jutro gusjenica Štefica budi i shvati da ima prekrasna šarena krila, da nije više dlakava, da je toliko lijepa da se ne može nagledati vlastitog odraza u ogledalu.

I, naravno, dođe do Đure i zamahne zavodljivo krilima, a Đuro od straha pobjegne natrag u jabuku svojoj Ljubici.

I Štefica ostane sama sa svojim prelijepim krilima, tužnija nego ikad.

Ali onda dođe gusjen Jakov (Jatov, ok) s jednako lijepim krilima i oni zajedno odlete na prekrasnu livadu.

 

Jer želim da moj sin ne gleda kroz rupice.

Da i u jesenjoj tuzi Bundeka nekad vidi prekrasnu livadu.

I da nikad, ali nikad, ma kako se sam sebi dlakav, zelen i nevidljiv činio, ne bježi natrag u svoju jabuku.

Jer će propustiti svoju Šteficu.

  

  

 

Message