Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Jasenovac i Bleiburg - (ne)mogućnost zajedničkoga sjećanja

'Znam da su streljane ustaše, nešto četnika i nedićevaca, ali da su to bile čitave divizije, to ne znam. Ne mogu reći ni da je bilo to masovno. Znam samo da nije streljan niko mlađi od sedamnaest godina, makar bio kriv. To je bila direktiva Tita i dobro se sećam da mi je to sam naredio.'
Objava 14. svibnja 2020. 0 komentara 853 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Uvijek s dostojanstvom prema svakoj žrtvi

Svaki teolog je u neku ruku stručnjak za sjećanje. Biblija, to je skup knjiga sjećanja. Stari zavjet u sebi ima četiri vidljive velike tradicije, a postoje i četiri evanđelja; Ivan je posebna kategorija, dok ostala tri sinoptička su srodna, ali i u njima ima sitnih razlika. Uvijek smatram da je tu komparativna prednost kršćanstva, dopušta pravo na više pogleda, iako se slaže u centralnoj točki, to da Isus Krist je Sin Božji, Bog i čovjek, Otkupitelj i Sudac.

Često se citira Churchillova crna opaska o ovim našim područjima da proizvodimo višak povijesti, a dokaz toga su prostrana groblja. Kada se pogleda dvadeseto stoljeće, za Hrvatsku i njene susjede, ono je zaista jedna velika trauma. U Drugom svjetskome ratu dogodio se vrhunac mnogih povijesnih obračuna, a to je rezultiralo masovnim ubojstvima i cijelom nizom logorskih ustanova i masovnih grobnica širom osam federalnih jedinica bivše Jugoslavije. Slovenija je vrlo vjerojatno najveća masovna grobnica hrvatskoga naroda.

Jasenovac kao simbol stradanja u NDH neuralgična je točka hrvatske povijesti. Skoro svaka europska nacija ima neko masovno stratište ili nekakav grijeh koji gura pod tepih. Hrvati ne vole baš puno govoriti o Jasenovcu jer to nesretno mjesto i logor bio je malj s kojim je trebalo zatući svaku ideju hrvatske državnosti u Titovoj Jugoslaviji. Jedan od najmoćnijih hrvatskih komunista Ivan Stevo Krajačić navodno je zglajzao zbog sukoba na otvaranju spomenika u Jasenovcu 1966. Nastala je cijela mitomanija oko toga što je točno Stevo rekao delegaciji srbijanskoga SUBNOR-a (očito ništa lijepo), ali bilo je navodno dovoljno da sljedeće godine prestane biti šef Sabora. Stevo Krajačić je mitski lik, toliko je legenda isprepleteno o njemu kao vrhunskom špijunu. Od njegova dva glavna suradnika, oba Podravca, Joža Manolić je živ i zdrav, na dan zagrebačkoga potresa navršio je prvih sto godina. Joža, kao profesionalac, isto ponekad voli ogrnuti maglu oko nekih događanja.

Žrtve Jasenovca pogubile su se u mitološkim maglama. To je najgore što se moglo dogoditi tim ljudima, prvenstveno Srbima, pa zatim Židovima i Romima, ali i Hrvatima. Rijetko tko u Hrvatskoj ima uopće više percepciju Jasenovca kao logora, nego isključivo kao mjesta u kojem se napuhavaju žrtve do besmisla. Kada bi mjerilo državnosti stvarno bili logori, onda ne bi postojala nijedna suvremena nacija na svijetu. To naravno ne ispričava ustaše nimalo za zlodjela koja su napravili. Pravo pitanje 2020. glasi kako uozbiljiti žrtve Jasenovca da izađu izvan okvira dnevnopolitičkoga? Kako napraviti da prva pomisao na Jasenovac ne budu "napaćeno" lice Aleksandra Vulina, Ivice Dačića ili nekoga drugoga Slobina kadra koji gaze po mrtvima za svoje kratkoročne ciljeve? Kako sačuvati uspomenu na Jasenovac?

Što se tiče Bleiburga i njegovih mitova, mene uvijek fascinira činjenica da postoje ljudi koji tvrde da Tito nije znao za Križni put i Bleiburg. Što ću ovdje prenijeti, to nije ništa novo. Riječ o malom djeličku sad već klasika Dece komunizma Milomira Marića (kada je bio mlad i lud, prvo izdanje 1987., svako to izađe reizdanje, a 2014. je nastao i drugi dio knjige), mnogi su to već čitali. Ivan Matija Maček, glavni slovenski oznaš i brat Pepce Kardelj tvrdi da je Tito ne samo znao, nego i... Zanimljivo je da se Maček nekoliko redova tuži da drugovi u ostatku zemlje ne cijene slovenske partizane, a fascinatna je Mačekova mržnja spram slovenskih kulturnih velikana, Edvarda Kocbeka i Vitomila Zupana, antifašista i partizana. Među ostalim Maček odgovora Mariću:

M. Marić: Poslednju ratnu godina bili ste načelnik Ozne za Sloveniju. Tu su vođene završne operacije i tu su se skupljali svi mogući neprijatelji koji su, glavom bez obzira, bežali prema Zapadu? Priča se da su čitave njihove divizije streljane u Sloveniji krajem rata.

I. M. Maček: Znam da su streljane ustaše, nešto četnika i nedićevaca, ali da su to bile čitave divizije, to ne znam. Ne mogu reći ni da je bilo to masovno. Znam samo da nije streljan niko mlađi od sedamnaest godina, makar bio kriv. To je bila direktiva Tita i dobro se sećam da mi je to sam naredio.

Mislim da je uopće besmisleno poslije ovoga više išta govoriti da Tito nije znao. Kao svaki krvnik, Maček smanjuje žrtve, a poslije Hude jame i Teznoga teško je negirati da je bila riječ o općem pokolju svih kojih su se OZNA i KNOJ dočepali, pa i malene djece.

Stoji pred nama ono temeljno pitanje kako vratiti žrtvama dostojanstvo i stvoriti bilo kakav zajednički narativ. Isus Krist je bio nevino osuđen i smaknut. Svaka nevina žrtva je u fokusu kršćana. Nalazimo se u poremećeoj situaciji u kojoj različite strane sustavno smanjuju žrtve koje su napravili "njihovi", a povećavaju "svoje" žrtve. Zbog kompliciranosti domaće povijesti, događa se da se nekada ni "naši", ni "njihovi" ne preklapaju. Ali kakvo srpsko, židovsko ili romsko dijete kojega su ubile ustaše ili kakvo hrvatsko ili njemačko dijete koje su zatukli komunisti sigurno nije bilo ratni zločinac. Teško da će obje "strane" čak složiti u tome.

Američko-hrvatski teolog Miroslav Volf rješenje vidi u jednom obliku zaborava na kraju vremena u Novom Jeruzalemu. Problem je u tome što je Novi Jeruzalem vrlo daleko i nalazimo se tu gdje jesmo - između Kristovoga uskrsnuća i njegovoga ponovnoga dolaska. Iskreno, ponekad mi se čini da i ovima koji žongliraju u dnevnopolitičke svrhe s mrtvima iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, da je takvima jedino stalo da preko nevinih žrtava osiguraju sebi financijsku korist. Pohlepa iznad svega. Ja se ipak nadam pobjedi božanske ljubavi i da će doći vrijeme kada će bez političkih repova nositi vijenci u Jasenovac i u Bleiburg. S dostojanstvom i bez dnevne politike. Nekada čovjek mora biti kršćanski naivan.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.