Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Hrvatski zrakoplovci - heroji, luđaci, špijuni, avijatičarski genijalci

HRZ je pobjednička sila, Ratno zrakoplovstvo je u Domovinskome ratu letilo za sebe i za svoju državu, to je luksuz koji nisu imali hrvatski zrakoplovci prije 1991.
Objava 14. svibnja 2019. 0 komentara 488 prikaza
Foto: MORH/J. Kopi , G. Novačić
Foto: MORH/J. Kopi , G. Novačić
Ivan Selak kraj MiG-a Rudolfa Perešina

Zrakoplovstvo i avijacija teška su droga, nešto jače od kocke, alkohola i žena, jer kocka je stara koliko je i čovjek, alkohol kako se sade vinogradi, a žene su tu od kada su i muškarci. Letenje, ovo s umjetnim pticama je nešto mlađe godište, ali preuzelo je prvenstveno muškarce, ali i mnoge također i žene. To je nešto moćno, jako, divno. Letjeti znači prkositi hodu, ono je proizvod ljudske dovitljivosti. Civilno letenje je divno, ali ratno zrakoplovstvo je elitno. Samo sretnici mogu reći da su piloti, a hrvatski piloti su uvijek bili frajeri i frajerice. Konačno se u Hrvatsku vratio MiG-21 Rudolfa Perešina. Bio je to prvi prelet iz JRZ-a, ali ne i prvi hrvatski prelet u povijesti. Bilo ih je dosta prije, kao i drugih ludo hrabrih pilota.

Uz letenje je uvijek bilo često vezana politika. Prvi hrvatski probni pilot Dragutin Novak, koji je bio i ratni austrougarski pilot, a nakon Prvoga svjetskoga rata, više nije letio do svoje smrti. Bio je uspješni srednji poduzetnik čiju je prijevozničku firmu nacionalizirala Druga Jugoslavija. Zapovjednik austrougarskoga zrakoplovstva bio je Emil Uzelac, potomak graničarske obitelji, pripadao je onom dijelu hrvatskoga naroda koji je danas rijedak, bio je Hrvat-pravoslavac. Iako je prešao u novo jugoslavensko zrakoplovstvo, prizemljen je 1923. Bio je počasni general endehaškoga zrakoplovstva i počasni zapovjednik avijacije, kao starca poslije rata, nove vlasti su ga davile i gnjavile zbog toga, ali je preživio i umro prirodnom smrću 1953. To je luksuz koji nisu imali mnogi kroz povijest.

Prvi ženski pilot u Prvoj Jugoslaviji bila je Katarina Matanović, kasnije Kulenović. Pilotski ispit je položila 1936., ta žena ispred svoga vremena bila je i padobranac. Jedina domobranska pilotkinja za Drugoga svjetskoga rata, omiljena avijatičarka ministra Ante Vokića. Prizemljena na kraju ratu zbog trudnoće, nikad više nije sjela u avion. Javno je rehabilitirana 1998. za svoga života, a tek s 88 godina 2001. primljena je natrag u svoj matični Aeroklub Zagreb. Ova izvanredna žena umrla je 2003. Da nije bilo Borisa Puhlovskoga koji je napisao knjigu o Dragutinu Novaku i Katarini Matanović-Kulenović, možda bi ovi naši prvi piloti bili stvarno zaboravljeni u nakupinama jugokomunističkih laži koje i danas sretno žive među unucima i praunucima poklonika crvenoga totalitarizma.

Domobransko zrakoplovstvo iz Drugoga svjetskoga rata kao da je ispalo iz nekakvoga noir filma. Bila je to vrlo šarena skupina građana na čijem je čelu bio general Vladimir Kren koji je pred rat prebjegao avionom Nijemcima s planovima obrane svih jugoslavenskih aerodroma i sletališta. Plavi domobrani bili su svih naroda i narodnosti NDH, različitih političkih uvjerenja, najmanje ustaških, ludi za letenjem, značajan dio je poslan na Istočno bojište kao legionari, ali vrlo vjerojatno su bili najefikasniji dio endehaške oružane sile. Stevo Krajačić, jedan od glavnih partizanskih obavještajaca, šetao se po Zagrebu i po zrakoplovnim ustanovama u uniformi zrakoplovnoga pričuvnoga nadsatnika s originalnim dokumentima, naravno pod lažnim imenom. Što je Stevo obećao zrakoplovcima (a navodno je, naglasak na navodno, prodavao priču čiji bi se sažetak mogao svesti na to da će NDH preživjeti, samo će komunisti preuzeti vlast, a hrvatski zrakoplovci ostat će elita buduće poslijeratne oružane sile), točno bi mogli znati Stjepan Debeljak Bil i Joža Manolić. Štefa Debeljaka davne je 1968. pokosila tuberkuloza, ali Joža Manolić je živ, zdrav i vrlo živahan, možda bi ga netko trebao priupitati. Ustaše su non-stop "čistile" Hrvatsko domobranstvo od "nepoćudnih" elemenata (čitaj demokratski raspoloženih ljudi), pa su tako i Zrakoplovstvo nije bilo imuno na tupave Pavelićeve čistke u kojima su letjeli HSS-ovci, anglofili, potencijalni simpatizeri NOP-a i ostali pojedinci koji su koristili mozak. Po svemu sudeći, general Kren bio je vrlo raspoložen za suradnju s nesretnim duom Vokić-Lorković.

Uvijek su se plele nekakve špijunske igre oko Zrakoplovstva, tako da su 1942. prva dva partizanska pilota bili domobranski prebjezi Rudi Čajavec i Franjo Kluz, nijedan nije doživio kraj rata. Partizansko zrakoplovstvo danas zapravo ne pripada nikome, Srbi se više pozivaju na kraljevsko vazduhoplovstvo, a većinu partizanskih pilota u većem dijelu rata činili su Hrvati. Ostali su samo genijalni stihovi neponovljivoga Arsena Dedića:

Završit ću i ja kao Howard Hughes,
Mrak četrdesetih, na radiju blues,

Završit ću točno kao Howard Hughes,
Ili po domaću - kao Franjo Kluz.

Poslije rata i na Križnom putu plava domobranska uniforma značila je više problema nego bilo koja druga, jugoarmejci posebno su se iživljavali na domobranskoj eliti. General Kren je 1948. strijeljan, a njegova unuka Jasna Mieržvinski neuspješno je probala s 2010. na 2011. rehabilitirati djeda, ali hrvatski sud odlučio je da je 1948. imao fer i pravno suđenje.  Za rata značajan broj ljudi je prebjegao partizanima, neki su bježali u neutralnu Tursku, dok je dio sa zrakoplovima bježao u Italiju. Mladi zrakoplovci koji su preživjeli poslijeratne progone uglavnom više nikada nisu letjeli, iako većina nije bila bliska ustaštvu. Šteta da Jugoslavija nije iskoristala takav ljudski kapital.

Kakav je to bio metež svjedoči sudbina najboljeg legionarskoga asa Mate Dukovca. Satnik Dukovac, od 1942. u Legiji, a u rujnu 1944. bježi s avionom Sovjetima (ili spašava svoga kolegu, ovisi koju verziju preferirate, završio je kod Rusa u oba slučaja), koji ga pak brzo šalju komunistima u Jugu, s kojima nije našao zajednički jezik, pa je u kolovozu 1945. iz Zemunika preletio Saveznicima u Italiju. Satnik Dukovac na kraju se preselio u Kanadu, gdje je umro krajem 1990., imao je uspješnu poslovnu karijeru.

Unatoč svemu, Hrvati su nastavili biti elita i Jugoslavenskoga ratnoga vazduhoplovstva. Dok je Kopnena vojska JNA uglavnom imala podoficirski i oficirski kadar većinski sastavljen od tuduma iz najvećega naroda SFRJ, u skupe zrakoplove nije mogao sjesti svatko. Elitna zrakoplovna gimnazija u Mostaru s rigoroznim programom davala je vrhunske kadrove.

Bilo je i onih genijalaca koji su došli iz rata, kao još uvijek živ general Zlatko Rendulić, konstruktor više domaćih borbenih aviona koji u rujnu dočekuje svoj 99. rođendan u Beogradu, školovan i u Rusiji, i u Americi. Od hrvatskih kadrova, na čelu JRZ-a bili su general-pukovnik Viktor Bubanj (1965.-1970.), tada general-pukovnik Anton Tus (1985.-1991.), čovjek koji je letio na svim tada suvremenim američkim i ruskim pticama, kasnije prvi hrvatski načelnik Glavnoga stožera, legenda Domovinskoga rata. Nažalost tu je i izdajnik Hrvatske, general-pukovnik Zvonko Jurjević koji je naslijedio Tusa na vrhu, a smijenjen u miloševićevskim čistkama 1992., a još i danas bulazni po srbijanskim tabloidima. Mostarac general-pukovnik Enver Ćemalović koji je bio na čelu JRZ-a od 1972. do 1979. umro je u Zagrebu 1995.

Špijunsko-zrakoplovna veza koja prati hrvatske avijatičare nastavlja se kroz više smjerova. Prvi zapovjednik suvremenoga Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva pokojni general zbora Imra Agotić bio je glavni bezbednjak 5. korpusa JRZ-a i vrlo vjerojatno najumniji kontraobavještajac cijele 5. vojne oblasti. U negativnom smislu, tu je i KOG u Zemunu, vazduhoplovni KOS sa svojom zloglasnom Operom, o čemu se naveliko pisalo. Uz sve to, sve te igre, potez jednoga čovjeka, dao je novu dimenziju sukobu, Perešinov prebjeg bio je šamarčina vojnom vrhu.

A najpraviji špijunski triler na terenu, konkretno u Bihaću doživljavali su hrvatski piloti još uvijek u JRZ-u, Perešinovi susjedi Danijel Borović, Ivica Ivandić i Ivan Selak koji su kasnije donijeli tri MiG-a sa sobom u hrvatske ruke. Tu je bio i Miroslav Peris koji je pješke došao bez aviona u HRZ. Žumberčanin pukovnik Peris, još jedan potomak hrvatskih graničara, vrsni i vrhunski pilot, poginuo je na Banovini 1993., a Rudolf Perešin pak u Bljesku, posmrtno je promaknut u stožernoga brigadira. Ovi momci zaslužuju dobar igrani film. Dokumentaraca, Bogu hvala, ima dosta, kao i razgovora još žive trojke. Nisu ljudi sramežljivi. Svi su služili na čuvenoj Željavi, podzemnom aerodromu koji je JNA digla s preko 50 tona eksploziva.

Ovih pet letača vrlo vjerojatno su najpoznatiji piloti Domovinskoga rata, kroz ovu bihaćku epizodu, kruna su hrvatske zrakoplovne tradicije. Zrakoplovstvo i dalje prolazi specifičnu kalvariju, što se možda najbolje očitavalo kada je u nedostatku mogućnosti letenja na borbenim zrakoplovima, Ivan Selak jedno vrijeme letio na kanaderima. Zaboravio sam koje je to godine točno bilo, ali to javljanje u središnji Dnevnik HRT-a, kada Selak sjedi u kanaderu bilo je pomalo urnebesno, vatrogasna služba je plemenita, ali to je bio dobar prikaz u kakvom je tada stanju bio HRZ. Pilotska trojka je u mirovini, a zanimljivo nitko nema generalski čin.

Suvremeni HRZ baštinik je mnogih dobrih avio-tradicija još od Austro-Ugarske, Hrvati su imali svoju pilotkinju još 1936., hrvatski piloti su heroji, luđaci, špijuni, avijatičarski genijalci. Zbog svih ovih ljudskih sudbina, HRZ u slobodnoj Hrvatskoj mora opstati pod svaku cijenu. Za hrvatske letače, samo je nebo granica. HRZ je pobjednička sila, Ratno zrakoplovstvo je u Domovinskome ratu letilo za sebe i za svoju državu, to je luksuz koji nisu imali hrvatski zrakoplovci prije 1991.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.