Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Jesu li Sabor i saborski zastupnici svjesni koliko ih narod prezire?

Čudesno je to kako se u politici sve promijeni za nekoliko trenutaka. Miroslav Škoro je praktički počistio Mislava Kolakušića i Ivana Pernara prije nego što su išta rekli, sa svojom platformom.
Objava 25. lipnja 2019. 1 komentara 703 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Još jedni izbori ...

Postoji jedan grozan prijezir spram saborskih zastupnika. Europski izbori su to pokazali na plastičan način, najglasnija oporba u obliku Mosta i Živoga zida loše je prošla na euroizborima. Sve su se nešto kartale pomiješale, a najviše je mirnu, stabilnu i dosadnu vodu hrvatske politike uzdrmao i prodrmao Miroslav Škoro.

Pred izbore se činilo da će ovo biti dosadni predsjednički izbori u kojima će se bacati fraze i to je više manje to, a Kolinda Grabar-Kitarović mirno će uploviti u drugi mandat. S jedne strane pojava Zorana Milanovića olakšava svima na desnici stvar. Ako dotični gospodin i katastrofa od premijera nekim čudom uđe u drugi krug, onda tko god da je nasuprot njemu dobiva izbore. Glasači centra sigurno neće glasati za dotičnoga gospodina koji se svađa sa svim što hoda i koji je izgubio četiri najvažnije godine za Hrvatsku prilikom ulaska u EU. Glasači desnoga centra, desnice i tvrde desnice će ako treba puzati na rukama da dođu na biralište samo da zaokruže onoga tko je nasuprot lijevom elitistu koji prezire sve osim sebe i svojih roditelja.

Odjednom ništa nije pretjerano sigurno, tko je ta osoba s desna u drugom krugu. Čudesno je to kako se u politici sve promijeni za nekoliko trenutaka. Miroslav Škoro je praktički počistio Mislava Kolakušića i Ivana Pernara prije nego što su išta rekli, sa svojom platformom. A platforma se bazira na općem prijeziru spram političkih elita, a posebice spram Sabora, koji je Škoro bez nekih većih problema spreman zaobići sa serijom referenduma. A ključ svega je da Škoro daje ljudima nadu da nisu nevažni u političkom procesu. Hrvatski saborski zastupnici sasvim javno preziru svoje birače sa stavom da kada se jednom upadne u Sabor, onda nema te sile (osim izvanrednih izbora), koja će ih maknuti iz sabornice, pod uvjetom da uopće dođu na radno mjesto.

Javna slika Sabora je poražavajuća. Ako ste ikada bili u Saboru (a bio sam tamo nekoliko puta), onda prva stvar je saborska straža koja misli da je CIA ili KGB, a shodno tome se toliko bahato ponaša spram gostiju da je to nestvarno, nadam se da to rade nesvjesno. Svi ostali radnici u Saboru su pak izrazito pristojni i uslužni ljudi, od konobarica i konobara do svih mogućih saborskih službi u kojima uglavnom rade mlađi ljudi. Sabor u tehničkom smislu besprijekorno funkcionira. Ali zastupnici i saborska straža, ti ljudi misle da su iznad svih ostalih. Sjajna plaća, mržnja spram naroda i birača, jedna doza nedodirljivosti, la dolce vita, a ti narode crkni.

To je nešto što je Miroslav Škoro sjajno upecao, taj prijezir spram Sabora. To zasigurno nije pročitao u stručnoj literaturi jerbo hrvatska politologija kao vrag od tamjana bježi od suvremenih političkih tema. Hrčak, središnja baza hrvatskih znanstvenih časopisa, otkriva da ima pregršt radova o nekim davnim Saborima (1947. i tako), a najsuvremeniji naslovi su Društveni rascjepi i stranačke preferencije na izborima za Hrvatski sabor 2003. godine Darka Bagića iz 2007., Zašto Sabor nije deliberativan Krešimira Petkovića iz 2010. i pravno mišljenje za Sabor Ustavnost promjena Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i izbornog zakona Arsena Bačića iz 2011. koje tiskano unutar Političkih analiza. Danas je 2019., ako je netko zaboravio. Politička znanost bježi od suvremenosti, iz angloameričke perspektive to je nemoguće, ali iz hrvatske to je vrlo moguće. Zna se tko drži kasicu-prasicu za znanost.

U ovome trenutku mi se čini da nas u drugom krugu čeka vrlo zanimljivo pripetavanje između Kolinde Grabar-Kitarović i Miroslava Škore, jer Zoran Milanović će barem tri, četiri puta sam sebe ukopati sa svojom jezičinom, a još dok jedan zastupnik odjednom otvori dušu na sudu i postane svjedok-pokajnik, to će biti posebno zabavno, pa kud puklo da puklo.

Ako pak nam se sudbina opet naruga pa Zoran Milanović dobije izbore, najbolje se spakirati i zauvijek otići iz Hrvatske. Taj čovjek politički uništi sve što dotakne, a svojom ličnošću paralizirat će politički sustav do besmisla, samo zato jer to može. Budite sigurni, još nije prebolio niz poraza i tu je da nam se svima osveti jer smo se drznuli maknuti baš njega s Markova trga.

Ako predsjednica ostane na svome mjestu, malo toga će se promijeniti. Ako Miroslav Škoro preuzme kormilo, tu će biti svačega. Čovjek koji je skoro umro, redovno postaje puno odlučniji kada mu Bog daje drugu priliku, ne taktizira se. Ako Miroslav Škoro uđe u drugi krug, nastat će neopisiva panika u hrvatskim strankama jer Škoro nudi model vladavine u kojem su stranke nepotreban trošak. Širom Europe ljudima se sviđa model tvrđe ruke u upravi te novih lica. Čeka nas zanimljiva kampanja.

Ljudima je dosadilo da se praktički u političkome, kulturnom i akademskome životu Hrvatske nije ništa promijenilo od šezdesetih godina prošloga stoljeća, unatoč padu komunizma i Domovinskome ratu. Još uvijek se mora otići u neku stranku, imati rođaka, ljubavnicu ili ljubavnika na nekom mjestu da bi se imalo napredovalo. Ili se iseliti. Hrvatskom vladaju lobiji i korupcija, ljudi žele promjenu i nadu. Bilo kakvu nadu.

  • odosmo.kvragu:

    Prilično je jadno od autora članka nazivati Milanovića najgorim premijerom kada smo za premijera imali i jednog Sanadera ili jednog Oreškovića, čovjeka koji je jedva natucao hrvatski jezik.