Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Posljednji pozdrav dragom profesoru fra Boži Lujiću - Hvala na svemu!

Kada je padala koncentracija npr. na čitanju nekakvoga teksta na hebrejskom, onda je uletila nekakva priča, došla je relaksacija. Bilo je da to bila nekakva priča o dogodovštini s nabrijanom PTT službenicom u Sarajevu, bilo da je to nekakva dogodovština s postdiplomskoga studija u Rimu ili bilo da je neka priča iz Svete Zemlje...
Objava 08. lipnja 2021. 0 komentara 794 prikaza
Foto: Katolička tiskovna agencija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Foto: Katolička tiskovna agencija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Fra Božo Lujić

Blažen onaj tko je poznavao fra Božu Lujića. Još je sretniji onaj kojemu je predavao neki predmet. Fra Božo bio je posebna kategorija, kategorija za sebe. Naravno, svaki ga je student uvijek lijepo i službeno zvao profesor Lujić, ali ta činjenica da nekoga tko je apsolutni stručnjak za svoje područje, a to je bio Stari zavjet, pogotovo proročka literatura, da takvu osobu nazivaš prvim imenom kada govoriš o njemu, to je rijetka pojava. Predavao je ljudski, prepun znanja, prepun priča, u isti tren s jednom nevjerojatnom dozom autoriteta koji posjeduju samo istinski znalci, ali bez ikakvoga straha za studente. Fra Božo Lujić umro je 3. lipnja u Zagrebu u 75. godini, a pokopan je 7. lipnja u franjevačkom Plehanu, u Bosanskoj Posavini, danas Republika Srpska.

Rijetko kada sam ga vidio ljutoga, osim jednom kada je netko od zagrebačkih KBF-ovaca pred ispit ispalio nešto u stilu da je dio gradiva jako zahtjevan i vrlo težak, a to je bio jedini put da sam ga vidio istinski ljutoga. To je bio i jedini put da je spomenuo epizodu iz lipnja 1992. kada je Vojska Republike Srpske odlučila protjerati franjevce iz njihovoga samostana u sarajevskim Nedžarićima. Franjevci, pogotovo bosanski franjevci ne bježe, oni uvijek ostaju s vjerničkim narodom. Unatoč tome što je RS tada osvojila taj dio Sarajeva, franjevci nisu htjeli otići, nego su doslovce protjerani. Samostan i Franjevačka teologija bili su relativno friški dovršeni (1968.), posjedovali su jednu od najvećih hrvatskih i bosanskohercegovačkih knjižnica (koja je jednostavno nestala u vihoru rata, pokradena i zapaljena), kao što je to tada rekao fra Božo, cijeli samostan, cijeli fakultet, oni su doslovce ostali bez svega i tada su se privremeno našli u Samoboru. Kao što reče fra Božo, ostati bez svega, to je bilo teško. Sve ostalo, nije teško. Taj dio Sarajeva ipak je pripao Federaciji po Daytonu, pa danas tamo djeluju i samostan i obnovljena čuvena Franjevačka teologija, a krajem devedesetih fra Božo bio je dekan te čuvene ustanove.

Pomirljiv čovjek, ali odlučan, bio je pravo oličenje bosanskoga franjevca. Onima koji nisu odrasli u franjevačkim župama, često je čudna ta jedna dječja fascinacija franjevačkim duhom koji gaji većina onih koji jesu imali sreću da nađu vjernički stasati u franjevačkom okruženju. Nisu svi franjevci baš živi sveci. Kao što jednom je to rekao fra Ilija Vrdoljak, svećenici su kao i ostali ljudi, ima ih svih vrsta, ali ako čovjek nabasa na dobroga franjevca u svome životu, mislim da od toga nema veće sreće. Dominikanci i franjevci su propovjednički redovi. Da bi se bilo dominikanac ili franjevac, treba imati taj jedan dar za priču, treba znati govoriti, privlačiti ljude. A fra Božo je to znao. Kada je padala koncentracija npr. na čitanju nekakvoga teksta na hebrejskom, onda je uletila nekakva priča, došla je relaksacija. Bilo je da to bila nekakva priča o dogodovštini s nabrijanom PTT službenicom u Sarajevu, bilo da je to nekakva dogodovština s postdiplomskoga studija u Rimu ili bilo da je neka priča iz Svete Zemlje. A Fra Božo je jednostavno obožavao odlaziti na Bliski istok. Nakon što je odveo stotu grupu na to područje, Država Izrael mu je u ljeto 2019. dala povelju turističkog ambasadora dobre volje Izraela, a već i prije bio nagrađivan za promicanje turizma Izraela. To mu je bila strast, što i nije čudno za jednoga starozavjetničara. Kada je čovjek na terenu, to je sasvim nešto drugo.

Zbog problema sa srcem, podosta je smršavio i uvijek se svagdje akademski pojavljivao elegantan u odjelu. Bio je nevjerojatan kavalir i znao je kolegicama s moga Vlačića izreći takve prave komplimente, tako jednostavne, tako bez ikakve zlobe ili ikakve grešne primisli. Možda je tu bio ključ, ta jedna sigurnost, to jedno povjerenje koje je davao studentima. A bio je onaj tip profesora kojemu je cilj da mu se prođe predmet, a ne da se unedogled gledamo na ispitima. Nisam baš siguran da je ikada nekoga pustio, to su bili borbeni ispiti, trebalo je dosta rada da se položi nešto kod njega. Poslije svega ovoga vremena, stvarno mogu reći da sam i dalje zapamtio neke glavne točke koji je taj čovjek predavao. Kada nešto čitam vezano uz Stari zavjet, počinju mi se paliti lampice, vraća mi se to znanje.

Izvan predavanja i ispita, uvijek se moglo porazgovarati o svemu vezanome uz akademske teme i akademsku politiku, a i šire. Kada se opustio, kada je službeni akademski gard pao, onda se pretvarao u pravoga bosanskoga franjevca. Nekoliko razgovara u njegovom kabinetu, za njih ću biti vječno zahvalan. Bio je čovjek koji je volio ljude, čovjek koji je cijenio slobodu, uz jednu zdravu dozu iskrenosti. Njegovih desetak knjiga i tristotinjak znanstvenih radova govore i o njegovoj radišnosti. Bosna Srebrena izgubila je mnogo!

Rekao sam relativno nedavno svome kolegi, da nakon što završi pandemija, da moramo obvezno nazvati čovjeka i vidjeti ga. Nešto sam puno razmišljao zadnjih desetak dana baš o fra Boži, vijest da je umro došla mi je kao šok. Vjernička nada u vječni život nas potiče da ne budemo pretužni, ali kao da je jedan dio mene umro, koliko god da to zvučalo pomalo patetično. Pridružio se na onome svijetu fra Tomislavu Zdenku Tenšeku i Davorinu Peterlinu, mojim također briljantnim profesorima.

Kao što je prorok Hošea opisao Gospodina: Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi (Hoš 11,4), tako je s tom istom ljubavi za Boga i za istinu, sve ljude oko sebe privlačio fra Božo Lujić. Fascinira me kako je lako privlačio ljude u čudesni starozavjetni svijet, čupajući ono univerzalno, ono ljudsko, ono što i danas vrijedi. Hvala mu na tome! Morat ću jednom do Plehana, da zapalim svijeću za ovoga divnoga čovjeka!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.