Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Kratki izlet u Split ili kako sam lunjao Dioklecijanovom palačom dok je tukla podmukla bura

Split je vrlo vjerojatno grad koji je najprisutniji u hrvatskom javnom prostoru, ni Zagreb, ni Rijeka nemaju takvu prisutnost u smislu lokalne kulture, grad ima prisutnost kroze serije, filmove, kroz svoje muzičare, kroz svoj govor. Kada sam sišao nakon nekoliko sati drndanja s busom, iako nikada nisam bio u gradu, vizure u samom centru grada su mi bile poznate.
Objava 04. prosinca 2018. 2 komentara 117 prikaza
Gospe od Zdravlja
Gospe od Zdravlja
Čuvena Dulčićeva freska Krista Kralja.

Pred koju godinu shvatio sam da sam u svojim tridesetima i da nisam vidio veći dio Hrvatske. Više-manje, svi putuju na more, ali svatko ima svoja običajna odredišta. Primjerice, Istru sam dosta puta prošao, kao i značajan dio sjevera Dalmacije. Kako nisam vidio veći dio Hrvatske, shodno tome sam odlučio da u dogledno vrijeme turistički posjetim sva županijska središta, barem da napravim po jedan jednodnevni izlet.

Za sad sam turistički prošao Bjelovar, Varaždin, Karlovac, Viroviticu i Sisak. Primjerice u Rijeci sam studirao, a u Koprivnici sam imao i adresu godinu dana, pa ih uz Zagreb smatram nekako svojima. Bjelovaru hitno treba revitalizacija iako je vrlo pristojan grad, ima dosta praznih prostora u širem centru, ali kako čujem gradonačelnik Hrebak je ozbiljno shvatio svoj grad i Bjelovar bi mogao pod njim daleko doći. Karlovačkoj Zvijezdi hitno treba obnova jer je u šokovitom i raspadnom stanju, a jedna od najljepših primjera vojne arhitekture u Srednjoj Europi, povijesno središte Karlovca je nadrealno zapušteno, iako je Karlovac podosta živ grad. Koprivnica se super drži sa svojim divnim središtem i Renesansnim sajmom, a Rijeci i Varaždinu bi dobro došao face-lifting, iako su urbana središta. Varaždin je doduše u boljem stanju od Rijeke, oba grada imaju divan šarm. Virovitica kao prelijepi panonski grad s divnom župnom crkvom nalazi se usred silovite obnove Dvorca Pejačević što je dokaz da se može, kada se hoće, a onda kada se središte dovede u red, bit će to prvoklasni kontinentalni turistički biser. Centar Siska je neopisivo lijep, ali taj je grad došao na zao glas i treba mu rebranding (ta divna hrvatska riječ), kroz njegovo središte teče Kupa i to je prelijepo je za vidjeti, stvarno me ugodno iznenadio, unatoč spomenutoj negativnoj medijskoj slici, koja je nepravedno stvorena.

U životu sam još više puta bio u Krapini, Požegi, Zadru i Šibeniku, ali predugo je prošlo, pa moram opet to ponoviti u dogledno vrijeme. Nikada nisam bio u Čakovcu (planiram ubrzo), Osijeku, Vukovaru i Vinkovcima, Brodu, Pazinu (u Puli doduše više puta), Gospiću i Dubrovniku. A do prošloga tjedna, nikada nisam bio u Splitu. Zadnji put sam na tri dana pobjegao iz Zagreba prošle godine na Balaton. Bilo je krajnje vrijeme da se malo maknem iz Zagreba.

U Split sam došao busom zadnje srijede studenoga i to popodne, preko Knina, jer je zbog vjetra bila zatvorena autocesta. Potez ceste od Gračaca do Knina je fenomenalan dio prirode (treba to vidjeti) i čovjek se pita od čega su to pobunjene kninske bradonje mislile točno živjeti, jer to baš i nije najpitomiji kraj na svijetu.

Split je vrlo vjerojatno grad koji je najprisutniji u hrvatskom javnom prostoru, ni Zagreb, ni Rijeka nemaju takvu prisutnost u smislu lokalne kulture. Zagreb se većinu vremena poistovjećuje sa središnjim organima vlasti ili pak s gradonačelnikom Bandićem. Split ima prisutnost kroze serije, filmove, kroz svoje muzičare, kroz svoj govor. Kada sam sišao nakon nekoliko sati drndanja s busom, iako nikada nisam bio u gradu, vizure u samom centru grada su mi bile poznate.

Rimska kultura je fascinatna, a mala djeca znaju da je Dioklecijanova palača samo srce Splita. Moram reći da mi se ista vrlo sviđa, prohodao sam je nekoliko puta uzduž-poprijeko, a nekako kada padne prvi mrak, posebno mi je lijepa. Središte Splita je praktički iseljeno i prilagođeno turizmu. Tako se npr. tako se upad u Svetoga Duja plaća 25 kn, ali bonus je onda besplatni upad u Jupiterov hram koji je pretvoren u Krstionicu Sv. Ivana, gdje se nalazi čuveni plutej s likom hrvatskoga vladara iz 11. stoljeća (vrlo vjerojatno Petar Krešimir IV.), to je jedna od stvari koje sam stvarno htio vidjeti. Uglavnom, kada ja hodam po gradovima, bilo domaćim, bilo stranima, primarni su muzeji i crkve. Split je grad mnogobrojnih crkava i zaista ima pregršt muzeja.

U Gospi od Zdravlja se nalazi jedno od najvažnijih djela hrvatske sakralne umjetnosti u povijest, freska Krista Kralja čuvenoga slikara Ive Dulčića iz 1959., jedno od neshvaćenih bisera hrvatske umjetnosti, djelo koje anticipira Drugi vatikanski koncil. Jedva sam nekako pogodio vrijeme kada je crkva otvorena, bio bih vrlo nesretan da nisam vidio tu crkvu. Primjerice, mislio sam da je Sveti Frane na Rivi malo veća crkva.

Split je muzejski jak grad, Meštrovićeva galerija je zanimljiva, samo je čudno kada hodaš po tuđoj kući. Nekako nije najsretniji prostor za Meštrovićeva genijalna djela, od kojih su me najviše dojmili Job i odljev Rimske Pieta. Ono što sam godinama htio vidjeti je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, koji ove godine slavi 125 godina postojanja i 40 godina otvorenja trenutne zgrade u Splitu. Genijalan postav, koji je doduše u preuređenju, pa muzej izgleda kao jedna velika radionica. Ali vidjeti neke najveće artefakte hrvatskoga srednjevjekovlja ili njihove vjerne kopije na jednom mjestu, osjetiti tu energiju, to je nešto posebno, nešto što bi svaki Hrvat trebao iskusiti. Nadgrobni natpis kraljice Jelene posebno me se dojmio, gotovo duhovno iskustvo. Don Frane Bulić ostao je za mene najveći Dalmatinac u svemiru.

Primjerice, skoro da nisam otišao u Galeriju umjetnina koja je dva metra od Grgura Ninskoga, a to bi bila velika greška. Nevjerojatno dobar postav u kojem su prisutni svi važniji hrvatski slikari prošloga stoljeća, zbirka puna donacija, iako odiše dalmatinskim motivima, mogu se primjerice naći Krsto Hegedušić i Ivan Lacković Croata, svakako želim vidjeti taj stalni postav opet, smješta hrvatsku umjetnost u svjetske okvire. Sjajan muzej u svakome pogledu. Ja naivno vjerujem u kulturni turizam, a moram reći da sam u svim spomenutim muzejima bio jedini posjetitelj.

U Galeriji umjetnina mogu se vidjeti potreti Splićana iz 19. stoljeća i zapravo fascinira kako su ta lica slična i današnjim Splićanima. Split ima svoju specifičnu vibru, ljudi su za Mediteran dinamični (ili je možda bila bura u pitanju, pa svi bili brzi), ponositi, nepogrešivo izgledaju splitski, čini mi se da mi je na čelu pisalo da nisam domaći. Spavao sam dvije noći u apartmanu u Plinarskoj (vrlo rado preporučim privatno smještaj) i bilo je zanimljivo gledati Varošane kako pomalo tugaljivo gledaju u turiste kojim im okupiraju kvart. Varoš je kao spoj Trnja i Tkalčićeve, vrijedi se i po njemu zavući u nebrojene male kale u kojima još uvijek ipak dominira domicilno stanovništvo nad turistima. A turista ima i ovo doba, čuo sam podosta njemačkoga, engleskoga, francuskoga, talijanskoga, ali nije navala kao u ljeti.

Centar Splita je sebe prilagodio turizmu, nebrojeni dućani, smještajne jedinice, restorani, kafići. Središte Splita u skladu toga ima i svoje cijene, nije nešto pretjerano jeftino i zapravo je dobro da Dioklecijanova palača odbija paradajz-turizam. Ako si tu, onda nešto i plati, podržavam stav da ako se radi, da se onda treba i zaraditi. Skromnoga sam mišljenja, da kada je čovjek na odmoru, da nema mjesta kuknjavi nad cijenama. Ponuda jela je stvarno raznovrsna i ima jela doslovce za svakoga. Mnogi stari Splićani naricaju nad gubitkom identiteta gradskoga središta, ali i Zagrebu i svima gradovima se to događa. Zanimljivo je da po ugostiteljskim objektima uglavnom svira ili dalmatinski pop, ili pak glazba osamdesetih. Ništa drugo nisam čuo, ali svi pomalo patimo za osamdesetima.

Split je lijep grad, ali čini mi se ovako podosta splitski, kao da postoji neki nepisani pravilnik kojega se svi drže, točno se vidi tko je Splićanin, a tko nije. Diše poprilično hrvatski (onako istinski patriotski), Hajduk izvire sa svih strana (murali, naljepnice, pojedine trgovine), čini mi se podosta konzervativnim, ima tu jednu samovažnost kao središte Dalmacije. I zna dobro proizvoditi vlastitu mitologiju, kada vidite legendarni Stari plac, onda to najbolje shvatite.

Kada sam u petak u podne odlazio na bus, rekoh sam sebi da ću se vratiti. Htio bih Split vidjeti na proljeće i još malo ga proučiti izvan samoga centra. Ova tri dana (zapravo dva) dana što sam proveo u Splitu ostat će mi u sjajnom sjećanju. Mislim da sam odlaskom u Split ispravio vražnu grešku što nikada prije nisam bio u njemu. Pomalo naivno, nadam se da će se svaki stanovnik Hrvatske veseliti istraživanju vlastite domovine kao što mene vesele posjete županijskim središtima, jer kako voljeti nešto što se ne pozna?