Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Potresi u pravoslavlju, Makedonija konačno dobila autokefalnost, a Ukrajinska pravoslavna crkva presjekla sve veze s Moskvom

Slično kao što je Bartolomej uletio u Ukrajini, tako je sada odlučio intervenirati u Makedoniji, ali SPC i patrijarh Porfirije su to na neki spriječili. Bartolomej i Carigrad su 9. svibnja priznali kanonski MPC (kao Ohridsku arhiepiskopiju), a već 19. svibnja u Beogradu su patrijarh srpski Porfirije i arhiepiskop makedonski Stefan služili u liturgiju pomirenja (time vrativši MPC u zajedništvo s SPC-om koje je prekinuto 1967.).
Objava 01. lipnja 2022. 0 komentara 1053 prikaza
Foto: Andrija12345678/Wiki Commons
Foto: Andrija12345678/Wiki Commons
Patrijarh Porfiririje i arhiepiskop Stefan s velikodostojncima SPC-a i MPC-a u Beogradu kod Hrama svetog Save 19. svibnja 2022.

Rat u Ukrajini pokrenuo je podosta procesa u pravoslavnom svijetu. Vrlo poremećeni crkveni odnosi između Carigrada i Moskve, kako se čini iz ove perspektive, nepovratno su otišli nizbrdo prije šest godina (2016.) na Svepravoslavnom saboru koji se zbivao na Kreti od od 16. do 27. lipnja kada je Ruska pravoslavna crkva jednostavno odbila sudjelovati. Srpska pravoslavna crkva, debelo pod utjecajem Rusa skoro je propustila taj važan događaj (neodlasku je kumovao dugogodišnji vođa SPC-a iz sjene episkop bački Irinej /Bulović/), ali zadnji čas se SPC predomislila, pa ipak su srpski episkopi otišli. Naime, tisuću i dvjesto godina nije bilo zajedničkoga sabora na kojem su sudjelovale sve pravoslavne crkve.

Svi sukobi u pravoslavnom svijetu izviru iz pitanja tko je glavni. Na svjetskoj i lokalnoj razini. Ekumenski patrijarh Bartolomej ne odustaje od svoga statusa prvoga među jednakim (Carigrad, unatoč svim mogućim problemima ipak je opstao kao važna patrijarska stolica, grčki patrijarsi Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema nemaju neki prtetjerani utjecaj), dok Moskva sebe smatra najvećom i najmoćnijom crkvom. Kako su Rusi odbili dolazak na Kretu, čini se patrijarh Bartolomej krenuo u svojevrsnu ofenzivu na terenu. Naime, svagdje gdje je neki lokalni problem (uglavnom je riječ o RPC-u i SPC-u), tu je patrijarh Bartolomej odlučio na neki intervenirati kako bi pokazao tko je glavni.

Pravoslavna crkva Ukrajine stvorena je u prosincu 2019. pod pokroviteljstvom Carigrada (pisao sam o tome). Rusi je nisu priznali, uglavnom su je priznale samo pravoslavne crkve koje govore grčkim (npr. Antiohija nije, svi ostali jesu).

Slično kao što je Bartolomej uletio u Ukrajini, tako je sada odlučio intervenirati u Makedoniji, ali SPC i patrijarh Porfirije su to na neki spriječili. Bartolomej i Carigrad su 9. svibnja priznali kanonski MPC (kao Ohridsku arhiepiskopiju), a već 19. svibnja u Beogradu su patrijarh srpski Porfirije i arhiepiskop makedonski Stefan služili u liturgiju pomirenja (time vrativši MPC u zajedništvo s SPC-om koje je prekinuto 1967.). Pokušaj dogovora bilo je već ranije (npr. Niški sporazum 2002.), ali rat u Ukrajini i Bartolomej očito su znatno ubrzali proces. U Skoplju je održana nova zajednička liturgija 24. svibnja, na kojoj je patrijarh Porfirije objavio da je SPC odobrila autokefalnost Makedonskoj pravoslavnoj crkvi, čime je razriješen jedan od većih crkvenih sporova u pravoslavnom svijetu.

Značajan dio srpsko-pravoslavne javnosti osjeća na sve ovo, blago kazano, određenu nelagodu. Prvo, SPC je promijenila svoje granice od 1922. kada je Aleksandar Karađorđević slovenskim i hrvatskim novcima kupio tomos od Carigrada kojim je SPC dobila jurisdikciju na cijelom teritoriju prve Jugoslavije, a ova promjena po dijelu srpsko-pravoslavne javnosti otvara pitanje statusa SPC-a u Hrvatskoj (što je meni fenomen, jer u Hrvatskoj ne postoji nikakav pokret za odvajanje od Beograda među pravoslavnim Srbima) i naravno crkveno pitanje Crne Gore. Drugo, postoji neki dojam da se Bartolomej postavio nad ovu situaciju kao svojevrsni istočni papa. Rekao bih da su to sve neutemeljeni strahovi, jer ovim kratkotrajnim primitkom MPC-a u krilo SPC-a, patrijarh Porfirije je spasio obraz SPC-a, na neki način izbacio Bartolomeja iz igre (iako se potpuno vraćanje MPC-a u pravoslavnu ekumenu i autokefalija tiču i Carigrada). Sve u svemu, ja bih rekao da je crkveni Beograd (svakako uz asistenciju političkoga vrha Srbije) odigrao ovu utakmicu sasvim solidno, makar dio srpske javnosti pao u težu depresiju zbog konačnoga gubitka Makedonije u kanonskom smislu.

Na svojoj najnovijoj inauguraciji, Aleksandar Vučić kao najbliže savezničke zemlje spominjao je Mađarsku i Makedoniju. Ovaj potez SPC-a svakako je pridonio tome da se Makedonija veže uz Srbiju, jer imaju zajedničke neprijatelje, a srpsko-makedonske kulturne i ine veze su svakako jake. Za makedonsku naciju, dobivanje autokefalije od Beograda (tu je bila epizoda iz 2017. kada je MPC nešto probala na tu temu s Bugarskom pravoslavnom crkvom) vrlo je važan događaj, a povratak u pravoslavni svijet kao ravnopravnoga igrača, također je važno. Zanimljivo, isto kao Pravoslavna crkva Ukrajine, MPC bit će arhiepiskopija, korak niže od patrijaršije.

Ukrajinski rat je donio još jednu pomalo nezamislivu stvar. Ukrajinska pravoslavna crkva koja je bila kanonski pod Moskvom (glavni konkurent PCU-a koji je pod Carigradom), u petak 27. svibnja prekinula je sve veze s Ruskom pravoslavnom crkvom. Ta nevjerojatna vijest svakako je posljedica ruske agresije na Ukrajinu. Episkopi i svećenici UPC-a godinama su od desnih snaga i ukrajinskih nacionalista bili prozivani kao ruski (š)pijuni. Mnogi svećenici UPC-a u ovome ratu pozivali su ruskoga patrijarha Kirila na intervenciju kod Putina kako bi rat prestao. Rusko "ravnanje" gradova i sela, ubojstva civila i ratni zločini duboko je potresla svećenstvo.

Godinama pratim ove teme, a zadnje vrijeme govorilo se o mogućem ujedinjenju svih pravoslavnih crkvi (UPC, PCU i ostale male) i Ukrajinske (grko)katoličke crkve u jednu veliku ukrajinsku crkvu. Sve do sada, to mi se činilo nemogućim i nerealnim, ali sada nisam više takvoga mišljenja. Kada su se 2016. sastali papa Franjo i patrijarh Kiril na Kubi, tada je Vatikan pokazao gotovo nadrealnu spremnost da se sa Moskvom raspravlja o statusu ukrajinskih grkokatolika, od toga događaja među ukrajinskim grkokatolicima vlada jedna doza ojađenosti. Takav potez vatikanske diplomacije pokazuje vrijeme, bio je totalno promašen i nepotreban.

Biti grkokatolik u Ukrajini imalo je u povijesnom smislu specifičnu težinu, to je stanovništvo koje je tvrdoglavo čuvalo ukrajinski jezik i ukrajinsku kulturu kao nijedan dio ukrajinske nacije. Doduše, ovaj rat je prebrisao puno kulturoloških razlika i ujedinio Ukrajince kao ništa do sada u povijesti. Pod ruskim granatama ginu svi vojnici i civili, bez obzira na to jesu li pravoslavci, grkokatolici, rimokatolici, protestanti, muslimani ili su ljudi koji ne vjeruju.

Sve u svemu, rat u Ukrajini donio je Makedoncima konačno kanonsku autokefaliju, a Moskva je ostala bez svake pravoslavne župe u slobodnoj Ukrajini. Politika je bila i ostala glavni faktor uređenja crkvenih odnosa. Što nas još čeka ove i nadolazećih godina, teško je reći. Treba se svakako moliti da rat u Ukrajini prestane.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.