Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Miholekove mrvice - teološki recepti za dobar život

Pred 350 godina su Zrinski i Frankopan izgubili glave, ali još se piše o njima!

Starčević i Kvaternik odabrali su dva jaka narodna mita koje su odlučili progurati, prvi je bio mit o Matiji Gupcu, poštenom slobodnom seljaku koji vodi kmetove u borbi protiv nametnuga stranoga vlastelina Franje Tahya, a drugi su bili Zrinski i Frankopan kao oličenje jedne poštene europske i naivne Hrvatske u srazu s pokvarenom Austrijom.
Objava 30. travnja 2021. 0 komentara 2658 prikaza
Foto: Javna domena
Foto: Javna domena
Bečko Novo Mesto 30. travnja 1671. Dan kada je propalo krupno hrvatsko plemstvo.

U jednoj od tragičnijih epizoda hrvatske povijesti, ali tako stereotipnoj, 30. travnja 1671. dva velika hrvatska plemića Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan izgubili su svoje glave u Bečkom Novom Mestu. U sudskoj istrazi napravili su najveću moguću glupost, prebacivali su odgovornost jedan na drugoga. Sve to u jednoj vrlo šlampavoj pobuni mađarskoga i hrvatskoga plemstva protiv poslovično malignih Habsburga. Ivan Salečić napisao je pomalo naivan tekst, prepun faktičkih grešaka u svezi ova dva nesretna lika nacionalne povijesti, ali ne samo njih.

Svakoj naciji trebaju mitovi, sastavni su dio procesa građenja nacije. Naši prvi susjedi Srbi su pak pretjerali u tome, od svakoga poraza su napravili nacionalni mit (od Kosova do pada tzv. Krajine) koji često pretvaraju u lažne pobjede. Pravaški pokret u nastajanju u razdoblju 1861. do 1871. tražio je nacionalne junake koje su nastradali od stranaca. Ante Starčević bio je obrazovan i formiran u Budimpešti, a od Mađara je poprimio zdravu i vrlo opravdanu dozu prijezira prema Habsburzima. Starčević i Kvaternik odabrali su dva jaka narodna mita koje su odlučili progurati, prvi je bio mit o Matiji Gupcu, poštenom slobodnom seljaku koji vodi kmetove u borbi protiv nametnuga stranoga vlastelina Franje Tahya, a drugi mit su bili Zrinski i Frankopan kao oličenje jedne poštene europske i naivne Hrvatske u srazu s pokvarenom Austrijom. Priča o Zrinskom i Frankopanu previše je preuzela Eugena Kvaternika (koji je bio fizički u groznom stanju, bolesti su ga jele) koji je 1871. digao Rakovičku bunu pogonjen prigodnim proslavama 200 godina od smrti Zrinskoga i Frankopana od ruke omraženih Austrijanaca/Nijemaca, a to je završilo posebno tragično. Gušenjem Hrvatskoga proljeća krajem 1971. stvorio se pak mit o tragičnoj hrvatskoj '71. godini, kada su tri puta nestale nade Hrvatske za slobodom.

Prije nego što se išta piše o Zrinskom, Frankopanu i mentalitetu, treba imati na umu da je taj mit proizvod pravaške političke kuhinje. Poruka oba pravaška nacionalna mita je jasna, kao da je sam Starčević govori. Ali ajde ako vam nije jasno, da pojasnimo. Strancima nije za vjerovati, strani vladar ne vrijedi. Mislim da je poražavajuće da postoje ljudi u Hrvatskoj 2021. koji misle da Hrvatskoj trebaju strani vladari. A nažalost ih ima. Nevjerojatna je količina kmetskoga mentaliteta od Prevlake pa do Dunava, od Međimurja do Istre. Sve su to zasužnjeni umovi koji naivno misle da Hrvatsku npr. treba staviti pod direktnu upravu Brussela. Drugi pak misle da Hrvatska treba biti pod upravom Moskve. Ti ljudi ne shvaćaju što znači biti vlastita nacija. Građenje nacije je dugogotrajan i bolan proces.

Nekakav sam teolog, nešto sam sitno kroz sve ove godine uokolo pisao o ovim temama, nešto malo znam i o crkvenoj povijesti, pa ajmo se koncetrirati na jednu faktičku netočnost koja mi je upala u oči više od svih:

Uči li se da su Zrinski i Frankopani, koji su za nas temelj hrvatskog identiteta, koji je anti-mađarski, išli u urotu s – Mađarima? Da su također, danas sahranjeni u zagrebačkoj katedrali, po vjeroispovjesti bili – protestanti? (Ivan Salečić)

Ne vidim ja da je prosječni Hrvat danas nešto protiv Mađara, osim Zorana Milanovinovića, ali to je nevažno. Ajmo na to da su bili protestanti. Ne, nisu. Nakon 1608. u Hrvatskoj nema protestanata, a pogotovo nema među plemstvom. To je posljedica više odluka hrvatskog, ali i zajedničkoga Sabora od 1604. do 1608. Hrvatsko plemstvo je posebice bilo gorljivo protiv protestantizma jer se domaćim velikašima činilo da će im Nijemci doći uzeti posjede. Naime, Nijemci su tada bili djelomično luterani, Mađari pak većinski kalvini, a ovi su naši nesretni plemići odlučili onda da budu katolici i samo katolici kako bi imali više kontrole nad Ostacima ostataka. Također hrvatski luterani su bili građani, što je opet plemstvo preziralo. U Hrvatskoj je postojala domaća luteranska reformacija koja je doduše više zahvatila urbana središta kao Varaždin i Koprivnicu, a manje neke druge sredine. Ali, posljednji protestant Zrinski bio je Juraj IV. (1549.-1603.) sin Nikole Sigetskoga, koji je u jednom trenutku zamijenio katoličke župnike za luteranske pastore u cijelom Međimurju, ali zbog političkih razloga, uspješno se rekatolicizirao.

Hrvati su stvarno imali više nego pametne glave među luteranima, uvijek treba istaknuti Matiju Vlačića Ilirika, kao jednoga o najboljih teologa u cijeloj povijesti kršćanstva, a jedan od otac luteranizma u Slovačkoj (jedina preostala slavenska zemlja sa značajnom protestantskom populacijom) bio je Hrvat, Mihalj Radašin. Ono što Hrvatsku stavlja na Zapad je činjenica da su Stipan Konzul Istranin i Antun Dalmatin izdali 1562./63. Novi zavjet na tada suvremenom hrvatskom jeziku, koji je i danas zapravo vrlo razumljiv.

Npr. činjenica da Hrvati-luterani za sva svoja izdanja u šesnaestom stoljeću koriste naziv hrvatski jezik npr. gotovo izluđuje svjetski poznatog bizantologa Johna V. A. Fine Jr. u njegovoj debeloj knjižurdi When Ethnicity did not Matter in the Balkans. A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods iz 2006. koja ima zabavnu tezu da Hrvati zapravo i ne postoje u nekom većem broju prije devetnaestoga stoljeća, što ujedno čini Antu Starčevića najsposobnijim bićem u svemiru, odmah do Gospoda Boga, jer je uspio stvoriti hrvatsku naciju doslovce iz ničega. Nadrealni spis koje vapi za prijevodom na hrvatski jezik. Treba prevesti takvo debelo djelo koji ti strastveno negira povijesni kontinuitet. Ono što je Neven Budak lucidno uvidio, da ta zlobna knjiga ima jednu zanimljivu tezu, a to je da je hrvatsko ime najbolje se primilo na onim područjima na kojima su vladali Krčki knezovi (ilitiga Frankopani/Frankapani). Oni jesu nešto koketirali s luteranstvom, svećenici koji su postali luteranski pastori su dobrim dijelom bili glagoljaši s područja gdje su vladali Frankopani. Ali da utvrdimo gradivo, od 1608. u Hrvatskoj nema protestanata među plemstvom.

Također u Salečićevom članku se npr. spominje kriva teza da je Banijom totalno upravljala Austrija, a istina da su dvije banske pukovnije financirali hrvatski staleži i da od sve Vojne krajine, baš su ove dvije pukovnije bile pod najvećim utjecajem civilne Hrvatske, tj. da je tamo uglavnom službovao hrvatski kadar i da su ti krajevi de facto bili dijelovi Hrvatske. Što je ujedno odgovor zašto je tamo cvao rani hrvatski nacionalizam među časnicima, bilo katolicima, bilo pravoslavcima.

Poslije 350 godina ova dva nesretna gospodina dižu slatke tenzije. Ako ništa drugo, trebala bi vas sve pogoditi habsburška okrutnost i mržnja Leopold obračunao s ove dvije obitelji. Habsburzi su grobari Hrvatske bili i ostali. I ako niste do sada naučili, svaka strana vlast je gora od najlošije domaće. Zato živio Starčević, živo Kvaternik! I živio mit o Zrinskom i Frankopanu! Dolje zasužnjeni umovi i kmetski mentalitet!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.