Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Biskupi u svađi, političari se obračunavaju, djeca u bolnicama... Jesmo li kršćansko društvo?

Teologija, kao govor o Bogu, uvijek je dijalog. Bog dijalogizira sa svijetom, mi pak s Bogom. Nije da se svi baš uvijek najbolje čujemo, ali teško da možemo napredovati u nekom intelektualnom smislu, ako se ne čuje druga strana. Kršćanska teologija bez dijaloga je mrtva teologija. Bog ipak uvijek čuje sve naše vapaje.
Objava 14. srpnja 2019. 0 komentara 800 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Dani krize i manjka dijaloga

Posljednji dani ostavljaju nadrealno gorak okus u ustima. Loši vremenski uvjeti u kombinaciji s ljudskom zlobom i nemarom odnijeli su ovih dana nekoliko života. Četverogodišnja djevojčica preminula je poslije nesretnoga sunčanoga udara, a u Zagrebu je pak dvogodišnjak završio na hitnoj u stanju dostojnom lošega horor-filma, jadničak je barem živ. U Đakovu je socijalna radnica ubijena, a njezin kolega pravnik je za dlaku izbjegao smrt. Kao da smo se preselili u SAD s kraja sedamdesetih kada je tu zemlju vodio nesposobni Jimmy Carter, tada je američko društvo pucalo po šavovima.

Hrvatska nije daleko, jednako kao Amerika u sedamdesetima, gubi se dragocjeno vrijeme na politizirane društvene sukobe u kojima svatko sebe vidi žrtvom i jedva čeka da se osveti zbog nečega.  To vrijedi od vrha, u utorak 9. srpnja Veljko Kajtazi i Milorad Pupovac otputili su se u Međimurje, a pred njima su se posvađali lokalni političari Željko Balog i Matjaš Oršuš. Tipična lokalna trzavica, ali ipak snimljena mobitelom. Zapravo, pravi dokaz da su i Romi sastavni dio lokalne hrvatske politike. Moglo se ovo jednako dogoditi i bilo kome drugome političaru u Hrvatskoj, a doznali smo za ovo jer je veća vijest kada poštar ugrize psa, nego kad pas grize poštara. Što se događa na najvišim razinama zadnjih dana, gdje se opet nekretnine i pojedini svećenici provlače uz iste, to sami dobro znate.

U ovoj atmosferi sukoba koja nas zapljuskuje sa svih strana zaiskrilo je na crkvenoj relaciji Dubrovnik-Mostar. Biskup Ratko Perić odlučio je javno malo pozvati na red biskupa Matu Uzinića. Nije da su baš svađe hrvatskih biskupa nešto novo, Biskupsku konferenciju Jugoslavije za SFRJ nije krasila neka pretjerana sloga, uvijek je žarilo na relaciji Zagreb-Split, pa zatim na Zadar-Split, slavonski i bosanskohercegovački biskupi često su iskazivali prijezir spram ostatka biskupa jer im se činilo da su preotvoreni spram vlasti i društva. Izgleda da stare navike i svađe i u suvremenoj Hrvatskoj teško umiru. Danas su biskupi Perić i Uzinić članovi različitih biskupskih konferencija, ali virtualna granica se lako pređe.

Vatrogasni biskup Uzinić doveden je 2011. u Dubrovnik da izvuče Dubrovačku biskupiju iz općega financijskoga nereda u kojoj je ostavio tadašnji biskup Želimir Puljić, koji za zaslužni (ne)rad nagrađen odlaskom u Zadar i faktičkim napredovanjem. Biskupiju koja je bogata nekretninama (ali ima manje stanovnika nego Novi Zagreb) biskup Uzinić je poprilično doveo u red, svake godine događa se jedno čudo, a to je da dubrovački biskup javno objavljuje svoja financijska izvješća, neviđen potez za Crkvu u Hrvata. Ove godine biskup organizira Ljetnu školu teologije na temu Teologija u pluralnom društvu na kojoj će govoriti i engleska feministička teologinja Tina Beattie. Kako se poštovana profesorica baš nešto ne slaže s crkvenim učiteljstvom oko svega, biskup Perić, jednako kao i slavonski teolozi, odlučio je dignuti glas, gotovo zavapiti da profesorica Beattie kvari omladinu. Jer tko vidio da teolozi diskutiraju, promišljaju i debatiraju. Barem ne na hrvatskome jeziku ove naše današnje 2019. godine.

Crkva u Hercegovini, na čijem je čelu biskup Perić, nalazi se u specifičnom položaju. Na području hercegovačkih županija u BiH ateista gotovo da nema (jednako tako i nekatolika), ali mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski baštini prastari sukob s Hercegovačkom franjevačkom provincijom Uznesenja BDM s kojom je više-manje u otvorenom ratu, kao i svi njegovi nefranjevački biskupski prethodnici. Prije austrougarske okupacije, redovna crkvena hijerarhija na terenu i nefranjevački svećenici faktički nisu postojali, iako su primjerice franjevci imali divan odnos s hercegovačkim Ali-pašom Rizvanbegovićem koji je imao veliko uho za gradnju katoličkih crkava. Vatikan ima tvrdu i postojanu želju da franjevce svede na čim manji broj župa, što u stvarnosti ide vrlo teško.

U Hercegovini je čak nekolicina župa u otvorenoj shizmi s biskupijom i Svetom Stolicom (primjerice Čapljina, Grude i još pokoje mjesto). Sveta Stolica je još dekretom Romanis Pontificibus iz 1975. odredila da osam franjevačkih župa preuzmu petrovci (među njima su i prije spomenute Čapljinu i Grude), ali i dan danas izbačeni franjevci odolijevaju biskupiji i biskupu (narod ne sluša biskupa), iako je Provincija svih osam župa formalno 1999. predala na upravu biskupu Periću. Stanje na terenu je daleko od idealnoga. Međugorje je pak de facto izuzeto i stavljeno pod direktnu upravu Svete Stolice, što je velika usluga pape Franje tom svetištu i lokalnom vjerničkom puku. Što biskup Perić misli o Međugorju? Ništa pozitivno. Zato je pomalo zabavno da biskup Perić proziva biskupa Uzinića za bilo što, računajući kakav pastoralni nered ima na terenu. Motivi biskupa Perića možda i nisu loši, ali treba pustiti ljude da misle svojim glavama, pogotovo teologe.

Teologija, kao govor o Bogu, uvijek je dijalog. Bog dijalogizira sa svijetom, mi pak s Bogom. Nije da se svi baš uvijek najbolje čujemo, ali teško da možemo napredovati u nekom intelektualnom smislu, ako se ne čuje druga strana. Kršćanska teologija bez dijaloga je mrtva teologija. Bog ipak uvijek čuje sve naše vapaje.

Gledajući što se zbiva u Hrvatskoj, taj jedan specifični splet loših okolnosti, u kojima je mnogima Isus na usnama (a rade svašta s nekretninama), istovremeno dok ljudi čine grijeh propusta spram vlastite djece, dok su svi političari na nož, pa se neki i fizički međusobno obračunavaju, sve nekako se pitamo zar smo stvarno kršćani u Hrvatskoj? Zar je Hrvatska stvarno kršćanska? Neobrazovani tikvani oko nas sa stranačkim iskaznicama ulaze u državnu upravu i državna poduzeća misleći da su pametniji od svih ostalih koji nemamo dobitne stranačke iskaznice ili rođake na pravim mjestima, imamo jedan cijeli marš nesposobnih i podobnih u Hrvatskoj koji tjeraju poštene i radišne u inozemstvo.

Tomislav Janko Šagi-Bunić pisao je davne 1971. za Hrvatskoga proljeća u Glasu Koncila: Ne može se odjeljivati ljubav prema Bogu od ljubavi prema ljudima, jer je u Isusu Kristu Bog i čovjek jedan te isti, i ne može ljubiti Krista tko ne ljubi i Boga i njegovu braću i sestre – ljude, s kojima se on poistovjećuje. U Hrvatskoj danas vlada svašta, ali ljubavi prema bližnjemu ima sve manje. Ima li u Hrvatskoj danas razumijevanja među ljudima? Postoji li solidarnost? Ima i jednoga i drugoga, kako da ne, ali kao da na svaku dobru osobu u Hrvatskoj dolazi nektko tko sve maltretira, koji pljuje Boga u lice, dok neutralna većina šuti. Kršćani u Hrvatskoj moraju postati javno glasni i vidljivi i boriti se za sve što je dobro u ovoj zemlji. Inače će prevladati neobrazovani tikvani i kvaziambiciozni ološ, a takvi nisu kršćanska Hrvatska, takvi su živuća uvreda Bogu. Hrvatska je, unatoč svemu, vrijedna borbe za bolje sutra.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.