Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Katolička crkva u Hrvatskoj sigurno i postojano klizi prema margini i društvenoj nevažnosti

Progonom Crkve, Tito joj je napravio najveću uslugu. Sve do druge Jugoslavije, svećenici su bili državni službenici, dio upravnoga aparata. Nasilnim odvajanje crkve i države, Crkva se pročistila, prestala je biti financijski moćna, ali je dobila duhovni kapital koji je dao dobre ljude.
Objava 12. ožujka 2019. 2 komentara 1051 prikaza
Foto: KS/Screenshot: Dokumentarni film "Dijalog, jer drugog puta nema"
Foto: KS/Screenshot: Dokumentarni film "Dijalog, jer drugog puta nema"
Tomislav J. Šagi-Bunić - hrvatski najumniji teolog druge polovice 20. stoljeća.

Hrvatska povijest kakvu učimo iz udžbenika je uvijek odraz trenutačne politike. Npr. za Austro-Ugarske Jelačić je bio genijalan tip, za komunističke Jugoslavije najteži reakcionar. Brišu se mnoge ličnosti, Svetozar Boroević, kao Hrvat-pravoslavac i postojani antijugoslaven bio je skoro proskribiran cijelo jedno stoljeće. Jednako tako, Katolička crkva u Hrvatskoj frizira svoju povijest kao i svi drugi društveni faktori u Hrvatskoj, npr. dvije najveće stranke pokušavaju uvijek šminkati svoju povijest, ali njihovo pravo lice uvijek izađe, prije ili kasnije. Na jučerašnji dan, 11. ožujka 2002. umro je nadbiskup Franjo Kuharić. Malo je ostalo od njegove ostavštine, kompromis i opće dobro kao da su istjerani s Kaptola. Za vrijeme Franje Kuharića, Crkva u Hrvatskoj je najviše vibrirala na istim valnim duljinama kao prosječni Hrvat.

Rijetko će se čuti kako je RKC bila u 19. stoljeću jedan od stupova austrijske vlasti u Hrvatskoj, biskupi su uvijek više uz vlast, nego uz narod. Od svih zagrebačkih biskupa u to doba, najsposobniji je bio Juraj Haulik, Slovak koji se osjećao Mađarem, ali poprilično vjeran Beču, valjda iz nekoga osobnoga prestiža uspio je napraviti čudo i Zagreb odvojiti od Kaloče, uspostavljajući Zagrebačku nadbiskupiju i Metropoliju, napravivši Hrvatsku-Slavoniju crkvenom neovisnom, nadrealni uspjeh za 1852. Višeslojnost Haulikove ličnosti činila ga je boljim biskupom od nekih svojih prethodnika, čija imena danas ni ne znamo.

Josip Juraj Strossmayer, kompleksna ličnost, bez kojega ne bi bilo HAZU ili Sveučilišta u Zagrebu, prvi koji je uvidio gospodarsku snagu Slavonije, sve svoje projekte je radio tako da nijedan nije imao hrvatsko ime. Katolička crkva u Hrvatskoj od Strossmayera do 1918. bila je najveći zagovaratelj nekakve buduće Jugoslavije i protivnik hrvatske (polu)samostalnosti unutar habsburškoga commonwealtha. Dok su srpski vojnici pucali petoga prosinca 1918. po Zagrepčanima, paralelno je nadbiskup Bauer služio Te Deum za Aleksu Karađorđevića u katedrali. Pa ako se netko pita zašto su tvrdi vjernici Starčević i Radić bili tako tvrdo protiv biskupa i klera, petljanje u politiku je zasigurno presudan razlog.

Do svoje blesave i nesretne smrti, Aleksandar Karađorđević je amenovao sve hrvatske katoličke biskupe u Jugoslaviji, koji su tek 1937. i 1938. se sjetili da su Hrvati nakon što se nesuđeni konkordat Jugoslavije i Svete Stolice nije se nikako mogao ratificirati, što zbog SPC-a, što zbog loše vanjske situacije. Dio biskupa koji su za NDH bili malčice prebliski ustaškom režimu, na neki način su htjeli isprasti svoje gorljivo jugoslavenstvo. Nadbiskup Alojzije Stepinac nije bio neki pretjerani Jugoslaven, pa nije trebao ni nešto pretjerano hrvatovati za NDH, a promašenim komunističkim sudskim procesom, zapravo su suđeni oni koji su šmugnuli, a imali su putra na glavi, kao npr. sarajevski nadbiskup Šarić koji je pisao imbecilne pjesmice Anti Paveliću (nije podnosio Stepinca, koji je ipak spašavao ljude od ustaška stroja smrti). Za svoje protivnike, tada budući kardinal Stepinac je napravio premalo, za svoje pobornike Stepinac je napravio sve što je mogao.

Progonom Crkve, Tito joj je nesvjesno napravio najveću uslugu. Sve do druge Jugoslavije, svećenici su bili državni službenici, dio upravnoga aparata. Nasilnim odvajanje crkve i države, Crkva se pročistila, prestala je biti financijski i gospodarski moćna, ali je dobila duhovni kapital koji je dao dobre ljude. S druge strane, s obzirom na trenutno ponašanje Hrvata u Njemačkoj (tvrde da nisu vjernici, da ne bi plaćali dažbine njemačkoj državi), ispada da je Tito samo trebao uvesti crkveni porez i riješio bi se svoga najvećega protivnika.

Tomislav Janko Šagi-Bunić je prvi hrvatski teolog koji uviđa da Starčevićev koncept rastave crkve i države, koncept koji negira primat političkome katoličanstvu nad hrvatstvom je zapravo dobar za Katoličku crkvu. Taj nadasve mudri i dobrohotni kapucin, koji je znao uvidjeti sve greške domaćega episkopata iz 19. i 20. stoljeća, pravilno je anticipirao da do hrvatske države, prije ili kasnije, mora doći u nekom obliku. Uz svoje glavne suradnike, Josipa Turčinovića i Vjekoslava Bajsića, Šagi-Bunić je za komunističke diktature znao da Crkva jedino može biti slobodna u društvu koje je slobodno. Ovi gorljivi Hrvati nedostižan su ideal za današnje katoličke teologe.

Ono što današnju Crkvu u Hrvatskoj razlikuje od Kuharićeve crkve, sumanuta je potreba da se društvo čini neslobodnim, da se ograničavaju manjine, da se vjerski sadržaj pokušava gurati kroz državni aparat, što je dugoročno kontraefekt za Crkvu. Danas jednostavno nema u Crkvi ljudi koji shvaćaju povijesni trenutak, nema ljudi kao Bajsić, Šagi-Bunić, Turčinović, ljudi kao Živko Kustić ili pak biskupa kao Mijo Škvorc. Katolička crkva sebe gura na marginu i u manjinski položaj, iako je financirana od države, izigrava žrtvu i pravi se ugroženom, iako je u povlaštenom položaju.

Kuharićeva crkva, uz sve svoje nedostatke, uspjela je skupljati različite ljude, bilo vjernike, bilo svećenike, svi oni bili jedno pred Bogom, iako nisu imali jednake svjetonazore. Istina, 1972. sasječeni su najprogresivniji teološki elementi u postkoncilskoj obnovi Hrvatske, ali ipak nisu prevladali nazadni elementi kao nadbiskup Čekada ili biskup Bauerlein. Danas, katolički biskupi u Hrvatskoj optiraju za samo jednu političku opciju, a to je nedefinirana klerikalna desnica, ali koja nema apsolutno nikakvo pravo uporište u narodu. Crkva koja se zalaže za neslobodu i ne vidi znakove vremena, uništava sama sebe, progutat će je vrijeme, postat će dosadni muzej.

Katolička crkva u Hrvatskoj uvijek će biti najveća vjerska zajednica, samo biskupi moraju postaviti sebi pitanje žele li u 21. stoljeću više financijsku ili duhovnu moć, žele li pune ili prazne crkve. Crkva je od nadbiskupa Haulika do nadbiskupa Kuharića uvijek bila u svađi s dominantnom hrvatskom politikom ili pak sa željama naroda. Katolička crkva mora se izvući iz političke arene, jerbo je politika u Hrvatskoj jednostavno preprljava rabota. Lijek koji je nudio Tomislav J. Šagi-Bunić bio je jednostavan, maknuti se od direktne političke močvare i baviti se evanđeljem, zalagati se za slobodnu Crkvu u slobodnoj Hrvatskoj.

  • Istraživač:

    Crkva u Hrvatskoj je nažalost propala. Ideali, za koje su se zalagali klerici u prošlim stoljećima hrvatske povijesti, su postali poput muzeoloških eksponata i relikvija kojih ćemo se, nažalost, samo sjećati. Crkveni velikodostojnici voze skupa auta, kupuju se zemljišta, prodaju ... prikaži još! parcele, a s druge strane se pričaju floskule o skromnom životu i askezi u ime Krista. Sve je to lijepa pričica. Vatikanski ugovori koji isisavaju enormne količine novca iz proračuna RH još uvijek nisu revidirani, iako jedna katolička Poljska i Irska ne daju Crkvi niti jedne lipe. Vjerojatno su za Bozanića to vražje države koje mrze Crkvu i čovjeka. Zabrana mise na Bleiburgu više nije na tapeti? Kad je Crkva u Austriji argumentirano odgovorila HBK-u zbog čega više neće dozvoliti održavanje mise, kojom se uzdiže NDH i slavi propali, sramotni režim, Kaptol je ušutio jer znaju da bilo kakav protuargument nije u naravi istinit i opravdan. Tako je bilo i za Istanbulsku, velika hajka, a sada se šuti jer se Crkva nagodila sa vladajućom elitom. E moja Crkvo, neće na dobro!

  • neboiznadzagreba:

    Zaista, Crkva je najjača kada je progonjena i zabranjena, Kuharićeva je neusporediva s Bozanićevom - Kuharić je pješice s narodom hodočastio u Mariju Bistrica, Bozanić se doveze i odveze. Kuharić je u doba represiji više učinio za narod i njegov ... prikaži još!v opstanak, nego li svi emigranti, disidenti zajedno, a šutnja i ne djelovanje Bozanića, krivci su za mnoge nepravde i stanja u Hrvatskoj.