Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Dvadeset i pet godina pobjedonosne Oluje nasuprot hrvatskom malodušju

Da nije bilo Oluje, ne bi bilo ni hrvatskoga članstva ni u NATO savezu, ni u Europskoj uniji. Srbi u Hrvatskoj porazili su sami sebe u kolovozu 1990. kada su digli prve balvane oko Knina i sve što ih je snašlo je posljedica odluke da slušaju Beograd umjesto Zagreba te davne 1990.
Objava 04. kolovoza 2020. 2 komentara 825 prikaza
VL
VL
Naslovnica Večernjeka od 6. kolovoza 1995.

Hrvati neopisivo vole kukati, Hrvati su tu slavenski visoko na top-listi europskih nacija koje obožavaju prigovarati. To je dio bremenitoga povijesnoga nasljeđa u kojem se non-stop ratovalo, pogibalo se relativno lagano u stoljećima i bespućima ratne zbiljnosti, pa kao da je biti radostan postalo nešto nepristojno. Kukati je super, time čovjek zapravo bježi od biti problema, uvijek nekakva zla (često strana) sila nešto pravi jadnome nemoćnome nevinome narodu, a on nemoćan, malen i pošten, a uostalom sve znate na tu temu.

Kada je Franjo Tuđman pred 25 godina vojnim putem krenuo konačno savladavati pobunjene Srbe u Hrvatskoj, tada su se diplomatske okolnosti čudesno dobro posložile. Nije tajna da je Jugoslavija bila ljubimac svijeta, po Margaret Thatcher svijet se borio za opstanak te tvorevine jer ako Jugoslavija preživi kao spoj nespojivoga, onda su moguće i veće međunarodne tvorbe. Ali jednostavno nije išlo.

Treba otvoreno reći u ovo doba kada hrvatska tvrda desnica nesmiljeno gleda prema Rusiji kao spasitelju i hranitelju desnih interesa, da su Oluju diplomatski blagoslovili Amerikanci i da nije bilo te "zločeste" Amerike, ne bi bilo ni današnjih hrvatskih granica. Jednako tako su Amerikanci na silu ugurali Hrvatsku u NATO i EU, a da toga nije bilo, Hrvatska bi danas izgledala kao Bosna i Hercegovina ili Makedonija, BiH je neuspjeli protektorat, a Makedonija ne smije imati ni vlastito ime. Računajući da su u EU samo Slovenija i Hrvatska, očito treba to ponavljati svim hrvatskim tikvama koje samo kukaju, da nije bilo Oluje, ne bi bilo ni hrvatskoga članstva ni u NATO savezu, ni u Europskoj uniji. Tuđmanovim odlukama iz 1995. dugoročno je određena sudbina Hrvatske.

Svjestan sam da mnogi stariji ljudi od 50 godina u Hrvatskoj gaje jednu patološku mržnju spram Tuđmana, ali gledajući da od Tuđmanove smrti svi političari u Hrvatskoj uglavnom bježe od velikih odluka, Tuđman je bio čudesno sposoban prema svim iza. Ivica Račan je bio oličenje jednoga odlučnoga možda, Sanader, iako bogomdana intelekta i karizme, pogubio se u želji za moći i za novcu, Jadranka Kosor je propustila priliku da napravi jednu jaku reformu uprave (nije imalo što za izgubiti jer stranka je nije voljela, a mediji su od prvoga dana pokopali, mogla je otići u povijest kao najveća poslije Tuđmana), današnji predsjednik Zoran Milanović došavši na posao pitao se da kako i zašto je sad tu, da što taj narod sad hoće, a Andrej Plenković očito ipak nešto zna jer se kockao na zadnjim izborima i dobio ih (tradicionalno desno glasačko tijelo mu je okrenulo leđa, a glasači centra su mu iznijeli pobjedu, valjda jedini takav slučaj u Europi 2020. kada svi se okreću ekstremima), što pokazuje da odluke treba donositi, ma kakve bile, da se treba politički kockati!

Ono što značajan dio ljudi ne shvaća da ovo nije Skandinavija i da miran raspad Jugoslavije nije bio baš pretjerano moguć. Kako je to neki dan u Jutarnjem istaknula genijalna povjesničarka Sabrina P. Ramet (žena nevjerojatne znanstvene produkcije, nevjerojatna stručnjakinja za religijsku povijest Istočne Europe) vidjelo se već 1986. da se rat u Jugoslaviji sprema i da je nema spasa. Krupni kapital i svjetske financijske elite ne vole da se državu raspadaju. Uvijek se preferiraju čim veće državne tvorbe s ujednačenim zakonodavnim okvirima kako bi se čim lakše iskorištavale male zemlje i mali narodi. Bilo bi spasa za Jugoslaviju da se svijet potrudio je spasiti, ali nije bilo volje. Bankrot Jugoslavije u osamdesetima, galopirajuća inflacija i nezaposlenost koja je išla u nebo bile su svakome znak da je kraj blizu. Neka se balkanska plemena kolju. U takvim okolnostima imati Hrvatsku kao pobjednicu u ratu, to je živo malo čudo.

Hrvatska je danas daleko od idealne države, idealnoga gospodarstva i idealnoga društva, ali Hrvatska je tu postoji, faktor je međunarodna prava. Hrvatska je imala svoju samoupravu u Austro-Ugarskoj, Hrvatska je imala status političkoga naroda, jedina uz Austriju i Mađarsku, ali nije mogla sjediti ni za jednim stolom gdje se odlučuje išta u međunarodnim razmjerima o njezinoj sudbini.

Katalonija nema svoju državu, oko 40 milijuna Kurda je daleko od svoje nacionalne države, stare prdonje u Škotskoj (koje kukaju jednako kao naše) spriječile su škotsku neovisnost 2014., 27 milijuna Sika nema svoju državu, Baski, jedan od najstarijih naroda na svijetu, nema svoju državu, a Hrvatska je uspjela izboriti nacionalnu državu u ratu u kojoj su je svi otpisali, a međunarodna zajednica bila je spremna kroz Z-4 bradonjama u Kninu dati vlastiti novac i policiju, to sve treba papagajski ponavljati. Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj porazili su sami sebe u kolovozu 1990. kada su digli prve balvane oko Knina i sve što ih je snašlo je posljedica odluke da slušaju Beograd umjesto Zagreba te davne 1990. Zato dolazak Borisa Miloševića u Knin treba pozdraviti, kao simbolično zatvaranje kruga, da je politički Zagreb to mjesto gdje Srbi u Hrvatskoj sređuju svoje probleme, a ne Beograd.

Poslije 25 godina Oluja je i dalje najveća pobjeda hrvatske oružane sile u povijesti. Hrvatska vojska, u savezništvu s HVO-om i Armijom BiH, bez ikakve značajne vanjske vojne pomoći (ali uz puno diplomatske sreće), slomila je za nekoliko dana unutarnju pobunu koja je bila rukovođena iz Srbije. Sve što dobro danas imamo u Hrvatskoj, imamo zbog te Oluje. To se ne smije zaboraviti. Zato hvala svim vojnicima, počevši od pokojnoga generala Zvonimira Červenka naniže na tome.

Najveća pobjeda Hrvatske bit će kada prestanemo biti narod koji kuka!
Ali ni 25 godina Oluje nije loše!
Sretan Dan pobjede svima!

  • Prat:

    Pa dobar je tekst. Kod kukanja istina problem je i nasljeđa što nikad nismo imali svoju državu pa smo kukali za svojom..to je genetika. No puno veći dio kukavaca dolazi iz problema sadašnjosti tzv detuđmanizacije kao procesa rastakanja suvremenih vrijednosti ... prikaži još! koje su se Hrvatskoj nudile i usvajanja starih vrijednosti iz propale države. Umjesto napretka utemeljenog na pobjedi usljedio je očaj,tuga i nevjerica. Kukanje je samo posljedica toga procesa.

  • Antihlebinac:

    Bravo za clanak!