Blogosfera Na životnom putu

Sjećate li se onih vremena?

Objava 20. veljače 2017. 8 komentara 753 prikaza
Sjećate li se ovih vremena?
Sjećate li se ovih vremena?
ICQ, MSN, Nintendo, Donkey Kong, Duck Hunt & Super Mario

Prošloga vikenda svojim me dolaskom počastila kuma i prijateljica s kojom sam provela veći dio djetinjstva. Nas dvije, dva vragolasta Denisa u ženskom obliku zaista smo stvarale mnogo problema svim stanovnicima jednog malog sela u Miholjačkom kraju. Naši nestašluci su bili toliko intenzivni i česti, da bi uvijek kada bi se nešto dogodilo ostali seljani uvijek išli prvo provjeriti gdje su Nina i Marija bile u to vrijeme.

Najljepše razdoblje života provela sam u okolici Donjem Miholjca na crvenom Pony biciklu. Više se ne mogu niti prisjetiti svih sela uz Karašicu do kojih smo nas dvije u cjelodnevnim vožnjama znale doći. Crveni Pony bicikl je imao predugačak lanac, što je značilo da je u prosjeku lanac padao više desetaka puta dnevno. Možete li zamisliti kakvi su naši dječji prsti bili na kraju dana u kojem smo dvadesetak puta namjestile masno nauljeni lanac od bicikla. Hvala teta Marijani koja nas je svaku večer namakala u kadi, kao ono suđe kada se skori nakon tri dana, tako bi nas dvije sjedile u kadi i čekale da boja siđe s prstiju, pa sutra sve iznova. Danas ta sela izumiru, kažu da je u nekima ostalo samo nekoliko staraca. U tadašnja vremena kada su svi hrlili kupovati hranu i ostale potrepštine u Mađarsku, taj dio je zaista imao perspektivu, kuće u cvijeću sa velikim brojem djece.

Onda smo se godinama dopisivale putem pisama. Svakoga tjedna jedna od nas dvije imala je zadatak poslati pismo, a tjedan nakon druga bi imala zadatak odgovoriti. Jeste li se vi dopisivali pismima u osnovnoškolskoj dobi? Meni nije bilo ništa draže od trenutka kada tata ostavi pismo za mene na stolu. Nisam mogla dočekati da ga otvorim. Nina bi mi poslala postere koji njoj ne trebaju, i pitala me da joj pošaljem ako netko ima od Arona Cartera, Gibonnija i nogometaša Arsenala. Danas imam punu kutiju naših pisama koja me dovedu od smijeha do suza. 

A onda je došao Internet i ovaj zvuk prema kojemu smo u istom trenu znale kakva će biti veza:

Nakon toga sve se počelo mijenjati.

Prestale smo pisati pisma i počele visiti na ICQ, ukoliko se još itko sjeća zelenog cvjetića sa jednom crvenom laticom. Još uvijek imam otvoren račun na njemu, ako ima još koga tamo?! Više nismo skupljale postere, počele smo skupljati diskete, pa zatim glazbu i CDe.

Čekali smo 19 sati da internet bude jeftiniji. Kako su operateri mijenjali neprestano tarife, nekada smo morale čekati jefitniji Internet do 20 sati, kasnije i do 21 sat. Svaki puta kada bi netko zvao na fiksni telefon i podigao slušalicu, naša veza bi pucala. Onda bi vikala Nini: "Moja mama zove tvoju mamu, moramo prekinuti brzo!. Visile smo na Iskonovim chat roomovima, i ja zaista ne znam niti jednu osobu iz toga vremena da makar jednom nije otišla na forum i lažno se predstavila. Revolucionarno za naše račune gdje se promet naplaćivao po satu je bio Carnet, kada smo s potvrdom iz škole mogli imati povoljniji internet. 

Čekali smo kod tete u računovodstvu potvrdu o statusu učenika, kao da je zlatna plaketa. Sljedeća revolucija nakon Carneta je bio MSN messenger. Nakon škole bi išli jedni drugima poslati pjesmu (ne album ljudi, nego pjesmu) od svojih 2,5 MB. Slanje bi trajalo punih sat i pol vremena.

Nismo bili nervozni. Stavili bi pjesmu da se skida i odlazili se igrati ili voziti biciklom. Mini revolucija je bila kada se omogućio na fiksnim telefonima uz telefon i prikaz "Tko me zove". Sjećam se kako bi brat i ja u vunenim čarapama i trenerkama svaki put uklizavali u hodnik u kojemu se na malom aparatu ispisivao broj, kako bi čim prije obavijestili roditelje tko nas to zove. 

Danas, kada se u osnovnim školama uči o disketama,današnjoj djeci želim reći da oni imaju brzine interneta takve da mogu skinuti cijelu seriju u pola sata i hard disk od 1 TB dok smo mi bili presretni kada bi dobili mp3 player od 128 MB. Današnja djeca imaju mobitele koji vrijede koliko neki rabljeni automobili. Današnja djeca imaju mnogo dječjih kanala, dok smo mi imali Turbo Limač Show i 1 crtić prije Dnevnika.

Današnja djeca imaju PlayStation 4 PRO sa VR naočalama sa nebrojeno mnogo igrica, dok smo mi imali Donky Konga, Super Mario Bros i Duck Hunt na Nintendu, koji nije naš nego je tata posudio na 10 dana od kolege koji ima stariju djecu. Došli bi do zadnjeg levela, ne bi bilo više nastavka, no mi ne bi bili nesretni - krenuli bi iz početka.

Nas dvije još uvijek nemamo svoju djecu, ali kada god dođu na ovaj svijet nastojati ćemo ih upoznati sa ljepotom utrkivanja kroz jagode, plivanja u Karašici, zatvaranja braće u poljski wc, borbe s puranima, vožnje biciklom po lenijama, mijenjanja donjeg veša na sušilu susjedama i gomile drugih.

Zauvijek ćemo pamtiti djetinjstvo prije ADSLa kao nešto što se nikada više neće ponoviti. Danas kada uvijek vidimo tko nas zove, najčešće ne odgovaramo na poziv.

Sada kada imamo u džepu svaka preko 500 kontakata, sada kada stiže preko stotinu mailova dnevno, danas kada se zgrozimo kada ugledamo pun sandučić, komunikacija nam je najslabija.

Što u današnjem dobu možemo prenijeti svojoj djeci, kako bi bili sretni s malim stvarima kao što smo nas dvije bile?

Zaključak je jasan, neograničeni internet ne donosi sreću - samo privid.

 

  • Galo:

    Mozda su djeca prije 100 godina bila jos sretnija jer nisu imala nikakav MP3 a kamoli onaj sa 128 MB. Djeca su danas jednako sretna sa stvarima koje ih okruzuju. Jedino smo mi stariji pa tugujemo za mladim danima misleci ... prikaži još! kako nam je bilo bolje. I je, mene nista nije bolilo, a sad mi treba brufen za normalan dan.

  • Avatar Dexxter
    Dexxter:

    The story of my life! Genijalna priča.

  • Avatar Dr Evil
    Dr Evil:

    Život prije interneta i mobilnih telefona...to su bila off line vremena, uvijek su nostalgična, gotovo da ih mogu opipati, hvala što si nas prisjetila, nego Marija jesi se oporavila nakon saobraćajke (-i)?