Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Istina je jednostavna! Ako nema djece, onda nema Hrvatske!

Zadnji popis stanovništva crno na bijelo utvrdio je jednu staru istinu, Hrvatska, a i Hrvati zajedno s njom, doslovce, ali doslovce su usred izumiranja. Iako bi se očekivalo da se potiče ljude na imanje djece, ovdje se gotovo izruguje obiteljima koje imaju "višak" djece.
Objava 23. lipnja 2022. 2 komentara 390 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Za korak lak...

Kažu da u životu treba zasaditi drvo. Pisao sam o tome. Kažu da treba napisati knjigu. Sljedeći mjesec mi se tiska prva znanstvena monografija. U navedenom životnome trojstvu, kažu još da treba imati i dijete/djecu. Djece nemam. Smatram to svojevrsnim nedostatkom s vlastite strane, nije me sram to napisati.

Dio mojih prijatelja ima djecu. Ne mogu reći da je riječ o većem dijelu prijatelja. Ovi koji jesu roditelji, dobri su, vole svoje kćeri i sinove, čini mi se da su brižni i dobri roditelji. Inače, kada netko dobije dijete, onda uglavnom se bavi navedenim djetetom ili djecom. To je prirodna stvar. Odjednom ih prestaneš često viđati. Ako postoji gdje zid u vlastitoj generaciji, onda on uglavnom stoji između onih koji imaju klince i onih koji nemaju.

Mi koji nemamo djecu, a bližimo se četrdesetima, faktički živimo produženu adolescenciju, sveprisutni fenomen 21. stoljeća. Kod generacija koje su živjele sto godina prije nas, tako nešto bi bilo rezervirano za višu klasu, ali ruku na srce, ovaj fenomen je već vidljiv kod podosta muškaraca koji su se borili u Prvom svjetskom ratu, da im se poslije rata nije pretjerano vraćalo u normalni život.

Ako npr. pogledamo Ernesta Hemingwaya, on je svoga sina Jacka dobio već 1920. Pa onda kasnije s drugom ženom, još dvoje djece. Što ga nije spriječilo da lunja uokolo po svijetu. Relativno nedavno bila je stogodišnjica Prvoga svjetskoga rata i dalje većina ne shvaća koliko je 1914. bila presudna godina, presudna točka u kojoj se polomio čitav svijet. Lude devedesete su stvarno bile lude, a i ove sadašnje devedesete nisu daleko.

Dolazim iz prosvjetarske obitelji, družim se s ljudima koji rade u sustavu školstva, oko sustava školstva i u srodnim strukama. Iz poprilično sam duge loze prosvjetara. Obiteljska predaja je važna. Učiteljima, nastavnicima, profesorima u osnovom i srednjoškolskom sustavu, nikada nije lagano. Po onome svemu što sam shvatio, posljednji kvalitetni ministar prosvjete, koji je odmah povećao plaće, koji je odmah išao otvarati razne obrazovne ustanove, bio je Stjepan Radić. Isti onaj kojega je Puniša Račić upucao 20. lipnja 1928., pa je ubrzo umro.

Sustav se nikada nije oporavio zapravo od Stipe Šuvara (koji je stvarno svašta sagradio u kulturi, pisao sam više puta o tome, ali napravio kaos u srednjem školstvu), a i Vlado Bakarić je patološki, ali patološki mrzio učitelje. Zvuči šašavo, ali u zadnjih 32 godina, ova hrvatska država nema pojma što i kako s vlastitim obrazovanjem. Zadnja čuvena kurikularna reforma grandiozni je promašaj jedne brzo zaboravljene ministrice, promašaj koji je dodatno zakomplicirao školski sustav, umjesto da ga je pojednostavnio. Ali, nitko više nema snaga opet ići u slični proces, jer svi su u Hrvatskoj umorni od svega, a sve razine školstva možda najumornije.

Što mi reče jedna učiteljica, klinci nisu problem, problem su roditelji (bila reakcija na jedan moj raniji tekst). Roditelji koji misle da imaju najpametniju, najtalentiraniju, najljepšu, sve naj-djecu. Inflacija superodlikaša prije sto godina bi bila nemoguća. Nešto treba napraviti sa školstvom, ali što? Učitelji se osjećaju da su premalo plaćeni i da su na društvenoj margini. Iz pozicije prosječnoga hrvatskoga učitelja, njemu je gurnuto dijete, da ga odgaja, da mu bude moralna potpora, emotivna potpora, ovakva, onakva. Posao učitelja je prvenstveno učiti. To se izgleda zaboravlja.

U istim tren dolazimo do jednoga suvremenoga apsurda. Imamo roditelje koji gotovo ne vide djecu. Djecom se bave učitelji, dadilje, instruktorice i instruktori, bake, djedovi. S druge strane imaš sveprisutne roditelje, koji jadnoj djeci planiraju svaku minutu njihovoga života. Dijete nema pet minuta mira za sebe, ima tisuću i jednu izvannastavnu aktivnost.

Ono što mene fascinira od svega toga, generacije koje su u klupama sada, fizički su postale nepismene. Doslovce nepismene. Uvođenjem tableta u škole, pisanje je postalo nekakva omanja aktivnost, iako je važna stvar u procesu pamćenja. Cijeli život sam učio tako da sam prepisivao gradivo po više puta dok mi doslovce nije ušlo u ruku i dok već tehnički iz mene nije izlazilo. Danas se može proći državna matura bez pisanja eseja.

Zadnji popis stanovništva crno na bijelo utvrdio je jednu staru istinu, Hrvatska, a i Hrvati zajedno s njom, doslovce, ali doslovce su usred izumiranja. Iako bi se očekivalo da se potiče ljude na imanje djece, ovdje se gotovo izruguje obiteljima koje imaju "višak" djece. Čak postoje političke opcije koje aktivno rade protiv djece. Sve osobe koje imaju "čak" npr. četvero djece, pokazuje se kao nazadne naivce, vjerske fanatike, zaostale ljude i sve slično iz bajki o tome da je Zemlja prenapučena, kao da ljudi ugrožavaju eko-sustav.

U tipičnim druženjima s prijateljima, u vječnim raspravama po pitanju djece, došli smo do raznih zaključaka. Meni se čini da jedini način da se natjera mlade i mlađe srednjovječne ljude na stvaranje obitelji, taj je da se stvori pozitivna klima u kojoj će svaka majka i svaki otac biti primljeni kao nešto lijepo, nešto poželjno. Za početak bi se trebalo prestati plašiti ljude s apokalipsama svih vrsta, a onda probati ići u smislenu reformu svih razina školstva, od pučke škole do doktorata. Znam da bi trebalo mijenjati i mentalitet u kojem svi licemjerno kukaju, a zapravo žive iznad svojih mogućnosti, ali barem, za početak, trebalo bi početi prilagođavati naše društvo majkama i očevima kao posebnoj kategoriji romantičnih junaka, koji nisu bezgrešni (kao što smo vidjeli u tekstu), ali su prijeko potrebni. Osim ako ne želimo postati fusnota u povijesti Europi. Živimo u kompliciranim vremenima. Pomolimo se Bogu da se vrate jednostavna vremena!

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • !zagreb!:

    Već odavno je prođen prag gdje nema oporavka. Zapadni svijet po ženi mora imati 2,1 dijete da bi ostao na istom broju. Mi imamo 1,4 dijete. Sa svakom novom generacijom će nas biti manje... Ali ima u Africi, Aziji. Oni ... prikaži još! imaju po 4-5 djece po ženi. Recimo Egipat je 1900 imao oko 10 mil stanovnika a sada 110 mil. Indija je imala 300 mil a sada 1 300 mil.

  • icro:

    Super blog. Hvala Mislave da se obazireš na ovu, na kraju krajeva, jedino važnu temu.