Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Nemojmo zaboraviti Petrinju i Glinu za desetak dana, treba im dugoročna pomoć

Svi ti krajevi su kroz povijest trpili svašta, ali redovno su se dizali kao Feniks iz pepela. Nažalost, vidjeli smo kako je potres razorna sila i kako ne razlikuje je li riječ o glavnome gradu ili pak o nekom uvjetno kazano provincijskom gradiću, jer Sisak, Petrinja i Glina u sebi drže slavnu prošlost i oni su važni za hrvatsku povijest.
Objava 30. prosinca 2020. 4 komentara 1086 prikaza
Foto: Javna domena
Foto: Javna domena
Josip Jelačić i Josip Runjanin

Da mi je netko rekao da ću opet pisati o potresu. Nadao sam da neću. Zagreb je opet pokupio svoj dio trešnje, možda se ne čini tako, ali ima štete i u Zagrebu koja će otkrivati kroz nadolazeće dane. Ali, Zagreb je prošao sasvim dobro spram Siska, Petrinje i Gline. Umjesto tmurne sadašnjosti, više mislim o slavnoj prošlosti tih mjesta.

Važni su to krajevi za povijest Hrvatske. Nekada su se nalazi duboko na sjeveru Hrvatske, na području nekadašnje rimske provincije Panonije. Kako su Turci napadali Hrvatsku, postali su poprište mnogih bitaka, mnogih sudbina. Sisak je poznat po svojoj Bitki kod Siska kada je 1593. konačno zaustavljeno napredovanje Turaka u Hrvatskoj, pa se krenulo u oslobađanje hrvatskih zemalja. Godine 1750. ustrojit će se dvije graničarske pukovnije na ovome području. Prva banska pukovnija naći će svoje zapovjedno mjesto u Glini, dok je Druga banska pukovnija našla svoje središte u Petrinji. Banske pukovnije su bili financirane od hrvatskih staleža, bile su nominalno pod hrvatskim banom, iako su bile dio Vojne krajine, čije je središte bilo u štajerskome Grazu.

Na naslovnoj slici nalazimo bana Josipa Jelačića i Josipa Runjanina, časnike Glinske pukovnije. Smatra da je kao kadet Runjanin 1846. ili 1848. baš u Glini skladao melodiju koja je danas hrvatska himna. Danas će Srbi u Hrvatskoj obvezno isticati da je on Josif i da je Srbin. O identitetu graničarskih pravoslavnih časnika treba napisati jednu cijelu knjigu, on je bio raznovrstan, od osjećaja pripadnosti hrvatskome nacionalnom korpusu, preko osjećaja pripadanja srpstvu, dok je određeni dio časnika-pravoslavaca sebe smatrao na neki način - Nijemcima, a pokoji je i prevagnuo na mađarsku stranu. Najbolje je guglati generala Jánosa Damjanicha, koji jedan od 13 mučenika Arada, gotovo svetih likova mađarske povijesti (po ne znam koji put pišem da mi o Mađarima znamo, malo ili ništa), među kojima je i general Károly Knezić, hrvatskoga podrijetla. Oni su umrli kao Mađari. Ali među mladim hrvatskim časnicima u Banskoj krajini, cvao je domoljubni zanos. Uostalom, ban Jelačić proveo skoro desetljeće u Glini, gdje je dogurao do pukovnika.

S područja Siska primjerice su partizanski generali Janko Bobetko i Vlado Janić Capo, te admiral Mate Jerković. Svaki grad, gradić i selo tih graničarskih krajeva u kojima su živjeli Hrvati i Srbi, svaki kutak priča nekakvu priču iz bezbroj bitaka i ratova koji su se tu tukli. Ali nisu ratovi važni, važni su živi ljudi koji sada ovdje žive.

Svi ti krajevi su kroz povijest trpili svašta, ali redovno su se dizali kao Feniks iz pepela. Nažalost, vidjeli smo kako je potres razorna sila i kako ne razlikuje je li riječ o glavnome gradu ili pak o nekom uvjetno kazano provincijskom gradiću, jer Sisak, Petrinja i Glina u sebi drže slavnu prošlost i oni su važni za hrvatsku povijest. Nažalost, zbog recentne povijesti i razaranja u Domovinskome ratu i agresiji, nisu se vratili na predratni broj stanovnika. Općenito područje Banovine ili Banije, kako vam je draže, rapidno gubi svoje stanovništvo, jednako hrvatsko i srpsko. Ljudi nestaju iz ove stare hrvatske pokrajine nazvane po svojoj vojničkoj prošlosti i svojim banskim graničarskim pukovnijama. Ono je preživilo strašne strahote i puno junačkih bitaka u prošlome ratu. Radio Banovina iz Gline ima svoj udjel na radijskome tržištu, a s Gavrilović i dalje se poistovjećuje s Petrinjom.

Hrvatskoj kronično nedostaje bolji sustav civilne zaštite. Opet su ovih dana pojurili mnogi volonteri, primjerice navijači Dinama, slično kao za zagrebačkoga potresa, prema Petrinji. U kaosu potresa mediji su skoro pa u prvim tren zanemarili Glinu i glinski kraj, jer su se nalazili u Petrinji za konferencije za novinstvo gradonačelnika Dumbovića, pa su mogli katastrofu prenositi iz prve ruke. Ne može se sustav obrane od prirodnih katastrofa počivati na nečijoj dobroj volji bez organizirane strukture. Sasvim je očito i izvjesno da se nalazimo na trusnom području i da trebaju Hrvatskoj jake postrojbe CZ-a koje mogu u brzom roku izići na teren. Nisam fan negativnih vijesti, ali toga nije bilo na terenu. Treba učiti iz grešaka, kada drugačije ne ide.

Trenutno su svi spremni pomoći, radili su mnogi različita jela, ljudi su odmah krenuli sakupljati potrepštine, Hrvati su stvarno čudesno solidarni u ovakvim teškim vremenima. Ali ostaje činjenica da nije stvorena struktura koja to može podijeliti. Hrvate će ovo uzbuđenje solidarnosti nositi još negdje desetak dana. Onda će doći neke nove brige, neko novo središte korone, nekakvi novi porezi, nekakvi novi problemi, koje ove, gotovo proklete 2020. godine ne nedostaje.

Sisak, Petrinja, Glina, mjesta su slavne hrvatske prošlosti i trenutno tmurne hrvatske sadašnjosti. Sisak, ima bolju vezu sa Zagrebom i žilav je grad, ima Savu, ima još nekakve industrije i nije toliko nastradao kao Petrinja i Glina. Vjerujem da će Sisak snaći snage da se obnovi. Naravno, trebat će i tome gradu puno pomoći. Ali ako se zaborave Petrinja i Glina, kako su i sada zaboravljeni, ovi slavni hrvatski gradovi i njihova okolica, jednostavno će potonuti u demografski slobodni pad i Banovina će ostati bez svojih ljudi. Molim vas, nemojte zaboraviti ove krajeve kojima je prijeko potrebna pomoć. Sustavna, nestihijska i dobro organizirana pomoć da se ti krajevi dignu iz pepela, kao što su do sada redovno dizali poslije svih ratova i bura. Pišete političarima, gnjavite ih i kroz sljedeće mjesece, kako se ne bi zaboravili ovi teško stradali krajevi.

Treba spasiti ove gradove, ne samo samo zbog slavne prošlosti, nego primarno zbog ljudi koji tu žive, da ne odu svi u Zagreb i u Njemačku. Hrvatskoj ne treba Nacionalni park Banovina, već živi i radišni ljudi.

  • Avatar domin
    domin:

    Fantastično je vidjeti da se toliko ljudi, i u tako kratkom vremenu, podiglo na pomoć! Nevjerojatno! Ali što će biti za 3 mjeseca, za šest....Ti ljudi će i dalje trebati pomoć. Mislim da bi trebala nekakva koordinacija da to ne ... prikaži još! bude kao vatra od slame, plane i nestane...

  • Vilim:

    Sve je to vec videno,na krvi ,nesreći ,boli tih ljudi strukture ce dobro profitirati,napraviti ce neke projekte koje ce 100 puta preplatiti,naslikavati se ,jadan drugoga hvaliti.91,95,2020,2025,sve ce biti isto, jedino sta ce biti jos manje ljudi.sad ce biti puno pametniji ... prikaži još!i pa ce zabraniti svaki pokusaj kontrole utrošenih novaca da nebi imali neugodne situacije.sve su to isti obrasci kako unistiti ovaj napaceni narod,nikom nije cudno koliko je bilo starih oronulih kuca ,gradevina i rusevina jos iz domovinskog rata.koliko su to siromasni krajevi ,pa su ipak ljudi skromno zivjeli a sad je i to sve unisteno.ako imate i malo morala i empatije nastavite pratiti dogadaje a ne da poslije deset dana vise niko Nece spominjati te ljude i sudbine.

  • jedva:

    Mislim da je najbolje uplatiti novac na račun Crvenog križa. Možda nam sada treba i TV-akcija prikupljanja novca.