Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Aki Rahimovski i njegov glas postali su neraskidiv dio naših života...

Husove životne misli i preokupacije, osvajanje žena, velike ljubavi, sitne nostalgije, jedan strašan optimizam koji se krajem osamdesetih i početkom devedesetih pretvorio u egzistencijalni strah pred nadolazećom katastrofom raspada države, sve je to publici prenosio Akijev glas.
Objava 22. siječnja 2022. 0 komentara 673 prikaza
Foto: Discogs
Foto: Discogs
LP Glavnom ulicom (1983.)

U Nami u Trnskom krajem osamdesetih, preuredili su dio pod stepenicama kao kutak za prodaju ploča i kazeta. Dominirao je tim prostorom zajednički plakat Suzya i Jugotona sa po četiri albuma Parnoga valjka i Prljavoga kazališta, kao tadašnjim stupovima zagrebačke rock scene. Robna kuća Nama je stvarno krajem osamdesetih i 1990. imala svega, doslovce svega. Markovićev optimizam se prelijevao i to je bio labuđi pjev samoupravnoga socijalizma koji je trebao krenuti putem kapitalizma.

Muzika i željeznice su nešto ljudsko. Za sada, nijedno drugo živo stvorenje nije napisalo nijednu skladbu, a i žirafe ili šišmiši nisu napravili željezničku mrežu. Kao klincu, bilo mi je fascinantno gledati sve te ploče i kazete, tada je bio npr. vidljiv rast Zlatnih dukata, koji je zapravo bio odraz nekakvog nacionalističkoga vala koji je drmao kompletnu Jugoslaviju. Mojoj majci Prljavaca je isto jahala na tome valu. Sada kada pogledam na to, kao dijete, meni je Zagreb bio tada najviše što sam percipirao u nekom identitetskom smislu. Npr. kao kikić sam volio navedeni Valjak, Kazalište, Dukate, ali sarajevske Crvenu jabuku i Valentino koje sam doživljavao kao Zagrepčane, jer u mojoj dječjoj glavi sve što je bilo dobro, moralo je biti iz Zagreba. Onda kada porasteš i počinješ shvaćati geografske širine i dužine, onda se začudiš svojoj dječjoj naivnosti.

A Parni valjak je baš zagrebački band, himnično zagrebački. Uostalom, Parni valjak je nasljednik slavne Grupe 220.

Sjeti se okreni list pod slovo "A"

Ponekad sjeti se i biraj broj kraj mojeg imena

Nazovi da ti čujem glas

Nazovi kaži mi kako si

Zagreb ima isti pozivni

Husove životne misli i preokupacije, osvajanje žena, velike ljubavi, sitne nostalgije, jedan strašan optimizam koji se krajem osamdesetih i početkom devedesetih pretvorio u egzistencijalni strah pred nadolazećom katastrofom raspada države, sve je to publici prenosio Akijev glas.

U ovaj zagrebački muzički miks možemo slobodno nadodati i Džonija Štulića, koji nije, poradi tehničkih mogućnosti, mogao opstati u Valjku, a zbog Štulićeve eksplozivne ličnosti, između Sigeta i Trnskoga, nastao je i još jedan band od postave Azre koju je tvrdoglavi karizmatik stjerao, a to je Film. Koncert i album iz 1989. ZG Rock Forces Live bio je sastavljen od Psihomoda, Filma, Prljava i Kazališta, to je bila muzička legitimacija Zagreba u to doba. Štulić je već bio uvrijeđen na sve nas u Nizozemskoj.

Nekako sam dojma da su Prljavci bili glazba za nacionalno-osviještene omladince sklone nogometnom huliganizmu, Azra je bila glas razočaranih ljevičara željnih viška samoupravljanja, Film je gađao sve ljude dobre volje, a Psihomodo pop pak muzika pobunjene omladine kojoj je sve išlo na onu stvar, dok su Hus, Aki i društvo uspješno se i prvenstveno obraćali ženama. Onako, planski i genijalno. Čuveni živi koncert u ZeKaeM-u s početka 1995. je spomenik toj tvrdnji, kada apsolutno ženski glasovi dominiraju u publici. Valjak je majstor koncerata, koji su zabilježeni na nosačima zvuka, kao i na mnogobrojnim snimkama TV Zagreba i HRT-a, oni su jednostavno genijalni.

Kao dijete, osnovnoškolac i srednjoškolac preferirao sam Kazalište. Bio sam na puno koncerata, gužvao se i to mi je generacijski. Nosio sam i navijačka znamenja. Kako sam stariji, zbog malo više životnoga iskustva, počeo voljeti sve više Parni valjak.

A najviše muzički volim tvrdi Valjak iz sredine osamdesetih. Onako tvrdo rokerski. Ne može se reći da je Aki imao neki duboki i tvrdi glas, ali Ugasi me, to mi je najdraža njihova stvar. Jer nekada tako lako planem :) Pisao na Perun.hr cijeli niz tekstova o utjecaju etno-elemenata na domaći rock, ali Valjak je baš nekako urbani. Kada su Valjak i Nina Badrić snimili novu latino verziju, skoro pa sam se osjetio na neki način povrijeđenim. Ali tu je Hus genijalan i zato je Valjak opstajao jer se mijenjao, a to je zato svaka generacija ima ono nešto.

Možda se čini čudnim da tekst o Akiju je možda i najmanje o Akiju. Ali njegov glas meni povlači baš sve ovo o čemu sam pisao, cijelo jedno okruženje, cijelu jednu povijest. Kada je Petra T. (sada više nije T.) na svom rođendanu 1993. (ili 1994.?) dobila novi album Buđenje onda se hrpa gostiju poredala, zašutila i u kazetofon se ubacilo taj novi uradak. Ja još danas pamtim taj trenutak, taj jedan vau od sviju prisutnih, kada je krenula Ljubavna. I zato će mi nedostajati Aki Rahimovski jer me je pratio muzički kroz život. Pa nastavljam tvrdoglavo pjevati pjesme ljubavne!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.