Blogosfera Na marginama

Izbor novog predsjednika Europskog parlamenta: preporod institucije ili sveopći zastoj?

Objava 07. prosinca 2016. 0 komentara 251 prikaza
Foto: Reuters/PIXSELL
Foto: Reuters/PIXSELL
Europski parlament

U posljednje se vrijeme često naglašava važnost i potencijalna turbulentnost 2017. godine za Europu i Europsku uniju zbog triju nadolazećih izbora u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj te istovremeno rastuće popularnosti populističko-euroskeptičnih stranaka i pokreta. Međutim, da bi situacija na svim frontovima bila barem donekle neizvjesna, u taj izborni raspored ubacio se i izbor za poziciju jednog visokog dužnosnika: predsjednika Europskog parlamenta. Ono što se donedavno vjerovalo da će biti mirna, a prije svega konsenzusna izmjena dviju stranaka, polako se pretvara u, za neke, prilično dramatičnu situaciju.

Kako je do toga došlo? 2014. godine nakon izbora za Europski parlament dvije stranke s najviše osvojenih glasova, a to su Europska pučka stranka (EPP) i Progresivni savez socijalista i demokrata u Europskom parlamentu (S&D) postigli su dogovor o svojevrsnoj 'velikoj koaliciji', čime je usuglašeno da će predsjedanje Europskim parlamentom biti podijeljeno između dviju stranaka. Tako je prvu polovinu mandata nastavio dotadašnji predsjednik Martin Schulz iz S&D-a, nakon čega ga je trebao naslijediti kandidat izabran iz redova EPP-a. 'Velika koalicija', kako je u javnosti prozvana, funkcionirala je preko dvije godine, sve dok se u rujnu ove godine nisu počele nazirati konture razdora. Gianni Pittella, čelnik S&D-a, tada je između ostalog izjavio da Socijalisti nikada neće prihvatiti da predsjedanje triju velikim EU institucijama – Europskom komisijom, Europskim vijećem i Europskim parlamentom – bude u rukama EPP-a. Podsjetimo, predsjednik Komisije, Jean-Claude Juncker te predsjednik Europskog vijeća, Donald Tusk, dolaze iz redova EPP-a.

Upravo zbog takvih izjava poput Pittelline i sve evidentnijeg kolapsa koalicije, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker nadao se, pa čak i poticao, da Schulz ostane na mjestu predsjednika. Premda bi i to značilo kršenje inicijalnog dogovora, takav Junckerov potez ne čudi, obzirom da su dvojica dužnosnika postali su posebno bliski posljednjih mjeseci; Schulz je Junckeru postao ključni saveznik kad su njegovi prijedlozi trebali proći u parlamentu. 'Velika koalicija', i Schulz kao njen središnji akter, Junckeru su zapravo bili karta u koliko-toliko olakšano top-down vođenje Europske komisije, obzirom da u parlamentu nije imao djelotvornu oporbu svojim prijedlozima i politikama. Upravo takvo nesmetano provođenje inicijativa kroz Parlament i Komisiju bilo je presudno za održavanje barem nekakvog statusa quo u EU.

Međutim, prije nekoliko dana, Schulzovom izjavom da se povlači s mjesta predsjednika i objavom Pittelle da će se kandidirati za poziciju, sve iluzije o trajanju tog statusa quo, raspršene su. EPP-ovi zastupnici i dužnosnici su odmah po saznanju upozorili da bi razdvajanje dviju najjačih, i što je još važnije - proeuropskih stranaka, pri izboru predsjednika moglo značajno otežati zakonodavnu proceduru a ojačati populiste, u ionako kriznim vremenima za Europsku uniju. Međutim u tom zapravo i jest kvaka. U trenucima krize bilo je prilično iluzorno očekivati da ona u nekom obliku neće doći i do Europskog parlamenta čija „koalicija“, a samim time i predsjedanje, leži na nepisanom (!) dogovoru dviju stranačkih obitelji, od kojih se jedna treba odreći predsjedavajuće pozicije. Isto tako, to su stranačke obitelji čiji zastupnici nisu unisono zadovoljni ovim aranžmanom, već upravo suprotno, u Parlamentu se generalno već neko vrijeme dižu tonovi oko načina na koji se donose odnosno prenose odluke. To se odnosi na činjenicu da je „velika koalicija“ svoju perzistentnost između ostalog dugovala redovnim održavanjem večera-sastanaka na kojima je prisustvovao tzv. G5: Juncker, Schulz, Pittella, Manfred Weber (čelnik EPP-a) i Prvi potpredsjednik EK-a Frans Timmermans. Imajući to na umu, izjava Giannija Pittelle da „velike koalicije zapravo nije ni bilo, već je postojala samo zakonodavna suradnja“ postaje prilično ilustrativna, jer je velika koalicija zapravo prvenstveno bila međuinstitucionalna, pa tek onda parlamentarna. Tonovi se među zastupnicima dižu i oko uočenog problema nedostatka konkretne i konstruktivne debate u Parlamentu, proizašle iz „vođenja Unije kao upravnog odbora“, a Socijalisti prvenstveno žale za izgubljenim vlastitim političkim profilom, što je neosporno. Velikom koalicijom dvije su stranačke obitelji u velikoj mjeri izgubile lica i naličja zbog kojih se jedni zovu desnim a drugi lijevim centrom, barem u onoj mjeri u kojoj su ta lica dosad generalno zadržale.

U tom kontekstu rezoniranje S&D-a ne zvuči nelogično, jer bi ovakav kompetitivan umjesto dogovoren izbor predsjednika mogao okrenuti prema konkretnim politikama koje glas dobivaju i iz samog Parlamenta, a ne u tolikoj mjeri kao dosad, iz linije EK-EV-EP. Pritom je nužan naglasak na mogao. Jer treba imati na umu da je to još uvijek isti postav Parlamenta u kojem je jedan od „pobunjenih“ čelnika donedavno bio dio spomenutog G5. Ipak, u trenutku kada se EU sa svih strana panično boji euroskepticizma, nacionalizma i populizma, kvalitetno kapitalizirana pro-europska politička oportunost je sve, i tu je Pittella uvidio svoj novi zamah. Hoće li, dakle, ta Pittellina oportunost u obliku „trgovinske politike koja će biti susretljivija prema brigama građana, borbe protiv porezne prijevare i prekida s mjerama štednje“ ostati samo to – oportunost koja kulminira u samopromociji, ili će pak Pittellin trenutni zamah doista dovesti do odmaka od zasad ustaljenog načina parlamentarnog funkcioniranja, ostaje za vidjeti.

Nije, dakle, neočekivan ovaj razvoj događaja, u okolnostima koje sa svih strana prizivaju izazove na stabilnost Europske unije i njenih institucija. Ono što ostaje donekle neizvjesno jest hoće li proklamirano oživljenje uloge Europskog parlamenta time i rezultirati, ili će nesuglasice i nepopustljivost dovesti do institucionalnog zastoja. Način na koji će se stranke i zastupnici u sljedećih mjesec dana postaviti pružit će još jedan uvid u način na koji se EU s navedenim izazovima nosi. Prilično je jasno koliki je ulog u pitanju, posebno uzimajući u obzir spomenute nadolazeće izbore sljedeće godine, ali i rezultate talijanskog referenduma. U svakom slučaju, zasad potencijalno najveći gubitnik jest Juncker, koji je buđenjem S&D-a potencijalno izgubio, a svakako znatno otežao, šanse za svoja nastojanja da sljedeće godine u Parlamentu progura dvije ambiciozne inicijative: Paket zakona o čistoj energiji i prijedlog o pojačanoj vojnoj suradnji.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.