Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Hrvatska teologija mora biti jasno uočljiva, prepoznatljiva i lijepa

Kada se stane ispred dviju monumentalnih hrvatskih crkava, Svetoga Donata u Zadru i Svetoga Spasa na vrelu Cetine onda je i malom djetetu bistro da su to karolinške crkve iz devetoga stoljeća i da je naš temelj sa Zapada.
Objava 23. listopada 2018. 0 komentara 239 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Tulipani kao primjer Božjega stvaralačkog genija.

Teološki govor trebao bi biti čist i jednostavan, iako teško da će većina govornika hrvatskoga jezika povezati pojam jasnoće s teologijom. Općenito, postoji jedno narodno nepovjerenje spram mislećih ljudi među Hrvatima, ako se nekoga želi uvrijediti, najbolje ga je prozvati mudracem ili filozofom, ono što je za većinu kugle zemaljske počasno i lijepo, za naše slavenske duše je baš smiješno. Zamisli uvrede, ona ili on promišlja. Svi se gromko nasmijaše, kao u veselih pionira Mirka i Slavka. Posljedica je to života pod tuđim jarmom, Venecija je primjerice prednjačila u držanju svojih podanika u neznanju, Turci isto baš nešto nisu mazili stanovništvo pod sobom, a najzaostaliji dijelovi Hrvatske i danas su oni koji su bili pod direktnom austrijskom vojnom upravom kao npr. Banovina ili Kordun koji rapidno izumiru od svega stanovništva bez obzira na podrijetlo.

U takvim povijesnim okolnostima ako je netko bio imalo pametniji, uglavnom se mogao nadati vojničkoj ili svećeničkoj karijeri. Veliki hrvatski pjesnik Petar Preradović je doslovce zaboravio hrvatski, Ante Starčević je bio nesuđeni svećenik, iako ga se često isključivo pokazuje kao filozofa, Starčević je i teolog. Otac Domovine dakle je teolog i to obrazovan u Pešti. Taj dio njegove ličnosti, da je proveo vrijeme u Mađarskoj, nekako se zaboravlja. Govori se dosta o utjecaju francuske kulture na pravašku misao, ali primjerice vjerska tolerancija koju je Starčević cijeli život propovijedao, po meni je jedan mađarski element, odlika civilizacije Zapada. Doduše domaća historiografija kod nas često pati od neke čudne mržnje spram Zapada, ako se stane ispred dviju monumentalnih hrvatskih crkava, Svetoga Donata u Zadru i Svetoga Spasa na vrelu Cetine onda je i malom djetetu bistro da su to karolinške crkve i to monumentalne karolinške crkve iz devetoga stoljeća, dakle naš temelj je sa Zapada. Starčevićeva otvorenost i pozitivni pogledi k Istoku proizvod su civilizacije Zapada.

Pisao je nešto Miljenko Jergović o Stjepanu Radiću i pripisao njemu neke kvalitete koje su Starčevićeve. Iako su obojice u isti tren gorljivi kršćani i gorljivi antiklerikalci (dovoljno je otvoriti zagrebački Katolički list i čitati što pišu o Starčeviću i Radiću), Radićeva koncepcija hrvatstva puno je više povezanija s katoličanstvom, nego što se misli. Stariji Antun Radić je pak izbacio jednu vrlo katoličku paradigmu hrvatske nacije, uzmite njegove članke. Stjepan Radić je čudesan političar i karizmatik kakav nažalost nije rođen poslije njega, ali vjerska tolerancija mu nije primarna. Ante Starčević i Stjepan Radić su vrlo zabavni za čitati, vrlo britka, vrlo ubojita jezika, baš se katolički tisak nije nikako mogao nositi s njima. Pravaški tisak je prežvakavao Josipa Jurja Strossmayera, iako bi Stranka prava propala da je nije financirao Juraj Žerjavić, upravitelj najbogatije župe zagrebačke nadbiskupije, one u Mariji Bistrici. Čovjek je imao dosta problema zbog toga, od civilnih i crkvenih vlasti, ali nije odustajao od svoga političkoga pravaškoga stava.

Zapravo, hrvatska je nažalost teološka provincija, iako se nalazi dva metra od Rima, blizu je Beča i Pešte, koji su imali dobra teološka učilišta svih profila, a ni Njemačka nije daleko. Kako je ironija sudbine ovdje često prisutna, najveći hrvatski teolog je bio i ostao jedan protestant - Matija Vlačić Ilirik, čovjek koji je kao sin Istre lako mogao optirati za majčinu talijansku stranu obitelji. U 16. stoljeću bio je postojano u Njemačkoj na braniku Lutherove misli, a protivnici su mu često spočitavali hrvatsko podrijetlo koje je tako ponosno stavio u vlastito ime (Ilirik). Strossmayer je u 19. stoljeću ponajviše znan po svome krivotvorenom govoru s Prvoga vatikanskoga koncila (koji je još kolao u ovim krajevima i u dvadesetim godinama 20. stoljeća, iako je Strossmayer izdao originalni svoj govor), a domaći katolički mislioci više su se bavili napadima na Starčevića i Radića, nego što je itko vrijedan spomena u to doba ostavio nešto što je i danas teološki zanimljivo i čitko.

Tek pojavom Tomislava J. Šagi-Bunića, kao najvećeg i najboljeg domaćeg teološkog mislioca druge polovice dvadesetog stoljeća, dolazi do neke intelektualne pomirbe između domaće teološke misli i Starčevićeva lika i djela, jer ideje Drugoga vatikanskoga koncila i Starčevićeva misao vibriraju na istim valnim duljinama, uostalom za vrijeme najgore hrvatske šutnje u studenom 1983. na jednom znanstvenom skupu, Šagi-Bunić je govorio o presudnosti pravaške misli za stvaranje hrvatske nacije i sebe zapravo prikazao pravašem i to pred komunistima. Mnogi danas veliki Hrvati pisali su u to doba hvalospjeva drugu Titu (kao da je isti bio tada živ), kleli se u SKJ i u JNA, a danas izigravaju velike Hrvate. Hrvatski javni prostor danas pati od nedostatka teologa kao što su bili Šagi-Bunić, Josip Turčinović ili Vjekoslav Bajsić, a nedostaju organizatori profila Živko Kustić. Darko Hudelist probao je u svojoj zadnjoj knjizi Rim, a ne Beograd ispraviti nepravde koje se sustavno nanose ovim teolozima i svećenicima, knjigu sam hrabro pročitao (ima 808 stranica), ali nekako mi se čini da većina hrvatskih teologa istu nije imala ni u rukama.

Da stvar opet bude slatko ironična, Miroslav Volf, danas najpoznatiji hrvatski teolog u svjetskim razmjerima, naravno je protestant, a u bibličarskim kategorijama imali smo pokojnoga Davorina Peterlina, koji je bio svjetski autoritet za Poslanicu Filipljanina, koji je opet bio protestant.

Pa nije sve tako crno, ali daleko je od idealnoga, od angažiranih mislećih kršćana ponekad se čini da jedino Boris Beck progovara s jedne centrističke pozicije, Dalibor Milas pak javno promišlja svoju situaciju s pozicije bivšega franjevca, dok skoro sva ostala kršćanska pera kao da su prespavala pad Berlinskoga zida i kao da je glavna stvar komunistička opasnost, kao da se nije dogodilo zadnjih trideset godina i kao da se svijet ne nalazi na prelasku iz kulture tiska u kulturu Interneta i kao da nismo u ovoj krizi koja je duhovna, ekonomska, društvena i nadasve globalna.

Jednako tako, cijelo kršćanstvo je u nekoj krizi, tradicionalne protestantske crkve na Zapadu ne znaju kamo same sa sobom. Primjerice, Anglikanska crkva dopustila je da ih vodi politika umjesto evanđelja, pa se nalaze doslovce pred izumiranjem u matici Engleskoj. Katoličku crkvu opet potresaju pedofilski skandali (ovaj put bijes vjernika na Zapadu je usmjeren k biskupima koji su znali što se zbiva, a nisu reagirali), dok u pravoslavlju sasvim je razvidno da se događa jedan veliki raskol, što opet nije ništa novo, treba otvoriti knjigu Istočni raskol dominikanca i kardinala Yvesa Congara (jedan od rijetkih prijevoda nekoga djela toga apsolutnog genijalca na hrvatski jezik) pa vidjeti da su raskoli nažalost stalna pojava u kršćanstvu. Mi danas imamo ateistički teritorij u srcu Srednje Europe, nekad katolička Češka i nekad luteranska Istočna Njemačka su doslovce poganska područja, tamo su kršćani postali egzotika i dio folklora. U ovakvim krizama, glasovi teologa bi se trebali puno jače čuti.

Hrvatska teologija mora objašnjavati i pojašnjavati, moj prvi tekst tu koji je možda bio nešto duži (10 kartica) udario je odmah na stanje u Ukrajini. Literatura na hrvatskome jeziku postoji, zagrebačka Kršćanska sadašnjost i pogotovo riječki Ex Libris pokušavaju tiskati teološke klasike, ali mi tu radije umiremo u moralki (moralnoj teologiji) koja ovdje baš nikada nije najbolje prolazila, 80 posto mladenki pred oltarom je trudno, sapienti sat. Uostalom, koliko je presađivanje američkih kršćanskih obrazaca u srednjoeuropski okvir uspješno, govori zadnji referendum u Rumunjskoj (o toj zemlji i o Rumunjskoj pravoslavnoj crkvi, nadam se da ću pisati do kraja godine, fascinantna je to tema).

Kršćanstvo u Hrvatskoj ne mogu zastupati oni koji misle da se kršćansko pitanje svodi na političku ideologiju, bilo lijevu, bilo desnu. Ako je Krist kruh života, to je izvan svake ideologije i svake politike. Zato se nalaze i mrvice u nazivu ovoga bloga, jer zapravo svaki teolog naslućuje nekakve sitne mrvice u cjelokupnoj slici svijeta i postojanja. Uostalom, Crkva je ta koja odlučuje, ali teolozi su tu da drmaju taj brod da ne svi na njemu ne bi pozaspali od zaborava. Ako se ne drma taj stari i drevni brod, onda će se zabiti o stijene i nestat će ga. A šteta je da nešto tako divno kao kršćanstvo nestane s bilo kojih prostora, jer kršćanska intelektualna riznica je bez premca najhumanija, a istinski kršćanski život svjetlo je u tami ovoga svijeta razapetoga krizama.

Hrvatska teologija mora biti kao ovi tulipani na naslovnoj slici, jasno uočljiva, prepoznatljiva i lijepa. Ako nije to tako, uzalud nam trud svirači. Ali nada umire posljednja. Bit' će bolje, kažu optimisti. Nekada im treba vjerovati. A vjerovati treba i Bogu.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.