Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Molitva je dar, lijek i nasušna duhovna potreba, ne smije se bježati od nje

Ako i nema vidljivoga jedinstva u kršćanstvu, ako je kršćanstvo razmrvljeno pod geografskim i kulturnim linijama, onda zasigurno postoji jedinstvo po molitvi Očenaša, ona je svagdje ista, njezine prošnje usmjerene prema Ocu uvijek su iste, ona nas sve spaja, ako nas kalendari, kultura, politika i geografija razdvajaju, lijepo je znati da smo ipak jedno.
Objava 19. travnja 2020. 1 komentara 362 prikaza
Foto: Pixabay
Foto: Pixabay
Uvijek i svagdje!

Jedna od temeljnih ljudskih potreba je molitva. Svi novozavjetni spisi prožeti su molitvom. Isus se postojano i stalno molio, rana Crkva u Djelima apostolskima nalazi se u molitvi, sve poslanice pozivaju na molitvu, a čudesni i ne baš uvijek jednostavan svijet Ivanovoga Otkrivenja također je prožet molitvom. Uz Isusa Krista, kao središnju točku i žarište Novoga zavjeta, uvijek je prisutna molitva.

Ono što nam je Isus ostavio kao sigurnu molitvu je Oče naš. Ona je među temeljnim obrascima kršćanske vjere. Gledajući kroz hrvatsku jezičnu povijest i baštinu, od početka slavenske, primarno bugarske i hrvatske, pismenosti ona se nije puno promijenila. Da se nađe ispred nas Hrvat/ica iz svakoga stoljeća naše povijesti, a da je kršćanin, bilo koje farbe ili fele, možemo zajednički izmoliti tih sedam prošnji.

Kada je Martin Luther 1529. stvorio onu suvremenu vrstu koju nazivamo katekizmom i koja je ušla u sveopću kršćansku pedagogiju, trećinu svoga Velikoga i Maloga katekizma posvetio je Očenašu. Hrvatska redakcija Lutherovoga Maloga katekizma iz 1561. ujedno je i prvo tiskano izdanje hrvatske protestantske tiskare u Urachu. Fascinantno je kako su hrvatska luteranska izdanja iz šesnaestoga stoljeća zapravo teološki svježa i danas.

Postoje nekakve scijentističke tlapnje o vjeri u progres. Čovjek se duhovno nimalo ne mijenja, mi uopće nismo ništa pametniji od naših predaka, jedino imamo bolju tehnologiju, tu je progres stvarno vidljiv. U filozofiji i teologiji pojedine ideje se pogube i onda se ponovno pojave. Isto mi se tako čini da je preživjela čudesna Aleksandrijska knjižnica, da bi se tamo našlo mnoge ideje iz tehnologije koje su danas tek moguće. Inače scijentisti (vjernici u znanost) obožavaju kriviti kršćanstvo za nestanak navedene knjižnice, iako je ona uništavana u više valova. Doduše, u četvrtom stoljeću lokalno egipatsko kršćanstvo bilo je stvarno čistunski nastrojeno, nešto što će pravoslavlje pratiti kroz ikonoklazam na dulje staze, ali to je priča za neke druge tekstove.

Oče naš je vječna inspiracija teolozima. Možda najveći hrvatski katolički teolog zadnje trećine dvadesetoga stoljeća, Tomislav J. Šagi-Bunić, pred smrt je u Glasu Koncila pisao serijal tekstova baš o Očenašu, ti tekstovi su posmrtno 2000. godine sjedinjeni i izašli su u knjižici Motriti lice Očevo, što je bila točka na i jednoga divnoga teološkoga opusa.

Molitva se uči, uostalom kao i sve drugo u životu. Ne uči se na vjeronauku, nego dolazi iz obiteljskoga doma, simbolično se prenosi s koljena na koljeno. Ne želim biti grub, ali uvijek se čini da ateisti na neki način oštećuju svoju djecu ako ih ne uvedu u svijet molitve. Ona je uvijek ujedno i nekakav odlazak u djetinjstvo, u neko ljepše nevinije doba. Uvijek se može naučiti moliti, ali ta jedna lijepa situacija, koja je uglavnom u komunističko doba pripadala bakama i djedovima, taj jedan niz povezuje nas s našim precima. Svaki put kada se moli Oče naš, kao da i s nama mole svi naši preci kroz stoljeće, kao da se stvara jedan lanac koji prožima prošlost, sadašnjost, a za sve one koji imaju ili će imati svoju djecu, taj lijepi lanac ide i u budućnost.

Zanimljivo je da se Oče naš moli u pluralu, dok se Isus uvijek povlačio u osamu u molitvu. Tim pluralom to je molitva zajednice, molitva Crkve. Ako i nema vidljivoga jedinstva u kršćanstvu, ako je kršćanstvo razmrvljeno po geografskim i kulturnim linijama, onda zasigurno postoji jedinstvo po toj molitvi, ona je svagdje ista, njezine prošnje usmjerene prema Ocu su uvijek iste, ona nas sve spaja, ako nas kalendari, kultura, politika i geografija razdvajaju, lijepo je znati da po Očenašu smo jedno.

Naravno, svako se moli na svoj način, ima jako puno molitvi, praksa molitve je raznovrsna, nije pretjerano reći da je koliko ljudi, toliko je molitva. Ono što iz nekoga svoga iskustva i života mi se čini da Bog ispunjava više naše prošnje kada se molimo za druge, nego za sebe. Možda je tu najpoznatiji primjer koliko je Monika, majka Augustina Aurelija se molila za obraćenje svoga sina i onaj komentar čuvenoga milanskoga biskupa Ambrozija da sin tolikih suza jednostavno ne može propasti. Aurelije Augustin i danas ostaje kao jedna od pametnijih glava kršćanstva, ali zasigurno i jedan od kršćana koji je probao podosta grijeha prije obraćenja, danas sa svojim životom ne bi se mogao upisati ni u jednu molitvenu zajednicu u Hrvatskoj i BiH.

Da završimo tekst, treba se moliti, treba naći uvijek vremena i mjesta za molitvu. Ona je nešto intimno, jedan odnos između Boga i čovjeka koji se ne tiče drugih. Bogoslužje, ono je pak čin vjerničke zajednice i Boga, u nedjelju se Narod Božji nalazi da bi zajednički slavio i blagovao, što možda u ove dane korone još bolje shvaćamo. Ali osobna molitva, ona pripada svakome čovjeku. Također treba imati na pameti da nas praksa uči da će Bog prije uslišiti molitve i prošnje koje imamo za druge. Zato uvijek molite za one koje volite, ali jednako tako i za one koje ne podnosite i koji vas nisu dragi. Ako njima budu bolje u životu, možda će se od neprijateljstva izroditi i neko prijateljstvo.

Moliti se treba uvijek i svagdje! Razgovor s Bogom liječi, uzdiže i pomaže!