Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Je li uopće više moguća bolja Hrvatska? Je li uopće moguće zamisliti bolji svijet?

Teško da će Hrvatska i hrvatski teolozi nešto riješiti u svjetskim razmjerima, vidimo da predstoji još jedna gadna runda rata između lokalne Katoličke crkve u Hrvatskoj sa Srpskom pravoslavnom crkvom oko kardinala Alojzija Stepinca, kojemu nitko ne može oduzeti činjenicu da je spašavao ljude kada su mnogi biskupi širom Europe okretali glave.
Objava 12. veljače 2019. 1 komentara 361 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Jesmo li pred zidom?

Svijet se generalno nalazi u nekoj lošem mjestu, ne treba imati diplomu sa Sorbonne ili Oxforda da bi se uvidjelo tu jednostavnu istinu.

Ta činjenica da čovjek baš i nije najdivnije biće koje hoda kuglom zvanom Zemlja, tradicionalna kršćanska misao uvijek je povezala s istočnim grijehom Adama i Eve koji su bili neposlušni Bogu. Zapravo taj pojam istočni je tako nesretan, bolji bi bio prijevod izvorni grijeh kako ga naziva Augustin Aurelije, ali hrvatska teologija pati od sindroma koji je feudalnoga podrijetla i posljedica je barokne protureformacije, sve treba biti kićeno i nerazgovijetno ljudima, tako da nitko ništa ne shvaća vezano uz vjeru, pa onda su ljudi stvarno uvjereni da je taj grijeh se odnosi na stranu svijeta, iako nema veze s njom. Ovaj poduhvat "novoga" prijevoda Biblije ide k tomu da ljudima jezik Biblije bude pristupačniji. Novi u navodnicima jer se radi predugo (život ima svoja pravila), ali bolje ikad nego nikad. Svaki prijevod Biblije je neviđena radost.

Augustinovo rješenje kontra toga Adamova biljega kojega za njega nose svi ljudi je jednostavno, a to je krštenje. Milost je nužna za spasenje. Inače ovaj specifičan Augustinov pesimizam glede čovjekove iskvarenosti, nije prihvaćena katolička doktrina, već je posebno naglašen kod kalvina, a jednako je prisutan je i kod luterana i metodista. Ali ne treba biti odviše pametan da se vidi da je čovjek gadno biće.

Protulijek ovoj gadnoj strani čovjeka je Isus Krist. Drugi vatikanski koncil, pomalo zaboravljen u našoj zemlji i u našem društvu, optimistično ističe, da iako je čovjek kroz izvorni grijeh izgubio izvornu sličnost s Bogom, sa svojim stvoriteljem, kroz Isusovu žrtvu na Golgoti, biva pomiren s Bogom, čovjek je na svojevrsni način ponovno stvoren, novi čovjek je preko Krista uzdignut na dioništvo u Božjoj naravi. Pravi čovjek se otkriva u Isusu Kristu, svi su pozvani da budu dio Crkve, čija je Glava sam Krist, svi su pozvani putovati na eshatološkome putu prema Bogu. Eshatologija je dio teologije koji se bavi posljednim vremenima, ako ste ikada pitali što je to.

Koncil se odvijao u prvoj polovici šezdesetih kada se činilo da nuklearni holokaust je realnost, Kubanska kriza 1962. bila je izraziti pokazatelj da svijet lako može nestati. Tada baš nisu cvale ruže Katoličkoj crkvi, ali je iznašla neke snage da barem pruži jedan dobar temelj boljoj Crkvi. Šteta da su se biskupi širom svijeta prestrašili Koncila, Tomislav J. Šagi-Bunić već početkom sedamdesetih tugaljivo piše o tome biskupskom kukavičluku spram realnih promjena, vidljivom na kasnijim biskupskim sinodama u Vatikanu, ali i na terenu. Crkva je ipak uspjela u liturgijskoj reformi, tome biseru koji je dokrajčio nerazumljivu tridentsku misu na latinskom. To je uspjeh sam po sebi, ali kao da je to jedino što je ostalo od Koncila.

Teško da će Hrvatska i hrvatski teolozi nešto riješiti u svjetskim razmjerima, vidimo da predstoji još jedna gadna runda rata između lokalne Katoličke crkve u Hrvatskoj sa Srpskom pravoslavnom crkvom oko kardinala Alojzija Stepinca, kojemu nitko ne može oduzeti činjenicu da je spašavao ljude kada su mnogi biskupi širom Europe okretali glave. Drugi svjetski rat je prokleto doba u kojem nema naroda u bivšoj Jugoslaviji koji nije imao stravične žrtve, Židovi su skoro izbrisani, Nijemci jednako tako. Fascinantno je kako nitko ne želi vidjeti žrtve druge strane, ali jednako tako je više nego šašavo kako srbijanski mediji opet dižu stare zlokobne mitove, pa tako u beogradskoj Politici možemo čitati da je u Jasenovcu ubijeno minimum 800.000 Srba i 40.000 Jevreja, što je izgleda postalo neki oblik mantre, pogotovo ako čitate komentare Youtubera iz Srbije, a jednako tako izgleda da je prosječni Srbin na brdovitom Balkanu uvjeren da iza toga svega stoji Katolička crkva. Dovoljno je pogledati komentare na razgovoru s Hrvojem Klasićem, koji je zasigurno nije branitelj vjerskih i nacionalističkih zasada. Koja je to točno korist Srbiji od dizanja tenzija u trenutku kada je Hrvatska u EU i dio NATO saveza, to mi nije bistro. Razum ovih dana nije u modi. Prosvjetiteljski projekt je očito propao.

Prosvjetiteljstvo, kao jedno od mnogobrojnih ćor-sokaka kršćanske misli, neslavno propada, čudesno i pomalo nepristojno da se Kant i Rousseau poslije nacističko-komunističkih logorskih sustava, tih arhipelaga smrti, i dalje predaju studentima kao nekakva mjerila etike, jer je sasvim sigurno da antropološki pesimizam kojega možemo naći u sustavnoj kršćanskoj misli još od prvih stoljeća, čiji je najizričitiji predstavnik spomenuti maestralni Aurelije Augustin, zasigurno je u pravu kada kaže da u čovjek samom po sebi nema ni traga svetosti. Ali Krist je izvor svetosti, Krist mijenja ljude.

Kod nas u medijima vlada neko gadno crnilo. Kao da su s novom 2019. naslovi portala i novinama postali još crniji. Uz običajne crne vijesti o egzodusu naše mladosti, dominiraju teme u kojima čitamo o fizičkom nasilju, o huliganskim ispadima, o čudnim slučajevima zlostavljanja unutar školskoga sustava, o krivotvorenim diplomama. Crna kronika kao da je pojela sve ostale vijesti. Nisam od onih ljudi koji smatraju da treba zanemarivati stvarnost, valjda se iz ovoga bloga to vidi, ali nitko živ ne može podnijeti ovoliko crnila u naslovima. Ovu situaciju treba mijenjati.

Hrvatska mora čistiti svoje duhovno dvorište zbog budućnosti, nismo bezgrešni, ali nismo ni najgori. Hrvatskoj je potrebna rekristijanizacija. I to na osobnoj razini, nikako na političkom ili obrazovnoj, tj. na razini institucija. Vjeronauk se pokazao ne baš pretjerano uspješnim, rješenja kojim bi se zakonom zabranio pobačaj bi bila kontra-produktivna. Država financira Katoličku crkvu i njene obrazovne, medicinske i karitativne ustanove primarno da bi Crkvu držala na uzici, dovoljno je nekoliko administrativnih odluka da sad već glomazni paralelni činovničko-medicinsko-obrazovni aparat ostane bez svega, bez da se prekrše ikakve sporazumi ili zakoni. Katolička crkva u Hrvatskoj je talac svake vlasti.

To osobno ponovno otkrivanje Krista ne bi trebalo ići protiv nikoga, ni protiv naših hrvatskih muslimana, ni protiv hrvatskih Židova, ni protiv ateista. Takve stvari ne razumiju klerikalci iz strančica koja se zovu po bilju i drveću. Tajna klerikalaca je u tome da stvarno ne vjeruje u Boga, niti u Božju milost, nego misle da se određenim setom pravila može udovoljiti Bogu, zapravo su loša kopija farizeja iz prvoga stoljeća. Vjera u Krista je uvijek za, a nikako protiv nekoga. Kršćanin je tu uvijek za drugoga čovjeka.

U Hrvatskoj ljudi trebaju na osobnoj razini otkriti radost Božje milosti koja spašava. Ovim crnilom se ne postiže ništa. Pred Kristom na kraju vremena stajat ćemo primarno kao pojedinci, svaka osoba stat će pred Boga sa svojim životom. Ako se gdje kršćani nadaju u Božju milost, onda je to baš na zadnjoj stanici, ali Krist je već uskrsnuo, imperativ je svakome kršćaninu da sada i ovdje svojim životom svjedoči da je kršćanin. A to znači boriti se bolju, pravedniju i optimističniju Hrvatsku, kontra ovoga crnila. To nije lagano, ali je nužno da se bori protiv grozne čovjekove prirode. Bolja Hrvatska je moguća, bolji svijet je moguć. Samo se mora krenuti prvim korakom.

  • Tomisl:

    Mogli bi ,ali bez svakodnevnist negativnosti iz nasih medija !!!