Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Dokle više hrvatska kuknjava i dokle više kriza?

Geografija nam svakako ne pomaže, iako se Hrvatska nalazi na sjecištu Srednje Europe, Mediterana i brdovitoga Balkana, mi kao da smo uzeli najgore od sve tri europske makroregije. Drma nas srednjoeuropski pesimizam i melankonija uz kuknjavu za boljim vremenima, krasi nas mediteranski odnos prema (ne)radu i imamo jedno balkansko (ne)poštenje. Umjesto da uzmemo srednjoeuropsku sklonost kvalitetnoj upravi i pozitivnoj selekciji, mediteranski šarm i optimistički kozmopolitizam, te balkansku kurčevitost (ispričavam se, ali nema drugoga pojma, bolje biti iskren, nego se praviti fin), mi stojimo na mjestu i kukamo.
Objava 26. veljače 2019. 1 komentara 434 prikaza
Foto: Hrvatska enciklopedija
Foto: Hrvatska enciklopedija
Josip Horvat, velikan hrvatskoga novinarstva

Statistika nekada zna biti pokriće za lijepe laži, a nekada zna otkrivati bolnu istinu. Kako je to lijepo smo mogli pročitati ovoga ponedjeljka 25. veljače, Slovenija nas je gospodarski prešišala duplo. Slovenija ima tek nešto više od dva milijuna stanovnika, upola manje od Hrvatske. No, ukupni hrvatski BDP iznosi oko 49 milijardi eura, dok je slovenski 43 milijarde eura. Slovenski BDP po glavi stanovnika kreće se oko 21 tisuću eura, dok je hrvatski na tek 12 tisuća eura, tako da možemo reći da su Slovenci dvostruko bogatiji od Hrvata, nimalo diplomatski piše 24sata.hr.

Kriza nije od jučer, zapravo kako je Hrvatska ušla u Jugoslaviju s kraja 1918. uvijek je nekakva kriza. Prva Jugoslavija se nije mogla dogovoriti kakva će biti država, pa je skoro svakih pet godina mijenjala unutarnji ustroj i vlastito ime. Zvala se Kraljevstvo SHS, Kraljevina SHS i na kraju Kraljevina Jugoslavija. Druga Jugoslavija je isto imala tri imena; DFJ, FNRJ i SFRJ, bezbroj ustava i puno birokratskoga aparata i više razina vlasti.

Hrvati inače jako vole kmečati za dobrim starim vremenima. Možda najveći hrvatski novinar ikada, Josip Horvat u svome ratnom dnevniku u prosincu 1943. piše genijalni opis hrvatskoga sindroma kratkoga pamćenja. Udara u oči kako Hrvati brzo zaboravljaju prošlost, onu neposrednu. Danas mnogi žale ne samo za Austro-Ugarskom, već i za karađorđevićevskom Jugoslavijom, vjerojatno će neki žaliti i za NDH. Ove proročanski bolne riječi prvak hrvatskoga liberalizma i biograf Ante Starčevića piše u poluilegali, nakon što se nauživao ustaških uhićivanja.

Danas mnogi se kune da su osamdesete u Jugoslaviji bile super, još jedan od pokazatelja da je Horvat bio u pravu. Yugopapir prenosi kako Politikin Svet 1986. piše: Život sa restrikcijama, život pun ograničenja je neminovnost koja teško pogađa, jer niko nije očekivao da će posle 40 godina posle ho-ruk vremena, postati lutrija stan, posao, kupovina automobila, ili čak televizora. Niko nije očekivao da će Jugoslavija po brojnim pokazateljima biti na pretposlednjem mestu u Evropi, samo ispred Albanije, bilo da je reč o potrošnji mesa, energije, dezodoransa ili telefonskih impulsa. Uz opaske srpskoga klasika ekonomije Koste Mihajlovića: Neophodno je da privreda dobije samostalnost, da se oslobodi tutorstva politike. Sada su joj mogućnosti za inicijativu male. Ovo kao da je opis današnje Hrvatske, nikako se izvući iz te društvene i gospodarske krize koju vučemo iz socijalističke Jugoslavije. Ovdje politika uništava gospodarstvo već desetljećima, a čudesno je kako nitko nije ništa naučio nakon kraha druge Jugoslavije.

Geografija nam svakako ne pomaže, iako se Hrvatska nalazi na sjecištu Srednje Europe, Mediterana i brdovitoga Balkana, mi kao da smo uzeli najgore od sve tri europske makroregije. Drma nas srednjoeuropski pesimizam i melankonija uz kuknjavu za boljim vremenima, krasi nas mediteranski odnos prema (ne)radu i imamo jedno balkansko (ne)poštenje. Umjesto da uzmemo srednjoeuropsku sklonost kvalitetnoj upravi i pozitivnoj selekciji, mediteranski šarm i optimistički kozmopolitizam, te balkansku kurčevitost (ispričavam se, ali nema drugoga pojma, bolje biti iskren, nego se praviti fin), mi stojimo na mjestu i kukamo.

Kako sam teolog, kako sam i dalje vjernik, kako mislim da zapadna kršćanska civilizacija je i dalje najotvorenija za spajanje različitosti (EU sve bi to htjela bez kršćanstva, a to jednostavno ne ide), treba prvo pozvati da se krene od sebe i da se prihvate pozitivne tekovine ove naše civilizacije, a kršćanstvo u sebi posjeduje optimizma više nego bilo koja druga religija. Kriza je ovdje stalna, a jednom se mora presjeći taj zatvoreni krug i stati na loptu i krenuti ispočetka. Naravno, to mora napraviti cijelo društvo. Jer ako ne napravi, Slovenija će biti 4 puta bolja od nas u gospodarstvu, a mi ćemo jednostavno nestati jednoga dana.

Hrvatska mora naći energiju da mijenja sebe na bolje. Dvije su se Jugoslavije raspale, a mi nismo ništa naučili. Vrijeme je da počnemo učiti na starim greškama, jer suvremenost ne čeka nikoga. Vrijeme je da se pokrenemo. Bog prašta sve, vrijeme prašta apsolutno ništa.

  • Tomisl:

    Kad se vec usporedjujemo sa Njemackom ; oni nisu nakon rata i razrusenei unistene zemjle sjedili po kaficima i kukali kako je tesko i kako se nemoze . Svi zajedno su zasukali rukave i podiglui svoju domovinu u svakom pogledu ... prikaži još! na visok nivo, suprotno nasem mentalitetu.