Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Pet godina bez Arsena Dedića - kulturna rupa koja se osjeti

Ono što je meni fascinantno je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nije za Arsenovoga života snašla snage da ga uvrsti u svoje redove. Tonko Maroević je bio akademik, ne po svojoj stručnoj kunsthistoričarskoj liniji, nego kao pjesnik. Vjerujem da mu je to bilo zaista slađe, nego da je bio po prvoj liniji. Ali stvarno je pomalo bedasto da Arsen nije bio akademik.
Objava 16. kolovoza 2020. 75 komentara 819 prikaza
Foto: LP Kino Sloboda, 1987, Jugoton
Foto: LP Kino Sloboda, 1987, Jugoton
Maleni Matija Dedić davne 1987.

Kada je sada već davne 1987. Crvena jabuka pjevala Bože, kako teška godina, Zlatko Arslanagić je vrlo vjerojatno mislio na prethodnu 1986. kada je putem do Mostara poginulo pola članova banda, Dražen Ričl i Aljoša Buha prerano su završili svoje mlade živote. Ova naša godina nevjerojatno se dobro uklapa u taj stih. Prošla 2019. bila je jedna ružna godina, a ova 2020. odlučila je biti još gorom. Nevjerojatno puno ljudi umire, više poznatih i manjih poznatih, ne pamtim toliko sprovoda obitelji, prijatelja i znanaca kao u ove dvije godine. Teška su, teška vremena, korona je kruna jedne svjetske krize duha.

Zadnje dvije osobe iz "teške" kategorije koje su napustile ovaj svijet u kulturnom smislu su kompozitor Rajko Dujmić (o Fosilima je potreban jedan oveći tekst) i svestrani kulturni radnik, primarno pjesnik, Tonko Maroević. Vrlo nadareni pojedinci, iako različiti. Dujmića je njegova genijalnost tjerala na konfliktnost, dok je Maroević bio nevjerojatno pomirljiv čovjek, oličenje kršćanskoga mira, surađivao je sa svima u našoj kulturi koja je ideološki još jače posvađanija nego što je društvo. Sve što se radi u hrvatskoj kulturi uvijek je na nož. Točno se zna koje kulturne ustanove pripadaju jednima, a koje drugima. Iako je ideologija često samo pokriće za pitanje novaca. Kultura je takva djelatnost koja je gubitaška, ona bez države ne može preživjeti, ma što da domaća libertarijanska sekta tvrdila, neka stvari bez države ne idu.

Junak ovoga teksta je Arsen Dedić. Napustio nas je pred sada već pet godina, 17. kolovoza 2015. O tome čovjeku je uvijek lijepo pisati i zapravo često pišem o njemu i podosta ga spominjem. Fascinira me jer je bio u isti tren konfliktna osoba, ali u isti tren i spajao nespojivo. Kada čovjek razmisli, uvijek bio u glavnome toku hrvatske kulture, ali uvijek i disident. Kada su ga komunisti naganjali, naganjali su ga zbog poezije s primarnom kršćanskom, katoličkome tematikom, iako to baš nije prva pomisao kada čovjek pomisli na Arsena. Njegov stariji brat Milutin je gorljivi pravoslavac, slikar i povjesničar umjetnosti kojemu je Hilandar u središtu profesionalne pozornosti. Da stvar bude smješnija, Milutin je u Beograd došao preko majčine, hrvatske strane obitelji, a ne tatine srpske. Mama Jelka i tata Jovan valjda i jesu ugradili Arsenu tu neku mogućnost pozitivne dvojnosti.

U svome nekrologu Arsenu, koji je imao naslov Arsen - institucija hrvatske kulture, uglavnom sam sažeo Arsenov život. Nakon pet godina Zlatko Gall je napisao Arsenovu biografiju, izlazi sada, treba vidjeti što piše, tamo je više od sažetka. Ono što je meni fascinantno je da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nije za Arsenovoga života snašla snage da ga uvrsti u svoje redove. Tonko Maroević je bio akademik, ne po svojoj stručnoj kunsthistoričarskoj liniji, nego kao pjesnik. Vjerujem da mu je to bilo zaista slađe, nego da je bio po prvoj liniji. Ali stvarno je pomalo bedasto da Arsen nije bio akademik.

O Arsenu se da svašta pisati i Arsen neiscrpna tema, ali u spomen na pet godine od odlaska spomenut ću tri albuma iz osamdesetih.

Prvi je LP Provincija iz 1984. Sniman je u Ljubljani u ožujku iste godine. Sadrži nekoliko sjajnih pjesama od kojih ja za opću publiku vrlo vjerojatno najprepoznatljivija Djevojka iz moga kraja (A2), kao i jedna od himni Zagrebu, Zagreb i ja volimo se tajno (A5). Fetivi Šibenčan je u isti tren bio i vrlo gorljivi Zagrepčanin. Rijetko koja pjesma tako dobro očarava okus i ukus Zagreba, barem meni. Tutićeva Doris mi dođe tu negdje kada bi trebao reći što je to Zagreb kakav pamtim prije rata, barem u muzičkom smislu. Meni je osobno najdraža s ovoga albuma Ne vraćaj se starim ljubavima, pjesma koja možda nije toliko u središtu pozornosti publike, ali stihovno i muzički, čista genijalnost. Treba reći da legenda slovenske muzike i slovenskoga jazza Jože Privšek radio je produkcijski ovaj album s Arsenom i njegovi su magični aranžmani.

Drugo izdanje koje treba spomenuti dupli je LP Moje popevke iz 1986. Riječ je o tome kako je to Nenad Turkalj nazvao na samoj ploči Kajkavskom spomenaru Arsena Dedića, pjesmama koje su prvenstveno pisane za Krapinski festival. Prva ploča su isključivo stihovi Drage Britvića i uglavnom su pjesme Gabi Novak, dok je druga ploča nebritvićeva. Riječ je o 16 kajkavskih hitova koji su doslovce ušli u narodnu baštinu od Oko je'ne hiže pa do nekolicine pjesama posvećene Zagrebu i ostalim kajkavskim predjelima, na reizdanju iz 2007. dodane su još 4 pjesme, npr. ultimativna samoborska himna Sanobor, duet Gabi i Arsena na stihove samoborske legende Jože Prudeusa, koji je isto umro početkom ove godine.

Treći LP s kojim ćemo završiti ovaj tekst-spomenak je Kino Sloboda iz 1987., nazvan po šibenskom kinu. Gorko-slatki album u produkciji genijalnoga Mate Došena čiji aranžmani su dodir raja. Na ploči gitare sviraju Vedran Božić i Branko Bogunović, a tu još nešto citira i Zlatko Vitez (Automati/B2). Najpoznatija je Otkako te ne volim (B3), a naslovna Parabrod Rex (A1) i Tko stoji iza mene (B1) snažni su svjedok raspada jedne države i jednoga sustava. Pred pet godina netko je od velikih ljevičarskih pravednika, prva klasa hrvatskoga novinarstva mrtav-hladan ispalio da je Tko stoji iza mene nastala je za vrijeme "mračnih" Tuđmanovih vremena. Kako krivo. Arsenova oštrica u devedesetima nije nimalo otupjela, štoviše, ali to su neki drugi albumi kao npr. Tihi obrt i Ministarstvo straha.

Ova tri albuma iz osamdesetih nevjerojatno pokazuju Arsenovu raznovrsnost. Od odabira suradnika (Jože Privšek, Drago Britvić, Mato Došen), pa preko tema koje su lokalne (Zagreb, Šibenik), ali jednako tako do činjenice da je Arsen jednostavno univerzalan. Svoj i svačiji, svoj i ničiji, stvarno nedostaje hrvatskoj kulturi i rupa s njegovim odlaskom još uvijek se nije popunila! Srećom pa ostaju pjesme!
 

  • mljet22:

    Sam humor jednako tako često služi kao pokazatelj kooperativnosti, a povezan je i s osobnim stavom govornika, koji se, koristeći ga, želi pokazati poželjnim i zanimljivim komunikacijskim partnerom. Naravno, o takvoj vrsti humora ne može biti na recipijentu je da ... prikaži još! sam prida značenje rečenomu, što onda govornika donekle oslobađa i odgovornosti. 14 Prema Freudovu mišljenju ironija je zapravo samo jedna podvrsta komičnoga (1992: 164). SchwarzFriesel na sličan način tvrdi da za rekonstrukciju komunikacijskoga smisla mnogobrojnih ironičnih iskaza uopće nije važna kognitivna implikatura, koja govori da govornik misli suprotno od onoga što kaže, već je važan govornikov signal koji slušaocu daje naputak da u razgovoru treba prijeći na emocionalnu dimenziju humora (2009: 230). 15 Pritom ne smijemo zanemariti činjenicu da se ironični iskazi u takvim slučajevima odnose na treću osobu, dakle na „žrtvu”, o kojoj je govorio Weinrich (2000), a iz njezine perspektive nema govora o tome da bi takav iskaz mogao poslužiti kao signal bilo kakve kooperativnosti. Stoga možemo reći da ironija usmjerena na (treću) osobu generira s jedne strane efekte averzije (prema toj osobi) i efekte solidariziranja (prema sugovorniku). riječi u ironičnim iskazima koji se realiziraju u inherentno konfliktnim komunikacijskim situacijama, primjerice u okviru neke svađe ili polemike, gdje se onda i eventualna komika prezentira u obliku poruge i upravo prezirnoga ukazivanja na negativne karakteristike ili stavove

  • mljet22:

    Prema njegovoj teoriji presupozicija je smislena pretpostavka koja se u nekom govornom činu ne tematizira, ali je važna za njegovo razumijevanje. Presupozicija je onaj dio govornoga čina koji se, najjednostavnije rečeno, podrazumijeva, odnosno postoji u zajedničkome znanju sugovornika te nema ... prikaži još! veze s uvjetima istinitosti nekog iskaza (ibid., 36). Kada govorimo o laži, nužno se nameće i pitanje iskrenosti. Grice (1978: 116) u svojim dodacima vlastitoj teoriji tvrdi da u slučaju ironije možda možemo govoriti o neiskrenosti u samoj propoziciji, no u tonu kojim se iskazuje ironija često nema elemenata neiskrenosti, dakle ironični je iskaz u svom tonu u potpunosti iskren. Prema njegovu mišljenju kod laži to nije slučaj. No ovdje se opet možemo zapitati što se događa kada se istovremeno, u istom iskazu koriste i laž i ironija. To se primjerice događa kada govornik glumi ironičan stav – dakle iskaz je ironičan i sadrži čak i jasan signal ironije, a stav govornika je neiskren, odnosno on svoj ironični iskaz generira samo kako bi postigao neki trenutni komunikacijski konformizam, a zapravo je njegov stav posve suprotan impliciranoj propoziciji, odnosno podudara se s doslovnim značenjem eksplicitnoga iskaza. Takav oblik ironije-laži čest je u komunikacijskim činovima u kojima među sugovornicima postoji vrlo izražen odnos subordinacije, ali se pojavljuje u koordiniranim odnosima, primjerice u komunikacijskom činu trača.

  • mljet22:

    Stoga možemo reći da ironija usmjerena na (treću) osobu generira s jedne strane efekte averzije (prema toj osobi) i efekte solidariziranja (prema sugovorniku). riječi u ironičnim iskazima koji se realiziraju u inherentno konfliktnim komunikacijskim situacijama, primjerice u okviru neke svađe ... prikaži još! ili polemike, gdje se onda i eventualna komika prezentira u obliku poruge i upravo prezirnoga ukazivanja na negativne karakteristike ili stavove sugovornika. Na temelju svega dosada rečenog možemo (gotovo bespomoćno) zaključiti da se ironija ne da opisati kao neki općenit komunikacijski fenomen i ne može se obuhvatiti jednim (makar i hibridnim) teorijskim pristupom. No sa sigurnošću možemo ustvrditi da je ironija u komunikacijskom smislu pojava koja se nalazi negdje na prostoru između komunikacije i metakomunikacije, odnosno da je ona ujedno i iskaz i metaiskaz jer predstavlja sredstvo kojim govornik zapravo priznaje svoju neiskrenost (Nekula 1996: 46). Ironija se dakle valja proučavati u danom komunikacijskom činu (ili u najboljem slučaju u nekom tipu komunikacijskoga čina), pri čemu treba voditi računa ne samo o verbalnome iskazu i (kontekstualno, kulturološki i jezično uvjetovanim) implikaturama koje se iz takva iskaza mogu stvoriti već i o stavovima, emocijama, različitim mogućnostima percepcije i recepcije ironije te eventualno nekim drugim, za tu konkretnu situaciju specifičnim komunikacijskim faktorima. KRAJ, vrijeme je ironije, ironije, o je, o je, yeah, o yeah.