Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Hrvatski učitelji između politike, roditelja i nepogrešive dječice - Apokalipsa danas

Ako ništa drugo, učitelji su barem nekada bili neprikosnoveni autoritet u svojoj učioni. Dio nesposobnih nastavnika su to zlorabili, ali generalno uz autoritet je dolazila i kvaliteta. Tu dolazimo do jednoga od većih problema sustava, a to su učenici. Učitelji i nastavnici su često u strahu od svojih učenika.
Objava 10. listopada 2019. 0 komentara 919 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Hrvatski obrazovni sustav kao prazna ploča

Suvremeno sveopće školstvo u Hrvata započelo je relativno nedavno, tamo u drugoj polovici 19. stoljeća pod banom Mažuranićem (onaj gospodin koji je na sto kuna). Kako to piše Dinko Župan s Hrvatskoga instituta za povijest, primjerice u tadašnjoj je Hrvatskoj 1869. gotovo 90 posto seoskog stanovništva u Hrvatskoj bilo nepismeno.

Učiteljstvo mi je obiteljski "posao" s više strana, još od graničarskoga doba, pa sam rastao uz jednu višestoljetnu učiteljsku žalopojku, naime bio je sveopći problem u pučkoj školi (dakle prva četiri razreda) u Austro-Ugarskoj i prvoj Jugoslaviji zadržati učenike jerbo na ovim područjima pismenost se baš nikada nije pretjerano cijenila. Ovome narodu je nešto najgore kada netko filozofira, tj. misli više što bi trebao. Austrijsko-tursko-venecijanski bič je vječno ukazivao na to da je mišljenje problem. Život Vlade Gotovca je spomenik filozofiranju.

Doduše, za Austro-Ugarske i prve Jugoslavije postojao je određeni ugled učiteljske struke u narodu jer su Starčević i braća Radić podosta polagali na obrazovanje. Kod liberala Starčevića je to bilo pitanje pojedinca, ali kod HSS-ovskih širokih narodnih akcija obrazovanje je bilo u samome srcu širokoga narodnoga pokreta. Od 1903. jedan od temelja radićevskoga pokreta je reforma školstva, koje bi bilo neovisno od politike, Katoličke crkve i ta reforma je stavila u središte učenika i neovisnoga učitelja. Koliko je Stjepanu Radiću bilo stalo po tome pitanju govori da je od studenoga 1925. do travnja 1926. bio jugoslavenski ministar prosvjete. Moja pokojna baka je tvrdila da je bio najbolji ministar, zato što je odmah podignuo plaće učitelja i zato što se slušao teren, tj. što učitelji imaju reći. Dakle postoji ta jedna nesretna tradicija od Austro-Ugarske da su učitelji slabo plaćeni s obzirom na razinu njihovoga obrazovanja, nešto što muči Hrvatsku negdje već oko 150 godina.

To je izgleda i svjetski problem, jer primjerice odrastao sam slušajući kako je izraelski obrazovni sustav jedan od rijetkih koji ulaže u učitelje (visoke plaće, studijske godine, itd.), ali ispada da i vječno poduzetni Izraelci su od početka 21. stoljeća počeli davati premalo novaca za školstvo, a prosvjetni sindikati i vlasti non-stop su u nekom obliku sukoba, jer predložene reforme školstva ne mogu proći, a sveopći štrajk koji je trebao nedavno započeti u osnovnim školama i vrtićima Izraela, blokirali su sudovi. Dakle, ni slavni Izrael ne zna što bi sa svojim školstvom.

Komunistička Jugoslavija nije voljela svoje učitelje i od prvoga do zadnjega dana provodila je strogu kontrolu svojih nastavnika i učitelja s naglaskom na to da obrazovanje mora biti komunističko i ateističko. U Austro-Ugarskoj i prvoj Jugoslaviji obrazovanje je bilo konfesionalno obojeno, tj. nalazilo se većinski u rukama Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u Jugoslaviji, što KPJ/SKJ nije baš pretjerano veselilo, ali npr. vjeronauk je tek 1953. izbačen iz školskoga sustava u Hrvatskoj.

Titov doglavnik i vrhunaravni komesar dr. Vlado Bakarić (nadimci Svileni i Mrtvac) posebno nije volio učitelje, a pobuna je bila nemoguća, jer rijetko koji sustav je bio pod takvom prismotrom kao prosvjeta. Doduše, Vlado Bakarić je bio čovjek bez strasti, pun mržnje, prkosa, čovjek koji je za Hrvatsku napravio apsolutno jedino veliko ništa, uništivši 1972. najbolje komuniste koje je Hrvatska imala. Stipe Šuvar pak sa svojom reformom srednjoškolskoga sustava iz sedamdesetih godina nije uspio postići ništa, osim što generacije koje su polagale šuvaricu nisu pretjerano opterećene viškom znanja. Da nije dirao u školstvo, Šuvar bi bio zapamćen kao najveći graditelj kulturnih ustanova u RH, nešto što uvijek ističem i smatram da je važno ne zaboraviti, s obzirom koliko se danas mirno ulaže u kulturu. Ako je Bakarić napravio apsolutno ništa, Šuvar je pak napravio svašta dobroga, osim na području školstva.

Danas se učitelji mogu buniti, ali vidimo da školstvo u svjetskim razmjerima pada na niske grane. Ako ništa drugo, učitelji su barem nekada bili neprikosnoveni autoritet u svojoj učioni. Dio nesposobnih nastavnika su to zlorabili, ali generalno uz autoritet je dolazila i kvaliteta. Tu dolazimo do jednoga od većih problema sustava, a to su učenici. Učitelji i nastavnici su često u strahu od svojih učenika. Naravno, većina djece i dalje je mirna, ali dovoljan je jedan čovjek da poremeti mirnoću (npr. kada se čeka u banki, kada netko postane nemiran, svi postanu nemirni). Kako natjerati učitelje i nastavnike da daju sebe, ako mogu dobiti nokaut u glavu?

Ako je školstvo sporedna stvar u svjetskim razmjerima, ako su učenici nasilni spram učitelja, ako vlada stav da su razne Grete u pravu, ako Zapadne države toleriraju sveopće markiranje petkom, kako objasniti učiteljima da su najniže plaćeni s obzirom na kvalifikacije?

Hrvatski učitelji su trenutno zadnji borci u Hrvatskoj. Pogotovo učitelji mlađi od 40 godina koji rade na dvije, tri škole jer zbog genijalnih birokratskih rješenja se ne mogu zaposliti na jednoj školi. Prof. dr. sc. Blaženka Divjak nije ništa napravila da bi pomogla učiteljima u RH. Ako da ostavku, to je zapravo svejedno, država i društvo odavno su se odrekli hrvatskih učiteljica i učitelja, nastavnica i nastavnika.

Uskoro, s obzirom na demografiju Hrvatske, većina će ih ovako ili onako ostati bez posla. Ako nema djece, nema ni školstva.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.