Blogosfera Na životnom putu

Živjeti se mora. Umrijeti se mora. A što s ovim između?

Objava 06. listopada 2014. 4 komentara 1249 prikaza
http://www.zupaduhasvetoga-nustar.hr/
http://www.zupaduhasvetoga-nustar.hr/
o prolaznosti života

Često razmišljam o tome koliko je vas koji me pratite. Čudim se da postoji dio vas koji me redovito čitate. Iskreno, kada započinjem novo poglavlje, nikada ne mislim na to "tko će to pročitati". Onda mi se pak dogodi da mi u liftu žena namigne i usput dobaci "Dobra si" ili nakon sprovoda, preko 3 reda grobnim mjesta dotrči žena kako bi mi rekla da me redovito čita. Brojim vas u stotinama, nekad tisućama, ali posebno prekrasni ste mi kada vas upoznam individualno. Kada vidim vaše lice i u njemu vidim da niste samo broj. Divim se tome kako pronalazite vrijeme koje ste spremni odvojiti kako bi pročitali moje mišljenje. Danas nitko nema vremena za ništa, ili makar tako ljudi kažu.

U zadnje vrijeme sam osobito smušena. Došla sam do jedne bitne raskrsnice u životu, gledam sve te putokaze i ne mrdam s raskrižja.

Tapkam. Stupam. Što god.

Jedan dan slavim rođendan, sutra svatovi, pa sprovod, pa opet vjenčanje, a nakon ručka sa mladim bračnim parom, opet naletim na drugo groblje zapaliti lampion.

Pitam samu sebe, dobro ko tu koga? Živjeti se mora. Umrijeti se mora. Što je s ovim između? Moja naivnost i vjera u ljudsku dobrotu ovih dana skida sve rekorde izdržljivosti. Potpuno svjesno sam ljigavo popustljiva i dobra. Vjerujem apsolutno u svaku riječ bez zadrške i puštam da život sve to nosi kuda želi. Očito mi dovoljno dugo život nije opalio šamarčinu nepravde. Kada bolje razmislim sigurna sam da postoji korito kroz koje sva ta voda prolazi između dva "mora se". Ukoliko korito ne postoji, a ja sam odgovorni inženjer za obavljanje radova na trenutnoj trasi životnog puta... onda drage moždane vijugice uzmite si slobodan dan. Najviše od svega muči me vrijeme.Vrijeme u kojem živimo je neprocjenjivo, prolazno i nepovratno. Ako ne naučimo cijeniti trenutke od kojih nam se sastoji život, ulazimo u zbroj onih mnogobrojnih pokraj kojih vrijeme njihovog života prolazi bez njih. 

Ovaj naš život između svih obveza, posla... Prolaze dani, ponedjeljak - petak, brzi vikend, opet ponedjeljak, pa mjesec, prođe plaća, potroši se minus, opet dođe prvi u mjesecu. Prođe korizma, pa ljeto, evo već jesen stiže dunjo moja, lišće polako otpada i mijenja boju, i eto ti već snijega na vratima. Prošla još jedan godina. Mislim da sa ovom nabacanom rečenicom jasno pokazala koliko to brzo prolazi.

U četvrtak nakon treninga ponudim se odvesti do kolodvora Ivu. 

Sjednemo u auto,čekamo da se staklo odmagli, a Iva će:

- Koliko ti imaš godina?

- Ja sva sretna, 25.. ne , ne 26, nedavno mi je bio rođendan

- Isuse Bože dragiii, kako si stara!

- Molim?? Kako to misliš? Pa koliko ti imaš?

- 16

Eh... kad sam imala 16. Jedva sam čekala da imam 26. Da me ljudi donekle ozbiljno saslušaju. Sada kada imam 26, opet su svi minimalno 10 godina stariji od mene. Blesava sam kao da imam 16. Zaljubljena kao da imam 12. Umorna kao da imam 62. 

Nikada nisam gledala na te godine kao mjerilo bilo čega. Ni pameti, ni zrelosti, ni uspjeha. One su samo kvantitativni pokazatelj koji nas obilježava. Svrštava nas u neku tamo generaciju kada smo upisani u knjige koje pune pljesni skupljaju prašinu u nekom podrumu.

Jedino me muči što je vrijeme koje nam je darovano ograničeno - svima nam je dodijeljena točno određena količina. Znači izađem sutra pred kuću i udari me autobus. i ništa...Pusa, bok!

Karikiram malo... No, puno puta do sada sam bila svjedokom takvog životnog scenarija, ili kako sam na početku napisala korita. I moram priznati da me s vremena na vrijeme muči taj moj pješčani sat koji negdje kroz sebe propušta zrnaca pijeska.

Danas samo žurimo kako bi stigli na posao,kavu, ručak,po dijete u vrtić ili školu, platiti kredit, kupiti sredstvo za čišćenje, oprati auto, stići na autobus,vlak, tramvaj ili avion... život prolazi.

Stanemo na trenutak... kada je blagdan, rođendan, obljetnica, vjenčanje, rođenje, krštenje ili sprovod. (Našoj divnoj urednici od srca želim sretan rođendan, ukoliko bude čitala između redaka) :)

Već 2 dana nakon, sve po starom... niski start pa peta brzina.

Ma ne bojim se ja brzine. Ne bojim se niti starosti. Ni godina.

Dapače, proživjela sam u 25, koliko neki ne prožive u 65. Strah je mene za moju generaciju, više nego mene osobno. Bojim se kakve će to biti priče iz naše mladosti? Hoćemo li mladost pamtiti po "fejsbukovom tajmlajnu", selfijima, check in-ovima na prekul mjestima, fotografijama sa poznatim osobama, broju lajkova ili nečem trećem? Moja romantična duša dozrela na ruskim realistima zbilja još uvijek vjeruje u valjanje u sijenu, vožnju po prašnjavim lenijama, gledanje zvijezda u nepoznatom šljiviku i život na salašu.

Možda sam fulala zemlju, stoljeće i život.

Bilo kako bilo, sada ću ovo objaviti online i "šerati na fejsu", a ujutro putujući liftom na 15. kat očekivati nove komentatore.

  • Vito:

    Živjeti se mora. Umrijeti se mora. ________________ Obje rečenice nisu točne _____________ Ne mora se živjeti, živi se "instintivno" i svakom homo sapiensu je izbor želi li prekinuti svoj život ili ne želi, većina o tome ne razmišlja, poneki razmišljaju, ... prikaži još!, neuki, razočarani i krivo upućivani zbog neobrazovanosti i naivnosti prekidaju svoj život prije "prosječno izračunatog" Vijeka trajanja" ______________ Ne mora se umrijeti - umire se prirodno _________ Ubijanje je prekidanje prirodnog života i kod spominjanja - umrijeti se mora - dovodi se u kontekst smrtne kazne zbog smrtnog grijeha, rata i pohlepe te "vjerskih" "uvjerenja" ____________ Umiranje zbog prometne nesreće ne spada u kategoriju "mora", nego "slučajnost" ___________ Niti eutanazija ne spada u kategoriju "živjeti se mora" pa se ne smije ubiti iz milosrđa

  • Vito:

    Prolaze dani, ponedjeljak - petak, brzi vikend, opet ponedjeljak, pa mjesec, prođe plaća, potroši se minus, opet dođe prvi u mjesecu. _______________ Oooo "unuće moje" ___________ Očito ne vidiš kapitalistički način života - "od devet do pet" za kapitalistu pa ... prikaži još! što ti ostane za "vlastite potrebe" nemaš niti gdje iskorititi, jer je praktički cijeli "tvoj" dan iskoristio kapitalist koji se "tamo negje" vozi brzom trkačom stazom, plovi jahtom i troši prosječno i mjesečno kao neka siromašnija država godišnji proračun ___________ No, to je tako, "sami" smo izabrali gdje ćemo provesti "ovozemaljski život" i što ćemo biti u tom životu _________ Kad se s tim "pomirimo"/ "pomiriš" - jednostavno uživaš i u poslu i u slobodnom vremenu ____________ Da, organizacija vlastitog posla i vremena je u tome jako bitna ___________ Ako ju "svladaš" nećeš niti primijetiti da te "netko tjera" raditi nešto što ti je teško, jer ćeš to napraviti dobro i brzo pa ćeš imati više slobodnog vremena za sve ____________ Samo se moraš "postaviti" i braniti svoje djelo i lik kako bi te drugi poštovali__________ Čim malo "spustiš glavu", "okreneš i drugi obraz" ode tvoja sloboda i postaješ tuđe vlasništvo s izvjesnim završetkom bez "ovog između"

  • Vito:

    Svi koji ti prilaze su sličnog mišljenja, samo nemaju hrabrosti to javno iskazati - s takvima se lako manipulira ____________ To pak dokazuje i opstanak ovakvog zagrebačkog gradonačelnika - mainpuliranjem i prilagođavanjem svojih potreba te dodjelom tempirane količine novca u ... prikaži još! točno određenim trenucima privlaći i one koji Vas u liftu tapšaju i hvale ___________ I to samo da prežive još koju godinicu, jer su dobili 100, 200 kuna s kojima mogu kupiti dovoljno hrane za nekoliko sati budnog stanja u hladnoj sobici