Blogosfera Na marginama

Regionalna stabilnost u rukama Aleksandra Vučića

Objava 12. travnja 2017. 1 komentara 400 prikaza
AUTOR: Reuters/PIXSELL
AUTOR: Reuters/PIXSELL
Vučić

Aleksandar Vučić, novi srpski predsjednik, u posljednje se vrijeme, a osobito očigledno od prošlih parlamentarnih do ovih predsjedničkih izbora, promaknuo u svojevrsnog lidera Zapadnog Balkana. Regije koja, doduše, ne uključuje Hrvatsku, ali uključuje značajan broj njenih okolnih zemalja. Postao je osoba, političar, vizionar na kojeg računaju i istočni i zapadni – i Merkel i Putin, ali i Erdogan.

Vučić je, svjestan te svoje pozicije, a ohrabren predizbornim predikcijama premoćne pobjede, krenuo u osvajanje predsjedničkog mandata. Smjer kojim ide jest osvajanjem mjesta predsjednika države utrti put, u maniri bliskih mu saveznika, gomilanju (neki bi rekli apsolutne) moći u vlastitim rukama. Ta neprikosnovena moć vrlo vjerojatno će postati evidentna i zacementirana bude li on odlučio organizirati i izvanredne parlamentarne izbore ove godine. Ovaj prvi korak, pobjeda na predsjedničkim izborima, istovremeno je dobrodošla ne bi li se u trenucima opipljivih previranja i vrenja u svijetu i regiji, upravo on još jednom potvrdio kao lice kojem nema alternative, i s kojim se surađivati mora. Ali i želi. Tako je on, pisalo se zadnjih dana, rijedak primjer dužnosnika kojem uspijeva biti miljenikom Angele Merkel i Vladimira Putina. Državnik koji gorljivo želi Europsku uniju uz bratimljenje s Rusima. Ono što je nekima nezamislivo ali i neizvedivo – njemu je modus operandi i vivendi.

Njegovu pobjedu slavili su svi: Angela Merkel poslala je poruku snažne podrške njemu i Srbiji, a Tusk i Juncker, prva lica Unije, poručili su da Vučićeva velika pobjeda pokazuje da narod Srbije u potpunosti podržava europski put koji on predvodi. S druge strane, ruski veleposlanik u Srbiji poručio je da je ova pobjeda mandat za nastavak politike proširenja suradnje s Rusijom u svim područjima (jedno od kojih je, usput budi rečeno, i isporuka ruskih MiG-ova, tenkova i borbenih vozila). Priču je zaokružio Erdogan, čija je čestitka upotpunjena najavom posjeta Srbiji.

Međutim, ekvivalent toj međunarodnoj ekstazi zasad se ne može pronaći i u Srbiji. Postizborni prosvjedi koji se održavaju diljem zemlje ušli su u sedmi dan, a u njih su uključeni nezadovoljni građani iz raznih sfera društva, od studenata do sindikata vojske i policije. Službenih procjena o broju prosvjednika nema, jer ih policija odbija dati, medijsko izvještavanje je indikativno zanemarivo, a Vučić zadržava nonšalantan i prilično/prividno nezainteresiran odnos prema tim događanjima i masovnom nezadovoljstvu nazivajući ih tek „nervozom“ ali i „simbolom demokracije“. Ono što Vučić i režimski mediji pokušavaju nametnuti jest da je to, kako Zoran Gavrilović iz Biroa za društvena istraživanja kaže, prosvjed protiv izborne pobjede persone Aleksandra Vučića, a ne „protest protiv diktature“ (kako ga prosvjednici službeno nazivaju). Takvim se narativom značajno ublažava stvarni povod prosvjedima i velikom nezadovoljstvu - katastrofalnost uređenja i okruženja u kojem su izbori održani. Vučićeva pobjeda u suštini je neizbježan produkt uvjeta u kojima se demokratski i čist ishod nije ni mogao očekivati.

Pritom treba primijetiti da ove okolnosti očigledno ne predstavljaju prepreku otvorenoj i glasnoj potpori velikih i uzoritih demokracija poput one njemačke. Upravo suprotno, Srbija je, kao što je već spomenuto, pod Vučićem zapravo pozicionirana kao dominantni akter spomenute regije, potpora (pa čak i jamac) stabilnosti te putu ka europskim integracijama. Realna perspektiva tih integracija zapravo je minimalna, barem u dogledno vrijeme, pa se Vučiću ista kompenzira vodećom pozicijom u budućem regionaliziranom tržištu pod pokroviteljstvom EU.

Koliko je - obzirom na ova postizborna previranja, ali i generalno unutardržavno političko i gospodarsko stanje u Srbiji -  smisleno Vučićevo preuzimanje palice nositelja stabilnosti u konačnici je nebitno, jer geopolitički interesi kotiraju znatno više i značajnije. Zato je puno važnije pitanje kako će se on s tom pozicijom nositi. Pritom pod povećalom, barem iz perspektive Hrvatske, mora biti Vučićevo okretanje susjednoj Bosni i Hercegovini. Upravo BiH je područje na kojemu se lome geopolitička koplja svih triju sil(nic)a čiju  istaknutu potporu Srbija uživa.

S tim u vezi, upućeni i zainteresirani će primijetiti da se odnosi između Srbije i Bosne i Hercegovine sve više udaljavaju od onih paradigmatski nekonstruktivnih a ponekad i neprijateljskih, a okreću ka – da koristimo aktualan riječnik - mirotvornima. Nova je to slika u odnosima dviju država, pri čemu se ovaj put s Vučićem rukuje SDA i njezina najprominentnija lica predvođena Denisom Zvizdićem, Predsjedavajućim Vijeća ministara BiH. To je potpuno nova konstelacija odnosa. Konstelacija koja uživa svesrdnu potporu Erdogana, protiv čijih investicija i drugih načina pomoći Vučić „nema ništa protiv“. To je nimalo nevažno, obzirom na sarajevsku odanost Turskoj i „bratu Erdoganu“, a tursku predanost investicijama (i raznim oblicima pomoći) prema BiH. Taj novi odnos vodi - zasad samo retorički, a opet simbolički snažno - gradnji puteva mira. Uskoro bi se, ako je suditi po najavama, ti putevi mira mogli konkretizirati modernizacijom pruge Beograd-Sarajevo, izgradnjom autoputa Beograd-Sarajevo, energetskim povezivanjem, a potencijalno bi taj mirovni projekt (kako ga Vučić naziva) mogao kulminirati i zajedničkom prodajom oružja.

Aleksandar Vučić tako se u očima svojih novih partnera promaknuo u - ako je suditi prema Izetbegovićevim izjavama – mladog političara i hrabrog lidera koji je doživio prosvjetljenje i koji će „pomaknut stvari kuda treba“. U kojem je to točno trenutku Vučić doživio prosvjetljenje, ili barem kada ga je bošnjački lider spoznao, nije posve jasno. Za pretpostaviti je ipak da se radi o prosvjetljenju ove druge strane, koja je postala svjesna činjenice da je Vučić moćan potencijalan partner. Što je još važnije – potencijalno jedini potreban. Naime, nije teško primijetiti da u razgovorima ove partnerske tematike Hrvata nema, osim kada Dragan Čović na sajmu u Mostaru ugošćuje dužnosnike, prilikom čega Zvizdić i Vučić održe sastanak o zajedničkim projektima. Dodika se, pak, spomene tek kao nekoga „protiv koga se neće ići“, a ne nekoga s kim će se surađivati. Na taj način jača se bošnjačka i srpska pozicija u BiH, a samim time i u „regiji“, a marginaliziraju se oni koji iz njihove perspektive predstavljaju faktor destabilizacije. Jer, ako se međunarodnoj zajednici pokaže da Bosna i Hercegovina može ostvariti koliko-toliko stabilan odnos sa Srbijom, odnosno Bošnjaci sa Srbima, pa da sama onda i BiH može biti koliko-toliko stabilna, zašto tu stabilnost narušavati upetljavanjem onog trećeg i ispunjavanjem zahtjeva koji zahtijevaju zakonodavnu i institucionalnu rošadu? Hrvati jesu istinski nositelji europskih vrijednosti, ali u situaciji u kojoj Europa nije na vidiku, već njen pokroviteljski aranžman, oni nažalost nisu neophodni. Dovoljan je i samo privid euro-orijentacije, čije je odašiljanje BiH već usavršila.

U ovakvim okolnostima, u kojima ne treba izostaviti niti iščekivanje presude haaškoj šestorki i sve implikacije koje ona za hrvatski narod u BiH (ali i za samu RH) za sobom nosi, čeka se reakcija Republike Hrvatske, a u skladu sa sintagmama kojima je Vlada najavila obilježiti svoj mandat: vanjskopolitički prioritet i nacionalni interes.

  • hrvatski sokol:

    Marina, da li mozes pitati vucica na sto je mislio kada je nedavno izjavio da vise" nece biti Bljeska ni Oluje"?