Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Hrvati trebaju mijenjati svoj pesimistični mentalitet i shvatiti da nije grijeh krenuti ispočetka

Muška reprezentacija je rukometna velesila i mora se tako ponašati. Nema vađenja na suce, pomrčinu Mjeseca ili babe gatare. Hrvatski rukometaši, kao i ostali športaši, pučki kazano, vrlo lako padaju u bedaru zadnje vrijeme i teško se vade iz nje.
Objava 22. siječnja 2019. 0 komentara 405 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Rukomet, rukomet, rukomet.

Ovo nije poziv na self-help radionicu ili na otvaranje čakri, nego jedan pomalo navijački tekst. Rukometni porazi mi teško padaju, jer Hrvatska je pravi velemajstor, dva olimpijska zlata, svjetski prvaci i dupli europski viceprvaci. Nije da nam cvatu nešto pretjerano ruže, prošle godine bili smo peti na vlastitom terenu na zadnjem prvenstvu Europe.

Rukomet je šport kojim se vrlo vjerojatno većina Hrvata bavila u osnovnoj školi, značajan dio stanovništva shvaća igru i to nam je zasigurno nacionalni šport. Nogomet je izvan svih kategorija, jer nogomet puno više identitetski usmjeren, nego športski. U Americi i Kanadi ne može zadobiti popularnost jer nema te jedne cijele tradicijske priče koja stoji iza nogometa.

Rukomet je tu sličan, ali pogoduje manjim urbanim središtima kao što su Koprivnica (Podravka, dvije europske titule), Bjelovar (Partizan/Bjelovar, jedna europska titula), Metković (Metković Jambo/Metković, jedna europska titula) ili pak nekada Banja Luka (Borac, dvije europske titule). Igra se u ravnici, u brdskim krajevima ili pak uz more, svi vole tu tvrdu loptu, nadilazi sve regionalne i jezične podjele.

Kradu nas uvijek suci, koliko se suza isplakalo u devedesetima zbog Badel Zagreba, u njegovim bliskim susretima s Barcelonom, a i rukometna reprezentacija je sve do druge olimpijske medalje pred 15 godina bila sustavno oštećivana u sudskim kriterijima. Ali to je tako, IHF-om i EHF-om dominiraju Nijemci, Španjolci i Francuzi, to su najjače lige, to da se u hrvatskom reprezentativnom rukometu, kao i u muškom i ženskom klupskom rukometu, nakupilo više europskih titula je pravo čudo.

Muška reprezentacija je rukometna velesila i mora se tako ponašati. Nema vađenja na suce, pomrčinu Mjeseca ili babe gatare. Hrvatski rukometaši, kao i ostali športaši, pučki kazano, vrlo lako padaju u bedaru zadnje vrijeme i teško se vade iz nje. Prošle godine se hrvatski nogomet izvukao iz toga stanja, Zlatko Dalić s reprezentacijom i Nenad Bjelica s Dinamom našli su psihičke snage sa svojim momčadima. Reprezentacija se u Rusiji uvijek vadila iz rezultatskoga minusa, a Dinamo je čudesno posložen, iako nema nijednog skupo ime. Neki će reći da je za to zaslužno hrvatsko sudstvo i produljeno hodočašće određenoga čovjeka u Međugorje, ali činjenica je da je prekinuti crni niz u nogometu.

Teško je mijenjati mentalitet Hrvata, teško se nosimo s poteškoćama. Ovi rukometni dani su nam to pokazali, da vrlo rado tražimo krivce negdje sa strane. Nije samo riječ o športu, mi smo ostali bez nekoliko stotina tisuća vrlo kvalitetnih radnika koji sada izgrađuju Njemačku, Švicarsku, Kanadu, Irsku i skandinavske zemlje. Tu je puno kriv specifičan katoličko-mediteranski mentalitet koji premalo naglašava nove početke, kod tradicionalno protestantskih društava je više naglašeno da je sasvim u redu nešto zeznuti i krenuti od nule, bez da se očajava i čupa kosa kao u nekakvoj meksičkoj ili brazilskoj sapunici i teatralno proklinje sudbina ilitiga kod nas psuje dragi Bog i svi mogući sveci iz katekizma.

Kod BiH Hrvata zanimljivo, nema toga momenta očajavanja, prognani Hrvati iz BiH nisu sjedili skrštenih ruku, nego su se odmah bacili na posao. Podosta sam zahvalan na tome uvidu bosanskim franjevcima koje sam imao čast slušati u životu, prvo sredinom devedesetih s propovjedaonice fra Milu Babića, a zatim s katedre fra Božu Lujića. Zlatko Dalić je primjer čovjeka koji se nije predavao, Livnjak je koji živi u Varaždinu, katoličkom kraju koji pati od protestantskog mentaliteta, sretan je to spoj.

Moramo se više prepustiti optimističnoj strani kršćanstva, pa tako i katoličanstva. Iako daleko od toga da su svi Hrvati katolici (tu su još mnogobrojni ateisti, pa zatim muslimani, protestanti, Židovi-Hrvati, a sigurno ima i pokoji budist ili šintoist, bez pravoslavnoga djela nacije smo finalno ostali 1920.), katolička kultura uvelike nam određuje narodni mentalitet. Istina, Austrija je stoljećima koristila Katoličku crkvu kao oblik okupacijske uprave Hrvatske, budeći one loše strane katoličkoga mentaliteta, uvjeravajući Hrvate da su nesposobni za samostalnu državu i generalno da su blesave ovce, te da im trebaju Nijemci kao vladari, nešto što je tek pravo sasjekao Ante Starčević. Bosanski franjevci su stoljećima bili de facto samostalni dio Crkve u Hrvata, pa valjda zato pate od viška evanđeoskoga optimizma. O svađi npr. hercegovačkih franjevaca s biskupijskim strukturama koja traje od 1878. napisale su se mnoge knjige, trenutno jedina shizma na hrvatskim prostorima postoji u nekim hercegovačkim župama.

Davne 1918. nestala je Austro-Ugarska, 1991. je Jugoslavija neslavno propala po jubilarni drugi put, krajnje je vrijeme da počnemo otkrivati i pozitivne strane kršćanstva, jer nećemo više osvojiti nijednu medalju u rukometu ako ovako nastavimo, a i ostat ćemo bez radno sposobnoga stanovništva. Za medalju lako, ali ako nestanu ljudi, gdje smo? Kršćanstvo je vjera optimističnih ljudi, a ne pesimističnih ovaca koji traže izgovore u svemu, osim u sebi. Budimo ljudi, a ne ovce, pozvani smo na radost i nadu, u rukometu, u životu, u društvu i u državi.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.