Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Hoćemo li konačno prestati bulazniti i pričati gluposti o Crnoj ruži?

Činjenica ostaje da je Crna ruža izmišljotina, pokret koji nikada nije postojao, to je sasvim sigurno. U bezbednjačkoj akciji probalo se pokazati Željka Malnara kao vođu toga nepostojećega kulta...
Objava 21. listopada 2021. 0 komentara 2199 prikaza
Foto: M. Miholek
Foto: M. Miholek
Članak u Globusu iz svibnja 1992. Ilustracija Zdenko Svirčić (1924.-2016.).

U jednim jačim dnevnim novinama, javni djelatnik Nebojša Buđanovac kaže (a da izgleda nije na težim drogama), među ostalima i ovo: Stojim iza konstatacije kako je upravo Crna ruža uzrok određenom broju samoubojstava mladih ljudi. Ta je sekta prema njima i usmjerena. Konkretni čvrsti dokaz s kojim mogu istupiti pred istražne organe nemam, to su tek ispovijesti ljudi koji su sekti pripadali, ili s njezinim članstvom bili u kontaktu. Nažalost, njihovo postojanje iz određenih razloga nikada nije zanimalo naše istražne organe. Ljudi su mi tako otvoreno pričali kako je navođenje neke odabrane osobe na samoubojstvo jedan od momenata inicijacije, ili dokaz pripadnosti Crnoj ruži. To je jako, jako opasna sekta – veli Buđanovac, kao problem navodeći činjenicu da u Hrvatskoj ne postoji sustavni nadzor kultova, nalik onima u drugim europskim zemljama (Slobodna). Crna ruža ne postoji. Nikada nije postojala.

Pokojna Jasna Babić u ratnom Globusu 15. svibnja 1992. piše članak Crna ruža procvala u KOS-u i ove vrlo vrijedne rečenice u svezi i glede djelovanje Slavka Malobabića i Radenka Radojčića u tzv. aferi Labrador. Da vidimo o čemu se radi! Ako je, pak, smisao kampanje oko Arhiva Hrvatske uskoro i bio razjašnjen, jedan drugi projekt Malobabića i Radojčića do dana današnjeg nije moguće potpuno razumjeti. Riječ je o iskonstruiranoj »sekti« srednjoškolaca - »darkera«, koji su, navodno, osnovali satanističku »Crnu ružu« i sve svoje članove obvezali na samoubojstvo. Tada, 1987. godine, kad se priča o »Crnoj ruži« pojavila u hrvatskom tisku, nije se, dakako, ni slutilo da je ona satkana u glavi dvojice partijskih birokrata koji su s toliko cinizma opisivali kako generali i najviši partijski funkcionari vjeruju u gatanje iz taloga kave, graha i karata, horoskope i »crne mise«. Tek danas, kad se s distance iščitaju stari novinski tekstovi i rekonstruira slijed kojim su serije: u mračnoj legendi o »darkerima« - samoubojicama, možemo otkriti i način na koji je ona proizvedena: o »Crnoj ruži« pisala su uglavnom četvorica vrlo mladih novinara, ponavljajući jednu te istu priču u gotovo svim jugoslavenskim novinama, sva četvorica na ovaj ili onaj način u kontaktu s Radenkom Radojčićem, koji je uživao reputaciju vrsnog poznavatelja svih vjerskih sekti. Isti ti novinski autori nisu bili akreditirani izvjestitelji u Centralnom komitetu i nisu poznavali kuloarske odnose u republičkom hramu ideologije i vlasti, pa je Radojčić za njih bio samo arhivar koji čita i rado prepričava raznovrsna štiva a bavi se zanimljivim marginalijama, kao što su »teorije zavjere«. Nipošto, pak, i sam zavjerenik i svjesni proizvođač histerije. Gradska policija uzalud je roditeljima zagrebačkih srednjoškolaca dokazivala da »Crna ruža« ne postoji i da onih nekoliko samoubojstava koja su se u posljednjih nekoliko obila dogodila u Zagrebu i Dugom Selu, nipošto ne odstupaju od uobičajenog statističkog prosjeka. Ukoliko Slavko i Radenko nisu samo malo vježbali naučeno u vojnoj školi za »psihološko propagandna dejstva« (pohađali su je zajedno s Jovanom Raškovićem), cilj te velike manipulacije mogao bi biti ono što je, kao polurečenica, sugerirano u jednoj od tobožnjih analiza tobožnjeg samoubilačkog trenda zagrebačke mladeži - da ljubav prema vlastitoj smrti vodi u fašizam. Možda je time neizravno šutljiva Hrvatska sa »Crnom ružom« trebala biti pridružena Sloveniji, u to doba već izravno optuženoj kao rodnom mjestu novoga fašizma.

Sad, jesu li stvarno Malobabić i Radojčić (kojega su kasnije u jednoj od zanimljivijih priča Domovinskoga rata uhvatile hrvatske službe, a sudi se s državom zbog navedenoga hvatanja, tj. postupanja u istom) pravi očevi lažne Crne ruže i je li baš konkretno KOS/KOG zakuhao ovu priču ili netko drugi iz bezbednjačkoga miljea, u to ne bih ulazio, barem bez uvida u arhivski materijal. Činjenica ostaje da je Crna ruža izmišljotina, pokret koji nikada nije postojao, to je sasvim sigurno. U bezbednjačkoj akciji probalo se pokazati Željka Malnara kao vođu toga nepostojećega kulta. Ako se i neka grupa priglupih klinaca u nekoj zabiti u nekom trenutku tako krstila, sigurno su daleko od sekte.

Dakle, sigurnosne strukture u socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji u drugoj polovici osamdesetih nisu uspjele probušiti zagrebačku darkersku scenu (danas bi se reklo goth, ali darkeri su bili razvodnjena samoupravna verzija ondašnje goth kulture, skoncentrirani oko legendarne Jabuke), pa ako već nije se moglo probiti, onda ajmo ih medijski uništiti. U tim napadima, ne samo medijskima, tvrdilo se da omladinke i omladinci u crnom, uglavnom rođeni krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, štuju nečastivoga, a u tome procesu stvaraju nekakvu fašističku organizaciju koja naginje hrvatskome nacionalizmu i nekakvu tamnome dark paneuropeizmu, a usput se i ubijaju. Još se tu uguralo i Laibach i Slovence i tko zna sve što ne. Npr. pisac srpske poluslužbene popularne udbaško-kosovske povijesti za široke narodne mase u Srbiji, Marko Lopušina, proglasio je Radenka Radojčića ni manje, ni više nego basistom Laibacha, ali i osnivačem Crne ruže, koja je po Lopušini darkersko društvo samoubica...

Cilj ovoga moga blog upisa je samo bilo ponoviti staru i jedinu istinu da je Crna ruža ružan mit, nepostojeća sekta, dio medijskih priprema za nadolazeći krvavi raspad Jugoslavije, usmjerenih protiv mladih Zagrepčanki i Zagrepčana. I svaka osoba koja vam spominje nekakvu Crnu ružu u najmanju ruku bulazni i neuka je, ako nije i zlobna... Srbijanski Kurir relativno se nedavno prosuo na ovu temu. To sve govori.

Nema Crne ruže, nema suicidalnoga kulta. Zlo postoji, vreba nas sa svakoga ugla, ali nije to sekta, nego su to ljudi oko nas. Ako se netko i ubio, sigurno nije zbog Crne ruže. Prestanimo bulazniti i budimo iskreni, dosta više bezbednjačkih patki iz daleke 1987.!

Budimo vrlo jasni na kraju! Tko vjeruje u Boga, taj se ne boji vraga i jugoslavenskih laži!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.