Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Čudo hrvatske politike - svi mrze politiku, ali zato bi svi rado u Sabor!

Da je politika stvarno tako prljava, onda se ne bi svake godine povećavao broj kandidata na izborima. A doslovce svi su uvjereni da su oni rješenje. Nikada više stranaka na izborima, nikada više aktivista koji su se prebacili u stranačku politiku, svi bi htjeli biti političari!
Objava 18. lipnja 2020. 0 komentara 478 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Političari, dobra plaća, malo odgovornosti...

Kako znam za sebe i kako percipiram svijet, slušam o zlim političarima. Gotovo je legendarno koliko su ti ljudi u stanju napraviti zločestih stvari. S druge strane, narod je čist i nevin, a onda su tu političari, iskvareni, zli, spremni na sve. U onome jednostrančkome sustavu i onoj jugoslavenskoj državi, to je još nekako prolazilo. Socijalistička Jugoslavija je bila sazdana na svemu najgorem što je pet, kasnije šest naroda i hrpa narodnosti unijelo u zajedničku državu. Tu je bio jedan austrougarski birokratski tupavi fanatizam, zatim se unijelo tursko-pravoslavnu korupciju i specifičnu negativnu selekciju koja je urođena svim komunističko-socijalističkim uređenjima zbog čega redovno propadaju. Takav miks zlih karakteristika ne bi preživjele ni jače države, a kamoli jedna slabašna Jugoslavija.

Zašto se raspala Juga? Zato što Borut iz Maribora i Endrit iz Gnjilana nisu imali ništa zajedničkoga osim što su Srbijanci mislili da trebaju graničiti s Grčkom i Austrijom. Inače prvi političar za kojega je moja baka ikada rekla da je pošten gledajući TV dnevnik bio je Janez Drnovšek u svibnju 1989. Valjda mi se zato to urezalo u sjećanje. Ujedno je bio prvi član Predsjedništva SFRJ kojega se odabralo demokratskim glasanjem, a da nije bio partijski favorit.

Što je politička kampanja sam zapravo prvi put svjedočio nekoliko godina ranije kada sam krenuo u vrtić, isto jedna od stvari koje su mi se zarezale nepovratno u sjećanje. Prvi dan vrtića su nam izvukli nekakav predivan poligon (crvene boje) koji do kraja vrtićkoga obrazovanja nitko od nas dječice nikada vidio više nije. To je ono što me više nego jednom prilikom fasciniralo i što je česta boljka ovih krajeva, dakle postoji nešto, posjeduje se nešto, ali to se koristi da se ne bi strgalo ili uništilo, što je nonsens, jer smisao da kada se nešto ima, to treba koristiti. Taj prvi dan vrtića je slika i prilika svake političke kampanje, jedno se obeća, drugo se provodi u praksi. Jedina konstanta u mome vrtiću je bilo ideološko pranje mozga, koji se očito kod mene na neki način i previše primilo, jer cijeli život pišem ponajviše o politici.

Hrvatska pučka teza je da zao hrvatski političar je čudesno biće koje nema veze s prosječnim čovjekom, iako je odrastao u svim uvjetima kao i svi ostali. Ako se krenulo s lažima od prvoga dana vrtića, ako je cijeli sustav u cijelom dvadesetom stoljeću bio premrežen korupcijom svakoga oblika, onda pretjerano ne treba čuditi da hrvatski političari jesu baš takvi kakvi jesu, a to je da su slika i prilika prosječnoga Hrvata.

Teško je to reći nama samima da oni koji vladaju nad nama su skoro isti kao mi. Nisu baš do kraja isti jer posjeduju značajnu količinu moći da određuje apsolutno sve u jednoj omanjoj državi kao Hrvatska. Luteranska Danska je slične veličine kao Hrvatska i za mene je bila i ostala personifikacija zemlje, društva i države koja funkcionira. Danci su teški nacionalisti koje jednostavno obožavaju sebe, svoj jezik, svoje društvo, svoju kulturu (imaju npr. nevjerojatno jaku kinematografiju od Dreyera do Larsa von Triera), a npr. smatraju da im je zastava (najstarija državna zastava u Europi) doslovce pala s neba. Tako da domaće ljevičarske pričice od onih koji ne mogu prežaliti Jugoslaviju kako nacionalizam je štetan, padaju na primjeru Danske. Ako gdje doduše postoji razlika onda je u tome što su danski nacionalisti malo konstruktivniji od domaćih. Hrvatski nacionalizam (kao nad-ideologija), kakvim su ga zamisli pravaši u devetnaestome stoljeću, ne postoji i liberalne pravaške ideale ne predstavlja nijedna stranka. Starčević je i dalje napredniji od svih političkih aktera u Hrvatskoj!

Ovaj juriš na Sabor svjedoči kako zapravo je ovaj narod voli i obožava politiku! Za izbore se DIP-u prijavio 190 klasičnih lista i 17 manjinskih kandidatura. Svake godine raste broj kandidata za Sabor. Kojega svi mrze, svi pljuju po njemu i svi ga kritiziraju. Mora se priznati da u kritikama ima jako puno utemeljenih stvari! Ali svejedno svi žele biti dio toga pokvarenoga i iskvarenoga društvanca od 151 sretnika. Klasični političari, filozofi, pjevači, komičari, nema koga nema! Svi mrze političare, ali svi bi u Sabor!

Da se razumijemo, političare treba nesmisljeno krititizirati i naganjati kako bi radili čim više dobra, a čim manje lošega, jer imaju opću tendiciju ka korupciji i neradu. Dovoljno sam star, a kao što vidite dovoljno dugo pamtim da znam da treba već jednom izbaciti lažno moraliziranje iz politike. Da je politika stvarno tako prljava, onda se ne bi svake godine povećavao broj kandidata na izborima. A doslovce svi su uvjereni da su oni rješenje. Nikada više stranaka na izborima, nikada više aktivista koji su se prebacili u stranačku politiku, svi bi htjeli biti političari, a najzabavnija je jedna liberatarijanska udruga "poduzetnika", čiji se dio slika sa Škorom, a drugi dio se klanja Milanoviću u razmaku od nekoliko dana. Dosljedni i moralni.

Još jednom, lažno moraliziranje bi konačno trebalo prestati. Političari su jednaki kao ostatak naroda, prošli su isti odgoj, iste škole, istu formaciju, baštinici su iste katoličke kulture koja je nažalost izvor te grozne potrebe za moraliziranje. Nevažno je pitanje koliko je političar nemoralan (svaki teolog koji je čitao svetoga Pavla ili Augustina Aurelija zna da su svi ljudi jednako grešni, jednako zli, da jedino je pravedan Krist i nitko drugi i da je jedino Krist opravdava i spašava, nikako ne "moralni" pojedinci), jedino je važno pitanje koliko političar može napraviti dobra i koliko može poboljšati društvo. Oni koji hoće živjeti moralistički neka se povuku u manastire Svete gore Atos i neka žive u svetoj izolaciji, pa neka budu sretni. Istinsko su zlo oni koji za sebe misle da su oličenje moralnosti!

I zadnji put! Neka se konačno moraliziranje makne više iz hrvatske politike, pa da se krenemo baviti bitnim stvarima. Za početak bi svi trebali prestati kukati kako su političari zli! Što ne znači da ih ne treba kontrolirati na sve moguće načine! Štoviše, čim više kontrole nad javnim financijama, tim bolje!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.