Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Pedeset godina Zagrebačke Biblije prošlo je gotovo nezapaženo

Prijevod Biblije je važan događaj. Pedesetogodišnjica Zagrebačke Biblije u rujnu prošla je potiho i nečujno, KBF je organizirao jedan znanstveno-popularni skup i to je više-manje to, HINA je dala obavijest o istome, drugi su prenijeli, ali nisam dojma da je javnost nešto pretjerano registrirala 50 godina ovoga sjajnoga poduhvata. Što nije uspjelo hrvatskim protestantima u 16. stoljeću, uspjelo je fra Bonaventuri Dudi, fra Jerku Fućku, Juri Kaštelanu i Josipu Tabaku.
Objava 06. studenoga 2018. 3 komentara 355 prikaza
Moja obiteljska Zagrebačka Biblija
Moja obiteljska Zagrebačka Biblija
Čuveno izdanje iz 1968.

Pitanje prijevoda Biblije na hrvatski jezik jedna je od onih ključnih stvari koje Hrvatsku stavlja na Zapad, a time stavlja sve nas u zapadni kulturni krug. Hrvati su u 16. stoljeću bili Zapad po svojim luteranima. Ruku na srce, Katolička crkva u Hrvatskoj se i danas trudi da izbriše činjenicu da je postojalo izvorno protestantsko izdavaštvo, a da nema akademskoga rudara, jezikoslovca Alojza Jembriha, zaljubljenika u kajkavsku jezičnu baštinu, ali i stručnjaka za hrvatski jezik Gradišća, kao i za slovensko-hrvatsko jezične veze, možda bi nestao svaki spomen o prvim hrvatskim pravim bibličarima iz 16. stoljeća. Bez profesora Jembriha teško da bi se sačuvala danas svijest da je u njemačkom Urachu postojao od 1561. svojevrsni hrvatski izdavački zavod koji si je nametnuo u zadatak da se tada Biblija prevede na hrvatski pučki jezik s izvornih jezika.

Taj poduhvat na čijem su čelu stajali Stipan Konzul i Antun Dalmatin, dva bivša čakavska katolička svećenika koja su pristala uz protestantizam, dao je djelomično uspjeha, 1562. i 1563. tiskan je prvi cjeloviti prijevod Novoga zavjeta na 'hrvatskom jaziku' na glagoljici i hrvatskoj ćirilici. Taj 'hrvatski jazik' (crabatisch, crobatisch, croatisch, harvacki, hrvacki) naglašen je i u svim ostalim izdanjima koje su uglavnom tada izdavali istarski i primorski Hrvati u Njemačkoj. Žalosno je kako danas malo ljudi u Hrvatskoj zna za to, a tek 2013. i 2015. zahvaljujući timu na čijem je čelu bio prof. Jembrih, te Školskoj knjizi i Adventističkom visokom teološkom učilištu dobili smo latinički prijepis glagoljskoga izdanja. Taj Novi testament je vrlo, vrlo važan, jer je pokušaj stvaranja hrvatskoga književnoga jezika razumljivoga čakavcima, kajkavcima i štokavcima, on je najbolji branik protiv jugoslavenskih i velikosrpskih lingvista svih farba i fela, koji i danas ratuju protiv hrvatskoga jezika i hrvatske jezične tradicije, a takvi često stoluju po njemačkim slavističkim katedrama. Prijevod je u teološkom i jezičnom smislu nevjerojatno zanimljiv, jer uz pojedine riječi dolaze i zvjezdica (*) koja daje alternativna značenja riječi, a neki komentari ispred biblijskih knjiga jednostavno začuđujuće odišu suvremenošću. Zanimljivo je da tadašnji glavni slovenski protestant Primož Trubar gotovo je vodio specijalni rat protiv ovoga izdanja, kojega vrijedi ga uzeti u ruke i osjetiti taj živi komad hrvatske povijesti, to je izvanredni blagoslov da vidimo kako su govorili i pisali naši stari.

Shvaćali su mnogi katolički teolozi u Hrvata važnost prijevoda Biblije, primjerice prijevod Bartola Kašića dovršen 1636., ali izdan je tek u Njemačkoj 1999. i 2000. Katančićeva Biblija je tiskana 1831. u Budimu bez neke pretjerane recepcije, od 1858. do 1861. tiskana je Škarićeva Biblija u Beču, opet bez pretjerane recepcije. Politička volja Beča i Vatikana je primarno stajala iza svih tih loših recepcija i činjenice da isusovac Kašić svoj prijevod nije mogao ni izdati za svoga života.

Od 1877. Hrvatskom kola hrvatizirani prijevod Novoga zavjeta i Psalama Daničića i Karadžića u redakciji Bogoslava Šuleka, izvorno teološki šlampav prijevod i uz sav Šulekov veliki trud, danas je krajnje zastario. Ima neke crne ironije da je baš Šulek bio redaktor toga prijevoda, računajući koliko ga danas hrvatski i drugi vukovci mrze i preziru zbog njegove gromobranske uloge u očuvanju hrvatskoga jezičnoga identiteta. Šulek, otac većine hrvatskoga znanstvenoga nazivlja, bio je nesuđeni luteranski pastor i teološki dobro potkovan, čudesan čovjek, o kojem se premalo piše i govori. Cjelokupna Vukova Biblija dostupna je od 1895., bila je vrlo česta u kućnim knjižnicama, jer druge nije bilo. Još i danas Vukovu Bibliju možete naći i po raznim aukcijama i u antikvarijatima.

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata (1942. i 1943.) u Sarajevu u tri sveska izlazi kompletni prijevod Biblije sarajevskoga nadbiskupa Ivana Ev. Šarića, više nego kontroverzne osobe, koji je za razliku od nadbiskupa Stepinca, vrlo otvoreno podupirao ratni režim i 1945. šmugnuo prvo u Austriju, a zatim u Španjolsku, gdje i umro. Teološki donekle kvalitetan prijevod (nastao je u kriznim vremenima i to u vrlo kratko doba, po svemu sudeći većinom su podloga njemački prijevodi) postao je nažalost talac političkoga djelovanja svoga autora. Hrvatsko biblijsko društvo od 2006. opet izdaje teološki redigiranu verziju ove Biblije i ta verzija se vrlo dobro prodaje.

Od kajkavskih izdanja, profesori Daniel Berković i Boris Beck izdali su tek prošle 2017. Vranićeve Psalme iz 1816. (iz nikad dovršene i nikad izdane Biblije Maksimilijana Vrhovca), a kajkavski Novi zavjet Ivana Ruperta Gusića iz iste Biblije, koji je pripremio nezaobilazni prof. Jembrih, trebao je vidjeti svjetlo dana prošle godine, ali nisam registrirao da je isti izašao. Ako je netko od čitatelja vidio isti, molim ga da to priopći u komentarima.

Ako ste pozorno čitali, svi ovi prijevodi su bili često žrtve političkih okolnosti, tako da to što je Hrvatska kasnila s izdavanjem općeprihvaćenoga prijevoda Biblija ne treba se tome čuditi. Hrvatska je konačno u drugoj Jugoslaviji uspjela i u tome važnome poduhvatu kada je bila federalna jedinica u komunističkoj Jugoslaviji. Padom Aleksandra Rankovića, koji je bio glava jugoslavenskog represivnog aparata, početkom srpnja 1966. započinje kratkotrajno doba liberalizacije hrvatskog i jugoslavenskoga društva koje traje do 1971. Prilika za popravljanje loših odnosa između komunističke države i Crkve u Hrvata bilo je potpisivanje Protokola između Vlade SFRJ i Svete Stolice u lipnju 1966., kojim su de facto uspostavljeni diplomatski odnosi između dva entiteta, koji su bili prekinuti zbog kardinala Alojzija Stepinca. Tim Protokolom Katolička Crkva je dobila djelomičnu slobodnu djelovanja u Jugoslaviji.

Ovo je ujedno doba postkoncilske obnove i njezinih plodova. Drugi vatikanski koncil, kao valjda nijedan prije, oslanjao se na Bibliju, zapravo je stavio Bibliju gdje ona pripada, a to je u središte kršćanskoga života, što nekima konzervativnim krugovima u Crkvi još nije dobro sjelo. Svojevrsni povratak Biblije u fokus crkvenosti, bio jedan od impulsa za novi hrvatski prijevod, drugi impuls je bio da se Jugoslavija počela nestvarno otvarati unutar sebe. Uz liberalizaciju društva, dogodila se (ne)sretna okolnost da se zagrebačka izdavačka kuća Stvarnost iste 1966. našla pred propasti i odlučila je tiskati hrvatski prijevod Biblije kako bi se spasilo poduzeće i radna mjesta.

Genijalni fra Bonaventura Duda shvatio je potencijal prijevoda, vješto objasnio situaciju zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu koji je stao iza projekta, a Duda je već od prosinca 1966. počeo skupljati bibličare (Jerko Fućak zauzima važno mjesto u biblijskom timu), a za temelj budućeg izdanja preuzeti su prijevod Staroga zavjeta Antuna Sovića i prijevod Novoga zavjeta hercegovačkoga franjevca Ljudevita Rupčića iz 1967., s nekim iznimkama kao Petoknjižje, koje je pak preveo fra Silvije Grubišić, a psalme Filibert Gass, dok je Pjesma nad pjesmama bila prijevod Nikole Milićevića.

Sovićev prijevod je kontroverzna stvar, jerbo ga je 1929. naručio tadašnji zagrebački nadbiskup Antun Bauer. Prijevod je lako razumljiv i čitljiv, ako ste pravoslavac. Dobro ste pročitali, kao što meni jednom reče jedan živući katolički bibličar, odličan prijevod za Šumadiju. Zapravo, riječ o prijevodu namijenjenom jugoslavenskom tržištu, a s obzirom na Bauerovo političko usmjerenje (čovjek ne da je bio Jugoslaven, nego Jugoslavenčina), to ne treba čuditi. Reakcije na prve probne printove prijevoda s kraja tridesetih dočekane su uglavnom na nož u kajkavskom Zagrebu. Trebalo je dosta muke i rada tada da se taj prijevod dovede nečemu što dobro zvuči hrvatskome uhu, tako da zapravo je po meni više dobra volja fra Bonaventure Dude da u toj Bibliji piše Sovićevo ime.

Drugu polovicu prevoditeljskoga tima, sastavljenog od hrvatskih književnika, u ime Stvarnosti, predvodio je čuveni pjesnik Jure Kaštelan, a prvi do njega je bio novinar i poliglot Josip Tabak. Nije na odmet spomenuti da je Kaštelan bio partizan, tako da je ovaj poduhvat možda i bio prvo praktično pomirenja Hrvata poslije nesretnoga Drugoga svjetskoga rata, pogotovo s obzirom da je direktor Stvarnosti Ivan Košutić bio domobranski časnik u tome istome Drugome svjetskome ratu.

S obradom teksta krenulo se 1. svibnja 1967, a Zagrebačka Biblija izašla je rekordno brzo iz tiska. To je bilo četvrto hrvatsko cjelovito katoličko izdanje Biblije (prvo tiskano u Hrvatskoj), bez imprimatura unutar stranica, na kojem su po prvi put zajednički radili bibličari i književnici, ne mora se reći da je to bio poseban događaj za kulturu. Zagrebačka Biblija je služebno vidjela svjetlo dana 14. rujna 1968. na blagdan Uzvišenja svetoga Križa.

Zanimljivo je da izdavanje Biblije pozdravio je s oduševljenjem i svjetovni tisak, jednako kao i vjerski, što je valjda bilo prvi put da mediji u kojima je većina novinara morala biti u SKH, pozitivno pozdravlja nešto vezano u kršćanstvo. Također, novo izdanje je i stručna publika dobro primila. Prvi tisak od 60 000 primjeraka bio je odmah rasprodan, tako da je odmah tiskana druga naklada od 40 000 primjeraka.

Nevjerojatna je sreća da se baš te 1968. tiskala Zagrebačka Biblija, jer poslije 1971. ovaj izvanredni poduhvat ne bi bio moguć, što zbog komunističke represije koja je došla 1972., što zbog unutarcrkvenoga čišćenja progresivnih teoloških snaga u Hrvatskoj te iste godine. Situacija je bila sasvim drugačija tada nego 1966. Stvarnost je unatoč svemu propala, a od 1974. Zagrebačka Biblija izlazi u nakladi zagrebačke Kršćanske sadašnjosti, koja ju je otkupila da ne bi propao taj vrijedni projekt, a poslije će umjesto Rupčićeva Novoga zavjeta izlaziti prijevod fra Bonaventure Dude i fra Jerka Fućka, pogotovo uz tzv. Jeruzalemsku Bibliju, verziju Zagrebačke Biblije koja od 1994. izlazi uz komentare francuske Jeruzalemske Biblije. U raznim verzijama, ova Biblija je tiskana u oko pol milijuna primjeraka.

Prijevod Biblije je važan događaj. Pedesetogodišnjica Zagrebačke Biblije u rujnu gotovo da je prošla potiho i nečujno, KBF je organizirao jedan znanstveno-popularni skup i to je više-manje to, HINA je dala obavijest o istome, drugi su prenijeli, ali nisam dojma da je javnost nešto pretjerano registrirala 50 godina ovoga sjajnoga poduhvata. Što nije uspjelo hrvatskim protestantima u 16. stoljeću, uspjelo je fra Bonaventuri Dudi, fra Jerku Fućku, Juri Kaštelanu i Josipu Tabaku. Ovaj prijevod je kulturno blago cijeloga hrvatskoga naroda i to se mora vikati s krovova.

Sigurno će biti novih i suvremenijih prijevoda Biblije na hrvatski jezik kroz stoljeća koja dolaze, ali ovaj će uvijek imati zlatno mjesto u hrvatskoj povijesti, zbog sretnoga i prigodnoga trenutka u kojem je nastao. Zagrebačka Biblija se ne smije zaboraviti.

  • tretez:

    Hercegovački franjevac koji je preveo Novi zavjet nije se zvao Dragutin Rupčić, nego fra Ljudevit Rupčić.

  • Avatar gospon profesor
    gospon profesor:

    A propos: https://blog.vecernji.hr/darko-milosic/varazdinska-biblija-novi-prijevod-staroga-i-novoga-zavjeta-1410